Za jedne su to bili mastodonti koji bi u vrijeme bivše Jugoslavije bez ubrizgavanja državnog novca brzo propali na slobodnom tržištu, a za druge su to bila vrlo uspješna poduzeća koji su stajala uz bok najjačim europskim i svjetskim kompanijama, u kojima su radnici bili cijenjeni kao samoupravljači, koje su gradile stanove, kuće i radnička odmarališta diljem obale.

U “stoljeću giganata” nastajali su Jugovinil, Jugoplastika, Đuro Đaković, Rade Končar, Prvomajska, GK Međimurje, Torpedo… Neke od tih kompanija stasalih u 20. stoljeću, u 21. su izumrle, dok su neke uspjele proći pretvorbu i privatizaciju kao Odisej kroz tjesnac pokraj Scile i Haribde, pa i danas uspješno proizvode, samo s daleko manje radnika.

‘Gutaloi’ PVC čizme i štofane hlače

Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata nova vlast zacrtala je novi smjer – industrijalizaciju zemlje. Izgradnju tvornica teške industrije, a sve uz snažnu kontrolu države i Komunističke partije. Nakon sukoba na relaciji Tito – Staljin i raskida odnosa sa Sovjetskim Savezom, Jugoslaviji su SAD, Velika Britanija i Francuska počele su slati izdašnu pomoć. Tražio se novi ekonomski smjer koji bi bio drukčiji od sovjetskog. I pronađen je, u radničkom samoupravljanju, ideji da radnici upravljaju tvornicama, a ne država. Tvornica, to sam ja, mogao bi reći udarnik koji je osam sati dnevno ubacivao ugljen u tvorničku peć, znojeći se pokraj metalnih kotlova koji kure na 1800 Celzijevih stupnjeva. Na stranu sada to koliko su obični šljakeri preko predstavničkih samoupravnih organa stvarno mogli utjecati na poslovanje, pogotovo na raspodjelu dohotka.

Već 1961. shvatilo se da smjer treba mijenjati jer je došlo do stagnacije. Čak je, kako se pisalo, i sam Josip Broz morao “intervenirati”, pa je u govoru na Splitskoj rivi 1962. godine opleo po drugovima iz privrede. Svaka komuna i svaka općina htjeli su imati svoje poduzeće, a nije se vodila briga hoće li ono biti rentabilno. Rješenje? Nova reforma. Još veća vlast radnicima samoupravljačima. Kako male reforme nisu bile dovoljne, 1965. donesena je tzv. Velika privredna reforma koja bi konačno jugoslavensko gospodarstvo trebala prevesti u svijetlu, sjajnu budućnost. Edvard Kardelj, Titova produžena ruka, predstavio je model udruženog rada i podjele poduzeća u osnovne organizacije udruženog rada (OOUR). To je najviši stupanj slobode za radne ljude koje je povijest ikad upoznala, likovao je Kardelj koji, kao uostalom ni Tito, nije doživio osamdesete, drastičan rast inflacije i vanjskog duga, urušavanje i ekonomski slom. Ovo je priča o bivšim tvorničkim divovima iz prošlih vremena. Neki od njih, gledajući iz današnje perspektive, spadaju u žanr gospodarske fantastike.

Među gradovima koji su zajahali na valu probuđene industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata bio je i Split. A u Splitu je poseban značaj imala Jugoplastika, poduzeće za proizvodnju, preradu i prodaju proizvoda od plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. Nastala je 1952. osamostaljenjem nekoliko godina starijeg pogona konfekcije i galanterije Jugovinil, osnovanog 1947. u Kaštel Sućurcu. Vlada FNRJ zamislila je da se baš tamo proizvodi poli(vinil-klorid), poznatiji kao PVC, preradom karbita i morske soli. Tvornica je službeno otvorena na Dan republike, 29. studenoga 1949. godine. S ponosom je na svečanosti obznanjeno da su radnici odradili dodatnih 50 tisuća sati prekovremenog rada, samo kako bi tvornica bila završena u roku.

