Da potražnja za energijom u raznim oblicima nije već sad generator brojnih nerazumnih i destruktivnih gospodarskih avantura, ne bismo se na svim razinama ni bavili opasnom dilemom: poljoprivredne kulture kao hrana ili kao energent.

Više od 400 eminentnih stručnjaka iz 92 zemlje članice Svjetskog energetskog savjeta WEC (World Energy Council) izradilo je energetski scenarij razvitka do 2050. godine, prema kojem na svijetu ima dovoljno energije za daljnjih četrdesetak godina, uz uvažavanje predviđenog porasta potrošnje energije u tom razdoblju. Paralelno s tim radnjama, javlja se niz raznorodnih inicijativa, poput one iz UN-a kojom se predlaže barem petogodišnji moratorij na proizvodnju biogoriva, s nadom da bi se u tom periodu mogla razviti tehnologiju do komercijalno prihvatljive razine proizvodnje biogoriva od biootpada, a ne od kukuruza, uljane repice, soje, uljane palme i jatrope, čijom se sjetvom i sadnjom radi goriva smanjuju površine za prehranu ili krče šume. Iako je Agenda 2000 EU definirala zasebni razvoj prehrambenog od industrijskog lanca uzgoja poljoprivrednih kultura, pod utjecajem brzog profita to je zanemareno, čime je i omogućena ekspresna prenamjena poljoprivrede u sirovinsku bazu industrije goriva. Na koncepcijskoj razini WEC promovira sve moguće energetske opcije, uz poseban naglasak na održivom energetskom razvoju po modelu 3A, to jest “Accessability, Availability, Acceptability”, odnosno “dostupnost, raspoloživost, prihvatljivost”. Prema riječima Denisa Ivanova, bivšega šefa laboratorija Državnog inspektorata, a danas direktora tvrtke Puncta Global, specijalizirane u konzaltingu za tehnologije biogoriva, 3A je pokazatelj stvarne energetske situacije, s posebnim aspektima razvoja svjetskih energetskih tržišta po vrstama energenata.

Financiranje potreba
Na tržištu nafte kao moguća kočnica nastanku nestabilnosti i nekontroliranom rastu cijena ističe se jači utjecaj vlada, a veće teškoće s opskrbom plina predviđaju se već od 2020. godine što zbog povećane potražnje, a pogotovu zbog prelaska ruskoga gospodarstva na plin. Ugljena bi trebalo biti dovoljno, ali nađe li se neki doista učinkovit i prihvatljiv način izoliranja i spremanja CO2, potražnja za ugljenom će znatno porasti. S nuklearnom energijom problemi mogu nastati u vezi s neriješenim pitanjima odlaganja nuklearnog otpada i utjecaj vojnog sektora, ali u svakom slučaju nužna je snažna suradnja između vlada i industrije u bilanciranju i izradi energetskih strategija. Na kraju, obnovljivim izvorima energije predviđa se znatan utjecaj na tržištima u čitavom predstojećem razdoblju. Sve to podrazumijeva i znatno financiranje, što studije temeljene na 3A modelu predviđaju u okvirima 800 milijardi dolara godišnje tijekom sljedećih 25 godina samo za zadovoljenje svjetskih energetskih potreba. Na razini potrošnje energije samo za proizvodnju hrane zastrašuje podatak da danas za prehranu prosječnog Amerikanca treba utrošiti oko 1500 litara nafte godišnje, što je desetina ukupne potrošnje, od čega je 33 posto udio mineralnih gnojiva, 20 posto poljoprivredne mehanizacije, 16 posto transporta, 13 posto navodnjavanje, 8 posto uzgoja stoke (bez hrane), te pet posto pesticida. U to nije uključena energija za rashladne uređaje, pakiranje, maloprodajna distribucija i kuhanje. Kad se statistički podaci, radi “plastičnosti predodžbe”, toniraju hladnoratovskom ideološkom bojom, pa se kaže “ako danas svaki Kinez pojede samo jednu žlicu riže više na dan, porast će svjetska potražnja za rižom za 86 posto”. Bez obzira što je kao tehnološki konzultant uključen u izgradnju domaćih kapaciteta za proizvodnju biodizela, i to onoga na bazi ulja uljane repice i koji jedini u skladu s normom EN 14214 i smije nositi naziv biodiesel, Denis Ivanov u globalnim razmjerima tom gorivu ne pridaje značenje, već kao pravo gorivo 3. generacije on vidi butanol.

