I prije negoli je započeo jučerašnji sastanak bankara u Hrvatskoj udruzi banaka svjetska su devizna tržišta jasno signalizirala da s današnjim danom i na domaćim tečajnicama slijedi novi rekordni tečaj švicarskog franka. Srednji mu je tečaj sada 6,85 kuna. Potragu za modelom ublažavanja problema zaduženih po stambenim kreditima vezanim uz tu valutu to samo dodatno potencira, i mimo toga što je jasno da Vlada sad jednostavno ne može uzmaknuti.

Hoće li nakon niza primjedbi vezanih uz neprihvatljivost modela s kojim je premijerka Jadranka Kosor prerano istrčala u javnost Vlada prijeći na uvođenje poreza bankama kao plan B ili će se prvotni plan modificirati, još nije posve izvjesno. Izvjesno je, međutim, da inicijalni plan u sebi ima apsurdnih elemenata, a možda najslikovitije to pokazuju upravo primjeri dvaju Vladinih pregovarača s bankama, ministra Đure Popijača i Vladina potpredsjednika za investicije Domagoja Miloševića. Obojica su, naime, i sami “pogođeni” galopiranjem švicarske valute jer imaju (prvi izravno, drugi preko supruge) kredite u švicarskim francima i time su zapravo izravno zainteresirane strane.

U Popijačevu slučaju posrijedi je 20-godišnji kredit od 507.000 franaka iz 2007. godine, dok Miloševićeva supruga od 2008. otplaćuje 30-godišnji kredit od 194.000 franaka. Popijaču je, prema veoma gruboj računici tadašnjih i današnjih tržišnih parametara, rata kredita porasla za otprilike 8000 kuna, na 22-23 tisuće, što premašuje i visoku ministarsku plaću (19.000 kuna). Onako kako je prvotno premijerka predstavila sporni model, i spomenuti bi dvojac mogao biti njegovim korisnikom iako, prema imovinskim karticama, i Popijač i Milošević imaju niz nekretnina i pokretnina ukupne vrijednosti koja se mjeri lijepim brojem milijuna.

Takvih primjera među dužnicima u francima ima nemali broj, a oni samo pokazuju koliko je opasno pod egidom socijalne osjetljivosti posezati za linearnim rješenjima. Pokazuje to i kako se Vlada u predizbornoj utrci i pripetavanju pogodnim predizbornih temama s političkim protivnicima neoprezno i preduboko uvukla u priču u kojoj objektivno može/treba biti uglavnom posrednik između banaka i njihovih dužnika. Iniciranje razgovora s bankama s ciljem da se zajednički pokuša iznaći načina da se ublaži evidentan problem socijalne ugroženosti dijela kreditno zaduženih građana zbog jačanja franka samo po sebi nije problem. Nije ni nelogično ni nelegitimno da se prema bankama u tom smislu napravi i pritisak kako bi ih se natjeralo na jači angažman u rješavanju problema čijem su eskaliranju ipak držale ljestve dok su u vlastitim borbama za tržišne udjele svojedobno agresivno reklamirale kredite u “švicarcima”.

No želeći time što više poentirati u kampaniji, u Vladi su se zaigrali širokogrudnim populističkim idejama, ne čekajući pritom da se o njima izjasne oni koji bi to trebali platiti i zanemarujući rizike koje nose presedani poput privilegiranja jedne skupine dužnika u odnosu na druge. U zaokupljenosti kratkoročnim motivima i ciljevima očito se zanemaruje da bi relativno brzo mogli pojačati pritisci referentnih kamata na porast kamatnih stopa odnosno poskupljenje eurskih kredita. Najnovije turbulencije na tržištima potaknute problemima u eurozoni (ali i SAD-u) već se itekako odražavaju na premije rizika izražene kroz tzv. CDS-ove. Samo u posljednjih osam dana petogodišnji je “credit default swap” za Hrvatsku porastao sa 304 na 374 bazna boda, a prije nepuna dva mjeseca bio je na oko 260.

S obzirom na najave da netom poslije Velike Gospe slijede završni sastanci i dogovor vrhuške Vlade i banaka, jučerašnje okupljanje u udruzi banaka očito je više trebalo poslužiti “internom” usuglašavanju stavova i strategije u nastupu prema Vladi i javnosti. A prije konačnog rješenja, posebice imajući na umu preispitivanje poreza bankama, u ekonomskim se krugovima računa da bi se o svemu ipak mogla očitovati i središnja banka, koja se u dosadašnjim inicijativama držala po strani.