Imala je čak 32 proizvodna objekta! Izgrađen je, kako nabraja Hrvatska tehnička enciklopedija, vodovod od izvora Jadra, termoelektrana raspoložive snage 6000 kW i snage generatora 8000 kVA, 2,7 kilometara željezničkoga kolosijeka, dva kilometra cesta i putova, 900 metara kamenog podzida i 60 metara zidane lučke obale. Projekt industrijskoga kompleksa izradili su inženjeri iz novoosnovanog Arhitektonskog projektnog zavoda u Zagrebu, u odjelu za industrijsku arhitekturu koji je vodio arhitekt Stjepan Gomboš. Dio radnika završio je obuku u Elektrobosni u Jajcu i vukovarskom Borovu. Jugovinil je 1950. osnovao i svoju trogodišnju školu učenika u privredi, za kemičare, laborante, stolare, kovinotokare…

Prve količine emulzijskog PVC-a u prahu proizvedene su prema švicarskoj licenci. Izrađivale su se folije od PVC-a i prerađevine poput granulata, ploča i cijevi. Razdvajanjem dijela poduzeća 1952. nastali su Jugoplastika u Splitu i Jadroplastika u Trogiru, a stručni kadrovi Jugovinila sudjelovali su i u osnivanju poduzeća Cetinka iz Trilja, OHIS-a iz Skoplja i HIP-a iz Pančeva. Tijekom 1950-ih Jugovinil je prerastao u jednu od najvećih tvornica takve vrste u Europi. “Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil, kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil”, pjevala je Zdenka Kovačiček 1958. na festivalu u Opatiji s Ivom Robićem. Proizvodnja se toliko razgranala da su prepuna skladišta postala problem. Nije ih se stizalo prazniti. Za radnike je poduzeće dalo izgraditi nekoliko stotina stanova u Splitu i Kaštel Gomilici, koje je najvećim dijelom gradilo domaće splitsko poduzeće Gradnja, od koje će kasnije nastati Konstruktor.

Usklađenost

Klik, narudžba, dostava – a što se zapravo događa iza kulisa?

Šesta sezona

Otvorene 32 stipendije za male poduzetnike: prvi put prijaviti se mogu kandidati iz svih djelatnosti

Zanimljivo je da je Jugovinil radnike koji su radili s opasnim kemikalijama slao na zdravstvenu rehabilitaciju u vlastitom hotelu na Bohinju, a imao je i radnička odmarališta na Šolti i Učki. Zbog novih znanstvenih spoznaja o štetnosti djelovanja vinil-klorida na ljudsko zdravlje, 1970-ih su ugašeni manji, zastarjeli pogoni. Zbog krize 1980-ih godina i problema s plasmanom robe, tvrtka je 1990. završila u stečaju, uz nastavak proizvodnje s manjim brojem radnika. Nakon razdvajanja proizvodnja PVC-a i energana ušli su u sastav naftne kompanije Ine kao Ina Vinil, a prerada se nastavila u Adriachemu, pravnom sljedniku Jugovinila. Obje su tvrtke s vremenom ugašene. No, vratimo se Jugoplastici, u kojoj je na početku proizvodnja bila podijeljena u četiri pogona – Konfekcija, Galanterija, Obuća i Termoprerada.

Tvrtka se 1957. preselila na novu lokaciju u Splitu, na adresu Put Brodarice bb, gdje je u idućih osam godina izgrađeno nešto manje od 20 tisuća četvornih metara industrijskih pogona. Povezala se s manjim poduzećima, poput Tvornice konfekcije Labud, poduzeća za preradu plastičnih masa Oblik sa Šolte, tvornice dugmadi Pharosplastika iz Staroga Grada na Hvaru i tvornice obuće Slavica iz Benkovca. Mnoge manje dalmatinske tvrtke je pripojila, asimilirala. Bilo je, dakako, i kriza. Prema zapisniku sa sjednice održane u ljeto 1971., generalni direktor Dinko Kuzmanić izrazio je zabrinutost zbog velikih kredita koje su domaće kompanije podizale u domaćim i stranim bankama. Mučila ga je i slaba produktivnost. Smatrao je da je za sve kriv potrošački mentalitet u cijeloj državi.

