Za nešto više od mjesec dana bit će tri godine otkako je u nekadašnji Agrokor uveden postupak izvanredne uprave, za što je zakonsko uporište doneseno netom prije, u nestandardnoj proceduri i okolnostima.

Pri donošenju Zakona o izvanrednoj upravi u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH (ZPIU) tako je preskočen korak prethodne procjene učinaka. Nadležno Ministarstvo gospodarstva prije nekoliko dana je otvorilo javnu raspravu o tzv. obrascu naknadne procjene učinaka (potrajat će do 22. ožujka).

U najkraćem, resor ministra Darka Horvata po svim je glavnim aspektima analiza učinke lex Agrokora bez zadrške ocijenilo pozitivnim. Repovi cijelog postupka vuku se i vući će po sudovima još godinama, pa će sigurno biti još “naknadnih procjena” raznih vrsta.

No, u prvom podvlačenju crte ministarstvo zaključuje da su ostvareni svi glavni ciljevi Zakona: očuvanje poslovanja, urednost plaćanja dospjelih obveza, održivost i stabilnost poslovanja društva, očuvanje radnih mjesta, zaštita interesa vjerovnika i povrat najvećeg mogućeg dijela starog i graničnog duga, uz podmirenje 100% dugova OPG-ima.

U konačnici je, kažu, postignuta nagodba vjerovnika kao temelj za financijsko i vlasničko restrukturiranje sustava. Način na koji je Agrokor poslovao generirao je visoku nelikvidnost cijelog sustava, a primjenom ZPIU-a je uvelike razriješen problem neurednog plaćanja, ističu u Horvatovu resoru.

Među ostalim, apostrofira se da je Lex Agrokor omogućio sprječavanje sistemskog rizika, i to bez troškova za državni proračun. Podcrtavajući važnost izbjegavanja nekontroliranog stečaja, ističe se da je od ukupno oko 58.000 zaposlenih u grupi Agrokor (2016.) u Hrvatskoj bilo njih 28.000, što je 1,8% svih zaposlenih u državi. Međutim, dio kritičara na stvari gleda drugačije.

“Krize likvidnosti je bilo, ali 3,03 milijarde kuna blokade je oko 400 milijuna eura, što se ne može nazvati sistemskim rizikom za gospodarstvo”, kaže financijska stručnjakinja Mihaela Grubišić Šeba.

Da sistemskog rizika nije bilo, pokazuje, kaže, i činjenica da su poslovni partneri Agrokora ostali bez svojih sredstava sve do provedbe nagodbe, više od godinu i pol dana od izglasavanja Zakona. Ističe i da iznos gubitaka i obveza nije potvrđen u revidiranim izvještajima, a nastao je nakon otpisa imovine i uvećanja obveza zbog pretpostavke prestanka kontinuiteta poslovanja grupe i donošenja nagodbe.

Nadalje, ističe da su domaći vjerovnici u izabranom modelu tretirani bitno nepovoljnije od stranih jer u postupku IU nisu poštovane odredbe ZTD-a vezane uz ograničena jamstva dana do visine temeljnog kapitala u kreditnim aranžmanima sklopljenim prije izvanredne uprave. Tako je, kaže, euro stranog kapitala u nagodbi vrijedio više od eura domaćeg kapitala.

Analize su pokazale da je najveću izloženost prema Agrokoru imalo nekoliko najvećih dobavljača i/li financijskih institucija, s kojima se mogao dogovoriti stečajni plan prema važećem Stečajnom zakonu, mišljenja je ta financijašica s CFA certifikatom.

Mnoga društva u stečaju, kaže, nesmetano posluju pa rizik jednokratnog odlaska 28 tisuća radnika na Zavod za zapošljavanje zapravo nije postojao. Usto, broj radnika u Agrokor grupi ipak je smanjen, i to od otvaranja postupka izvanredne uprave do kraja 2018. za više od osam tisuća, a “mali dobavljači koje se često ističe kao najugroženije, imali su ukupne tražbine manje od 20 milijuna eura”, podsjeća.

Spornim smatra i to što su Zakonom obuhvaćena društva u kojima je Agrokor imao udjele veće od 25%, ali manje od 50% temeljnog kapitala, što se kosi s pravilima konsolidacije financijskih rezultata. Ključne operativne kompanije grupe Agrokor su, usto, postale insolventne zahvaljujući knjiženju jamstava, a roll-up kredit ugovoren je u prekomjernom iznosu.

Konačno, kaže kako analiza učinaka Zakona nije uzela u obzir štetan utjecaj Zakona na povjerenje investitora na tržištu kapitala i otpis vlasničkog udjela svim dioničarima sastavnica Agrokor grupe, što se procjenjuje na nekoliko milijardi kuna. Isto, prema njoj, vrijedi i za npr. smanjenje investicija.

“Kredit za ‘spas likvidnosti’ mogle su odobriti i domaće banke, a koštao je Agrokor ne samo ogromnih kamata, već i kompletno drugačije vlasničke strukture”, zaključuje.