Osim nedavno započetog procesa okrupnjavanja i stvaranja saveza na političkom centru (ujedinjenje LS i HSLS-a, te koalicija HSLS-a i HSS-a), slični su procesi, također predizborno motivirani, otvoreni na dvije suprotne margine, među izvanparlamentarnim strankama desnice i ljevice. Nedavno je bivši saborski zastupnik HDZ-a i umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs najavio okupljanje umirovljenih generala i časnika, ali i ostalih nezadovoljnika politikom HDZ-a u novu stranku HDZ dr. Franje Tuđmana.

Protiv Sanadera
I prije formalnog osnivanja stranke Rojs je dobio poziv od drugog bivšeg HDZ-ovca, danas predsjednika HB-a, Ivića Pašalića da im se pridruži na velikom protusanaderovskom skupu u Lisinskom 10. prosinca, na sedmu obljetnicu Tuđmanove smrti. Poziv je stigao i ljutom Sanaderovu protivniku HDSSB-u Branimira Glavaša, s kojim je Pašalić već započeo razgovore o modalitetima izborne suradnje, neznatno prije nego što je Glavaš završio u pritvoru, te HČSP-u. Nova suverenistička desnica, kako se opisuju, na tom će skupu izglasati deklaraciju o ujedinjenju državotvorne scene i definirati političku platformu s kojom namjeravaju pred birače. Istodobno je u dnevnim novinama jučer preko cijele stranice osvanuo oglas kojom dojučerašnji dugogodišnji SDP-ovac, danas čelnik Udružene ljevice Ivan Ninić, poziva “drugarice i drugove” na okupljanje. Za sada osam stranaka (HSD, SPH, SDU, ZEL, BV – Treći blok, HRS, Maslina i JS) Udružene ljevice ujedinjuje svijest o potrebi jedinstva na ljevici kako bi se suprotstavili SDP-u, za kojeg čvrsto vjeruju da je izdao lijeve i ideje socijaldemokracije, što i potkrepljuju sloganom “Ljevica kojoj možete vjerovati”. Ističući kako politička opcija koja jednom izgubi parlamentarni status više ga ne može povratiti, politički analitičar Davor Gjenero tvrdi da sasvim sigurno nema šanse da Pašalić, Rojs i Ninić ponovno uđu u Sabor. Jedino Glavaševa opcija čije je biračko tijelo vrlo usko i koncentrirano samo u jednom gradu i županiji, dodaje, može dobiti jednog ili dva zastupnika kao rezultat protestne opcije u Osijeku, no očito je da ne mogu organizirati protest na nacionalnoj razini zbog njegova uhićenja unatoč želji i nastojanjima.

Utjecaj u Bih
Na primjeru Rojsa pokazuje kako on računa na glasove iz Hercegovine, no njegovi tamošnji politički istomišljenici više ne mogu osigurati ni izbor svog člana Predsjedništva BiH, a polako gube većinu i na lokalnim razinama zbog čega ne može računati na mobilizaciju Hercegovine za hrvatske izbore, a u Hrvatskoj ta politička opcija sasvim sigurno ne može proći ni u jednoj izbornoj jedinici. Isto vrijedi i za Ninića, kaže Gjenero, podsjećajući kako se uoči svakih izbora formirala neka lijevo radikalna organizacija koja se nadala parlamentarnom statusu, ali se to nikada nije dogodilo unatoč nezadovoljstvima koja postoje s SDP-om i HNS-om. Gjenero smatra da su oba procesa okrupnjavanja na krajnjoj desnici i ljevici potpuno irelevantna za nacionalnu političku arenu jer je hrvatska stranačka scena uglavnom konsolidirana tako da za pridošlice nema mjesta i nitko ne može platiti cijenu ulaska u političku arenu.

Čak i one stranke koje još egzistiraju u parlamentu poput HSLS-a, pojašnjava Gjenero, kada jedanput izgube pravi parlamentarni značaj, više nisu u stanju sudjelovati u nacionalnom životu unatoč tome što sklapaju nekakve predizborne koalicije koje uostalom treba zabraniti po uzoru na njemačka izborna rješenja. U Hrvatskoj ima četiri do pet relevantnih političkih stranaka i na tome će, ako se ne dogodi neki ozbiljan tektonski poremećaj, i ostati, naglašava. Gjenero nevjeruje da bi udružene radikalna desnica ili ljevica mogle ozbiljnije, osim nešto pojedinaca razočaranih u politiku HDZ-a i HSP-a, odnosno SDP-a, privući interes birača. Za radikalne je opcije i uoči izbora jasno da neće sudjelovati u vlasti, pa glasovanje za njihove predstavnike u pravilu ne znači političko opredjeljivanje, nego samo protestno glasovanje, navodi Gjenero, a time de facto birač baca svoj glas. Racionalno političko opredjeljenje u ovakvim situacijama uvijek se okreće “second best solutionu”, odnosno glasovanju za najbližu političku opciju koja je sposobna prijeći izborni prag te sudjelovati u diobi vlasti.