No, povećanje potrošnje u idućim je godinama išlo na ruku Jugoplastici koja je imala razgranatu mrežu vlastitih trgovina, njih 210 diljem Jugoslavije, a prednost joj je bila i to što se manje zaduživala od ostalih. Kompanija je proizvodila brizgane, ekstrudirane, vakuumirane, prešane i varene dijelove za automobile za kragujevačku Crvenu zastavu, sarajevski TAS, sovjetski VAZ, ZAZ i Moskvič, francuski Citroën i Renault, njemački Volkswagen, talijanski Fiat i rumunjsku Daciju. Surađivala je i s vodećim europskim proizvođačima kao što su francuski Rondin, njemački Salamander i Adidas, za koji je tijekom 1980-ih proizvodila oko 4,5 milijuna sportskih torbi na godinu. Na Bilicama je sagrađena nova zgrada za odjel termoplastike, pokrenut je proizvodni pogon Autodijelovi u Solinu.

Broj zaposlenih 1980-ih se popeo na 13 tisuća, većinom žena. U asortimanu je bilo više od 3000 proizvoda. Uspješno je obavljen proboj na poljsko, bugarsko i mađarsko tržište koje je “gutalo” PVC čizme i štofane hlače. U poslovnim knjigama zapisano je kako je 1982. proizvedeno 1,5 milijuna odjevnih predmeta, 65,5 milijuna galanterijskih proizvoda, 7,7 milijuna pari obuće, 4,2 milijuna igračaka te 38.000 tona termoplastičnih proizvoda, a petina proizvoda izvozila se u više od 30 zemalja svijeta. Financirao se, isprva iz marketinških pobuda, i košarkaški klub koji će postati europski prvak tri godine uzastopno. Posebna se briga vodila o rješavanju stambenog pitanja radnika, odmora i prehrane.

Tisuće tona auto-guma

Nakon što je sredinom 1980-ih izgrađen posljednji restoran društvene prehrane, u jednoj godini u svima njima pripremljeno je oko 1,6 milijuna obroka. Tvrtka je kupila turistički kompleks u uvali Rogač na otoku Šolti, gdje je počeo organizirani, zasluženi odmor radnika. Zbog velikog interesa, odmaralište je širilo kapacitete. Time se bavio OOUR Prehrambeno-ugostiteljska djelatnost. Najboljih 150 radnika imalo je priliku ljetovati deset dana u Čehoslovačkoj. U zapisnicima je ostao sačuvan prigovor radnice Ane Čezo koja se požalila da je umjesto 11 milijuna dinara dobila samo pet milijuna za obnovu stare kuće, dok je Elizabeti Božanić stambena komisija na listi prvenstva za stan dodijelila premalo bodova.

Prema objavljenim podacima, u prvih dvadeset godina oko 1550 radnika Jugoplastike uspjelo je riješiti svoje stambeno pitanje uz pomoć poduzeća. Polovina ih se uselila u novoizgrađene stanove u samom Splitu, a ostali u okolici. Prosječni novopečeni stanar imao je 13 godina radnog staža u tvrtki. Stambena komisija bodovala je radni staž, trenutačnu stambenu situaciju, broj članova kućanstva, težinu radnog mjesta, pa i sudjelovanje u NOB-u. Tvrtka je imala i poseban fond za stanogradnju u koji se uplaćivalo od 3 do 7,5 posto ukupnih dohodaka. U drugoj polovici 1980-ih izdvajalo se samo 1,5 posto, a na listi je bilo oko 4000 imena.

