U Hrvatskoj se ne vodi precizna statistika o tome koliko se vremena provodi na radnome mjestu. Prema sindikatima, sada u prosjeku radimo oko 60 sati tjedno, a prema poslodavcima 50 sati. Direktivom Europske unije tjedno bi se maksimalno radilo 48 sati što su sindikati pozdravili izrazivši nadu kako će se hrvatski radnik konačno odmoriti. Direktiva o radnom vremenu, koja predviđa 48-satni radni tjedan, već je dugo tema sastanaka na svim razinama u EU. Nijedna direktiva nije prošla bez prethodnih opsežnih konzultacija sa socijalnim partnerima, a najviše se raspravljalo o izračunu aktivnog rada za vrijeme rada po pozivu takozvanog “on-call work”, utvrđivanju godišnjih odmora, noćnom radu te referentnog vremena obračuna rada.Postoje raznoliki načini računanja radnog vremena sa sve većom primjenom godišnjeg obračuna. Ugovoreno godišnje radno vrijeme u EU prosječno iznosi 1750 sati. Smanjenje radnog vremena u nekim je zemljama uvedeno dodatnim slobodnim danima ili smanjenjem godišnjeg radnog vremena, uz istodobno nepromijenjeno trajanje radnog tjedna. Prekovremeni rad u takvim uvjetima je poželjan jer je dodatno plaćen i reguliran kolektivnim ugovorom, a na njega radnik može i ne mora pristati. Poslodavac ga nikako ne može nametnuti. Osim smanjenja maksimalnog broja radnih sati direktiva predviđa i plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Također minimalan broj sati dnevnog odmora na svaka 24 sata bio bi 11 sati te na svaki tjedan jedan dan odmora, a mora se voditi računa i o dnevnoj pauzi. Novost je i da bi neprekinuti tjedni odmor trebao trajati 35 sati. Izuzeće imaju ponegdje samo zdravstveni djelatnici, mada europski sindikati upozoravaju kako je za njih rad duži od 48 sati tjedno opasan.

Te direktive, upozoravaju u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP), samo su okvirna pravila koja imaju mogućnost odstupanja, odnosno model koji se zove “opt-out”. “Opt-out” omogućava rad duži od 48 sati u sedmodnevnom razdoblju, i to u slučaju kad postoji suglasnost radnika za obavljanje rada uz određene obveze poslodavca ili pak kolektivnim ugovorima. Obveze se definiraju čuvanjem i ažuriranjem podataka o svim radnicima i njihovu vremenu provodenom na poslu, poštivanju Pravilnika o radu, te prosljeđivanju podataka relevantnim institucijama koje će pratiti njihov rad. Za taj model posebno se zalaže Velika Britanija gdje zaposlenici rade 78 sati tjedno. Za mogućnost “opt-outa” zalaže se i Savez europskih poslodavačkih i industrijskih konfederacija (UNICE), čiji je HUP član, a za takvu praksu potrebna je suglasnost svih socijalnih partnera.“Prilikom implementacije direktive treba voditi računa o širem gospodarsko-socijalnom kontekstu, ali i o tome želimo li razvijati kulturu rada ili nerada”, ističe direktorica radno-socijalnih odnosa pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca Jasna Kulušić.Domaći se sindikati uzdaju u europske propise iako upozoravaju kako će se oni sasvim legitimno kršiti. Ako radnik ima pravo odbiti prekovremeni rad, sigurno će broj “dobrovoljaca” biti veći od očekivanog zbog straha od gubitka posla, smatraju u Savezu samostalnih sindikata Hrvatsken (SSSH).“Voljela bih vidjeti tko će to odbiti. U strahu od “socijalno osjetiljivih” poslodavaca, nezaposlenosti i neplaćenih prekovremenih hrvatski će radnik pristajati na sve poslodavčeve uvjete sve dok se ne donese Zakon o evidenciji stvarnog, a ne fiktivnog, radnog vremena”, kazala je predsjednica SSSH Ana Knežević.

‘Opt-out’: Veća produktivnost, ali i plaće
Slično Britancima, i Mađari su se dogovorili da radni tjedan traje maksimalno, u njihovom primjeru, 72 sata, čime je uvelike povećana produktivnost, ali i očekivanja zaposlenika u vezi s plaćom. Cilj rada po modelu “opt-out” je fleksibilizacija tržišta rada pa je u mnogim zemljama EU uz ove direktive uveden pojam fleksibilnog radnog vremena. Tako u Irskoj i Francuskoj više od 25 posto zaposlenih sami određuju svoje radno vrijeme.