U svemu superioran prema etanolu, butanol ima golem potencijal u činjenici da se za njegovu proizvodnju može koristiti otpadna biomasa. “Činjenica je da bi za podmirenje sve potrebne energije u svijetu bilo dovoljno energetski iskoristiti samo 5 posto ukupnog svjetskog biootpada. Ključna riječ za butanol su šećeri, a njih se dobije iz celuloze kao osnovne građe svega bilja. To je energija koja dolazi iz ukupne količine biomase, ne računajući za prehranu iskoristivi dio bilja. U to ulazi sva drvna biomasa i mnogo vrsta otpada koji danas propada neiskorišten, i uz to svojim nekontroliranim raspadom i sam stvara emisiju stakleničkih plinova. Tako je butanol, s obzirom na njegovo biljno porijeklo, neutralan u pogledu emisija ugljikova dioksida”, kaže Ivanov. Prvotna tehnologija proizvodnje butanola iz šećera razvijena je još 1912. godine, a kao otapalo za potrebe kemijske industrije u svijetu ga se proizvede oko 1,4 milijarde litara. Proizvodnju butanola iz šećera iz kukuruznog zrna i trske uz pomoć bakterija sredinom prošlog stoljeća zamijenila je jednostavnija tehnologija butanola dobivenog iz petroleja, čime ga je naftni lobi preuzeo i izbacio kao konkurenta naftnim derivatima u sferi goriva. U usporedbi s benzinom, butanol ima blizak oktanski broj i tek nešto manju specifičnu energetsku vrijednost, te ga se može zamijeniti u potpunosti i bez nužnih preinaka na motoru, a što s etanolom nije slučaj. Divovi DuPont i BP počinju izgradnju tvornice butanola u Wissingtonu u Velikoj Britaniji. Nažalost, čine to upravo na način suprotan biti filozofije butanola kao goriva iz biootpada jer će sirovina biti šećerna repa. Najnovija ovogodišnja tehnološka otkrića u vezi isplativosti proizvodnje butanola dolaze iz SAD i rezultat su genskog inženjeringa. Genski modificiranom soju bakterija Escherichia coli istraživački tim s University of California u Los Angelesu predvođen kemičarem Jamesom Liaom usadio je dva gena koji su potaknuli bakterije na intenzivnu proizvodnju butanola. Tehnologije za dobivanje ovakvih goriva su sve donedavno bile relativno skupe i uvjetno rečeno, neisplative. “Da nam sad cijena barela nafte skoči na 200 ili 300 dolara, biogoriva i cijena njihove proizvodnje postat će odjednom više nego prihvatljiva. Zato se može očekivati ulagački boom u razvoj treće generacije biogoriva na temelju novih patenata”, smatra Ivanov.

Žeđ za gorivom
Za Hrvatsku je, prema Ivanovu, priča o proizvodnji goriva na uštrb hrane i poljoprivrednih površina obrnuta, a što proizlazi iz velikog potencijala neiskorištenih poljoprivrednih površina. Ne računajući bolje korištenje sadašnjih 1,2 milijuna obradivih površina, imamo 947 tisuća hektara neiskorištenih površina, kaže Ivanov, i kad bismo od toga za proizvodnju hrane aktivirali 647 tisuća, a za uzgoj uljane repice za biodiesel, te kulture u nužnom plodoredu 300 tisuća hektara, povećali bismo proizvodnju hrane, ali imali bismo sirovinu za 300 tisuća biodiesela godišnje. “Kao drugo biogorivo mogli bismo takvim zamahom proizvodnje imati i 245 tisuća tona godišnje bioplina iz razgradnje gnoja i organskog otpada. Iz više od 1,5 milijuna tona mase drvnog otpada mogli bismo proizvesti oko 520 tisuća tona godišnje butanola, čemu treba dodati oko 430 tisuća tona razne biomase kao goriva, a što je ukupno oko 1,5 mil. tona godišnje proizvodnje biogoriva u Hrvatskoj. U nas se realno može proizvesti četiri puta više biogoriva od količina koju propisuje EU, a potencijalno i mnogo više. I što je najvažnije, time uopće ne bismo ugrozili potrebno povećanje proizvodnje hrane”, tvrdi Ivanov. Silno povećana potražnja poljoprivrednih kultura proizlazi iz žeđi za gorivom, pa još ključeve budućnosti ima vrlo jaki naftni lobi koji ometa razvoj drugih tehnologija i stvaranje tržišta biogoriva, ali upravo rast cijene nafte nedvojbeno vodi k razvoju butanola kao goriva.