Najbolje godine su prošle. Povjesničar Dušan Bilandžić naveo je da je Jugoslavija bila “Potemkinova zemlja” koja je živjela znatno iznad svojih mogućnosti, pa je 1980. godine inozemni dug narastao na čak 20 milijardi dolara. Kraj su ubrzale i svjetske naftne krize. OOUR-i su se zbog nedostatka sirovina gasili jedan za drugim, kao domino. Zbog smanjivanja plaća u kriznim godinama radnici su se okretali radu u fušu, cvala je siva ekonomija, otvaralo se sve više bolovanja. I sve se više – kralo. U zapisnicima su se nizali slučajevi krađe društvene imovine iz poduzeća. “Potkradali Jugoplastiku”, naslov je vijesti iz veljače 1985. godine, kada su M.B. (1939.) i J.V. (1952.) uz pomoć treće osobe krali navlake za automobile, folije i druge autodijelove. U tom ih je nedjelu zaskočila milicija.

Sudilo se i radnicima koji su ukrali 50.000 pari vezica, a jedna je rutinska kontrola otkrila manjak 26.000 pari obuće, najviše marke Adidas. Uhićena su dvojica voditelja proizvodnje. No, to je bila sitnica u odnosu na ono što je uslijedilo. Početkom 1990-ih izrađen je plan pretvorbe i privatizacije Jugoplastike u 30 tržišno samostalnih poduzeća, a ime je promijenjeno u Diokom. Kad je 2000. pokrenut stečaj, poduzeće zapošljavalo točno 2363 radnika. Tvorničke zgrade sravnjene su sa zemljom četiri godine kasnije, a ostalo je rasprodano. Očuvan je bivši pogon Autodijelovi na čijim je temeljima nastao AD Plastik.

Priča o razvoju Jugoplastike, o odnosu prema radnicima i problemima u koje su zapale tijekom 1980-ih i 1990-ih godina, slična je pričama o brojnim drugim gigantima koji su radili u većim gradovima. Dio ih je nestao, dio je opstao. U Vukovaru je sagrađeno Borovo, koje je 1931. osnovao češki industrijalac Tomaš Bata i pokrenuo proizvodnju obuće. Razvoj te tvrtke značio je i razvoj cijelog tog kraja, podizala su se moderna tvornička zdanja i naselja. Nakon rata tvornica je nacionalizirana i osnovan je Kombinat gume i obuće Borovo, koji je do kraja 1980-ih postao najveće poduzeće u proizvodnji i prodaji obuće i gume u ovom dijelu Europe. Proizvodilo se i po 20 milijuna pari obuće godišnje, tisuća tona auto-guma i gumeno-tehničke robe, uz više od 22 tisuće zaposlenih. Kultna Borosana prvi je put izrađena 1968., kada je na čelu tima stručnjaka bio ortoped dr. Branko Strinović.

Osam godina kasnije na tržištu se pojavila tenisica Startas. Borovo radi i danas, za razliku od, primjerice, Bagata iz Zadra, osnovanog 1950., poznatom po šivaćim strojevima Višnja, Slavica i Ruža. Bagat, nazvan po partizanu i narodnom heroju Vladi Bagatu, osnovan je zapravo ponajprije radi proizvodnje brodske opreme za potrebe JNA. Od talijanskoga poduzeća Necchi iz Pavije kupljena je licenca za proizvodnju šivaćih strojeva ravnoga uboda, pa su radnici odlazili u Italiju na specijalizaciju. Već sredinom 1960-ih proizvodilo se 50 tisuća strojeva na godinu, uz udjel od 90 posto prodaje šivaćih strojeva u Jugoslaviji, 1970-ih je oko 2300 zaposlenih proizvodilo i do 100 tisuća komada godišnje, a 1980-ih je 3600 radnika izrađivalo 160.000 šivaćih strojeva, što je bio vrhunac. Sagrađeni su novi pogoni tvornice specijalnih alatnih strojeva koji su se izvozili u SSSR i Poljsku. Proizvodili su se i dijelovi za Fiat iz Torina.

I u projekt izgradnje tvornice Rade Končar u Zagrebu bili su uključeni vrsni arhitekti. Za glavnog direktora postavljen je inženjer Aleksa Steiner, koji je predložio plan izgradnje tvorničkog kompleksa za proizvodnju transformatora, električnih strojeva i aparata po uzoru na austrijske kompanije AEG i ELIN. Radovi su počeli već 1945. gradnjom hale za proizvodnju transformatora, prema projektu uglednih arhitekata zagrebačkog Arhitektonskog projektnog zavoda. U prvoj etapi do kraja 1956. izgrađeno je preko 67.000 četvornih metara hala pokraj nacionalizirane radionice za popravak električnih strojeva Hrvatsko Siemens električno d.d. Po završetku rata, komunistička vlast je konfiscirala svu imovinu i dala tvrtki ime po narodnom heroju kojeg su talijanski fašisti likvidirali 1942. godine.

U suradnji sa ZET-om 1953. izrađen je prototip tramvajskog istosmjernog motora ugrađenog u tramvaj proizveden u Đuri Đakoviću, a tri godine kasnije ušlo se i u sektor brodogradnje u Rijeci, kako bi se proizvodili brodski generatori. Zbog proizvodnje velikih generatora za hidro i termoelektrane, sagrađena je i tzv. vitlaonica u kojoj su se ispitivali rotori na velike brzine vrtnje. Vertikalna vitlaonica imala je promjer od 16 metara i zapreminu 1600 prostornih metara. Posao su izvođačima otežavale podzemne vode i šljunkoviti teren dubok i do deset metara, pa je prijetila opasnost od urušavanja stupova hale. Kako je objašnjeno u monografiji, Končarevi inženjeri taj su problem riješili tako što su vitlaonicu izgradili kao sustav od dva koncentrična bunara.

Arhitekt S. Gomboš 1955. opisao je kako je Siemensovoj podružnici pripala “izvanredno velika i hitna zadaća”, popravak u ratu oštećenih transformatora i motora iz cijele Jugoslavije. Gradnja tvornice bila je, napisao je, prva projektantska zadaća nakon rata u Hrvatskoj gdje se projektantima pružala mogućnost popularizacije koncepta suvremenog industrijskog kompleksa koji će kasnije biti iskorišten i za druge tvorničke zgrada u cijeloj Jugoslaviji. Za Končareve je radnike 1947. izgrađeno Pupinovo naselje prema projektu arhitekta Kazimira Ostrogovića, a nastanili su i u Voltinom naselju. U najboljim godinama Rade Končar imao je oko 20 tisuća zaposlenih.

“Poduzeće Rade Končar razvijalo se u industriju visoke faze prerade, inače karakterističnu za razvijene zemlje, počevši ni od čega, od malog broja smjelih stručnjaka entuzijasta i stručnih radnika. Razvijalo se i raslo u skladu s razvojem naše zemlje, samoupravnog socijalizma i našega društveno-ekonomskog sustava”, istaknuo je generalni direktor Ante Marković 1976., kad je tvrtka imala 15.500 radnika. Može se, dodao je Marković, bez lažne skromnosti reći da skoro nema grada u državi i značajnije tvrtke bez opreme Rade Končara. Uspostavljena je suradnja s najvećim svjetskim kompanijama, Siemensom, AEG-om, ASEA-om i Thyssenom, izrađivale su se magnetske leće za nuklearna postrojenja u Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Marijan Ožanić, koji je polovicu radnog vijeka proveo u Končaru, opisao je razvoj lokomotive kojoj su dali različita imena, poput tiristorke i tirke, a strojovođe su je iz milja nazvali – Lepa Brena.

Za Tursku 410 vagona

“Mislim da je to bio najveći i najsloženiji projekt razvoja proizvoda u Končarevoj povijesti. Mladi ljudi, čak i končarevci, ne znaju ništa o tom velikom projektu. Neke to ne zanima, a drugi nemaju prilike nigdje ni čuti ni pročitati teme iz industrijske povijesti”, napomenuo je Ožanić. U razvoj tiristorske lokomotive uloženo je sedam godina rada, no proizvedeno je samo 15 komada. Projekt se oduljio, a završen je baš u vrijeme kada se bivša država raspadala, a kupci odustajali od ugovorenih narudžbi. Od 1991. tvrtka posluje kao dioničko društvo koje je u tridesetak godina plasiralo proizvode na tržišta stotinjak zemalja. Danas Končar ponovno snažno raste i hvata korake stare slave i ponovno je najveća hrvatska industrijska kompanija.

U Zagrebu je, također nakon Drugog svjetskog rata, osnovana i tvornica telefonskih uređaja Nikola Tesla, koja je početkom 1950-ih preseljena u Krapinsku ulicu. Negdje u to vrijeme potpisala je i prvi ugovor o licenci sa švedskom kompanijom Ericsson. Zanimljivo je da je dvije godine kasnije licencu zatražila i slovenska tvrtka Iskra iz Kranja, no zaključeno je da je jedan proizvođač na ovim prostorima dovoljan. Nakon što su se odnosi sa SSSR-om donekle popravili, zagrebačka je tvrtka u tu zemlju izvozila i do 70 posto ukupne proizvodnje. Šveđani su je u vrijeme blokovske podjele koristili kao vrata prema Istoku. Bavila se i razvojem signalnih uređaja za cestovni promet, pa je 1965. pušten u promet “Zeleni val”, prva semaforizirana prometnica u Zagrebu.

U državi u kojoj ta vrsta industrije nije imala gotovo nikakvog iskustva i tradiciju, Tesla je, pisalo se u povodu prvih 30 godina rada, izgradila čak 70 posto nacionalne telefonske mreže. Oko 5200 zaposlenih, među kojima 600 visokoobrazovanih, radilo je u 60.000 četvornih metara suvremeno opremljenog prostora. Oko 250 ljudi bavilo se samo istraživačkim i razvojnim poslovima. Tvrtka se pohvalila da je nabavila moderno, vrlo snažno, računalo IBM 3031 s čak tri megabajta memorije. Danas mobiteli imaju po 128 gigabajta interne memorije. Tvrtka je 1990. godine pustila u promet i prvu javnu mobilnu telefonsku mrežu u Hrvatskoj.

Sredinom 1990-ih, nakon što su Šveđani otkupili većinski paket, nazvana je Ericsson Nikola Tesla. Gradilo se i na istoku Hrvatske. U Slavoniji su se 1921. godine počeli podizati zidovi Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi, u kojoj će se 1922. početi popravljati i proizvoditi vagoni, a već 1923. imat će oko 1200 radnika koji su izgradili konstrukciju mosta preko Tise kod Titela duljine 463 metra, tri željeznička mosta na pruzi Solun – Alexandropolis u Grčkoj, prvi teretni vagon, parni kotao, prva tramvajska kola za beogradske ulice, prvi motorni vlak za prugu Mostar – Sarajevo…

Zbog šteta uslijed bombardiranja 1941. prekida rad, a 1947. mijenja ime u Đuro Đaković Industrija lokomotiva, strojeva i mostova, prema hrvatskom političaru, jednom od osnivača Komunističke partije Jugoslavije i sindikalnom vođi. Pet godina kasnije proizvedeno je 410 vagona za Tursku, a za domaće potrebe više od 200 lokomotiva. Zaključen je ugovor s tvrtkom Babcock Wilcox o poslovno-tehničkoj suradnji, a 1955. godine proizvedena je i prva dizelska lokomotiva s 20 konjskih snaga. S vremenom je Đuro Đaković postao najveći proizvođač Steamblock kotlova na svijetu! U Slavonskom Brodu počeli su se proizvoditi i kombajni po tehnologiji njemačkoga poduzeća Deutz-Fahr, a tenkovi M-84 izvozili su se i u Kuvajt. Sredinom 1980-ih tu je radilo više od 16.300 ljudi. Vodila se, kao i u Jugoplastici, briga o odmoru radnika.

“Godišnji odmori su realizirani s pomoću tvorničkog lista u kojem je svake godine objavljen svojevrsni natječaj na koji su radnici prijavljivali tko, kada i kamo želi ići na godišnje odmore, a potom bi poduzeće sve organiziralo”, rekla je Ana Rajković Pejić iz Hrvatskog instituta za povijest. Tvrtka je kupila odmaralište u Trogiru, no iznajmljivala je i odmarališta drugih poduzeća. Đuro Đaković sklopio je s čehoslovačkim tvrtkama ugovor prema kojem su njihovi radnici ljeti dolazili na odmor u hrvatska odmarališta, a preko zime radnici Đure Đakovića putovali bi u čehoslovačka zimovališta. Radnici su prvih godina godišnje odmore trošili na radove u polju, a tek su od sredine 1960-ih počeli masovnije odlaziti na more.

KUD ĐĐ imalo je 1200 članova

“Priča s godišnjim odmorima veoma je zanimljiva iz sadašnje perspektive. Naime, kada je sindikat počeo s organiziranjem godišnjih odmora, radnici u Slavoniji, pa tako i u Đuri Đakoviću, nisu htjeli ići jer su uvijek imali u planu nešto drugo, poput gradnje kuće, opremanja stana ili obrađivanja polja. Govorili su kako oni naprosto nemaju vremena za sunčanje negdje na moru. Taj proces prilagodbe trajao je desetak godina i tek od kraja 1960-ih godina radnici prihvaćaju odlazak na more kao nešto novo, nešto što je dobro i što im ide u korist”, ispričala je Rajković Pejić. Kako opisuje u studiji “Plave kute idu na more”, krajem 1960-ih plaće su u Đuri Đakoviću bile 20 posto veće od hrvatskog prosjeka, a još više od jugoslavenskog. Kupovali su se stanovi i automobili. Sredinom 1970-ih tvrtka je i sama počela graditi stanove i obiteljske kuće na dvije etaže. U tvorničkim novinama 1972. godine objavljeno je da je od Drugog svjetskog rata izgrađeno 4700 stanova i obiteljskih kuća za radnike.

Davali su se krediti za školovanje, gradile ambulante i financirali KUD-ovi. Radničko kulturno-umjetničko društvo Đuro Đaković imalo je čak 1200 članova! Osnovan je klub voćara i vinogradara, organizirale su se sportske igre, a za radnice je otvoreno savjetovalište za kozmetiku i pokrenut aerobik. Kako bi se stalo na kraj kašnjenjima na posao, uprava je u tvorničkim novinama objavljivala imena onih koji kasne na posao, pa i fotografije radnika koji dangube na poslu. I u Đuro Đakoviću velik su problem bila bolovanja, pogotovo ljeti i na jesen, u vrijeme žetve i berbe. Poduzeće je 1991. promijenilo ustroj i nastavilo djelovati kao Đuro Đaković Holding d.o.o. Danas je većinski vlasnik češka kompanija DD Acquisition.

Jedan od rijetkih mastodonata sa začecima u 19. stoljeću bio je riječki Torpedo, tvornica oružja, motora i vozila, osnovana 1853. kao Ljevaonica metala. Biznis je procvao kada su dioničari engleskog poduzetnika Roberta Whiteheada postavili za tehničkog direktora. Kupljeni su najmoderniji engleski strojevi i počeli se proizvoditi parni strojevi i kotlovi te graditi brodovi za potrebe austrougarske ratne mornarice. Upravo su u toj tvornici izgrađeni i prvi hrvatski parobrodi Hrvat, Vinodol, Union i Liburno. U suradnji s izumiteljem i kapetanom austrougarske mornarice Ivanom Blažom Lupisom razvijen je prvi svjetski torpedo. Izvozili su ga po cijelome svijetu. Od 1866. do 1943. proizvedena su točno 20.323 komada tog ubojitog sredstva.

Nakon Drugog svjetskog rata, tvornica je pod imenom Jadran počela proizvoditi robu široke potrošnje, poput lokota, lopata, pijuka, plugova, plamenika, kompresora, pneumatskih bušilica i čekića. Jedno je vrijeme nosila ima Aleksandra Rankovića, da bi 1953. promijenila naziv u Torpedo. Kako navodi Hrvatska tehnička enciklopedija, najveći dio proizvodnje činili su mali i veliki brodski motori, motori za agregate, traktore i kamione, a kasnije će se početi proizvoditi i rovokopači, utovarivači i traktori. Tvrtka je početkom 190-ih završila u stečaju. Ista je huda sudbina zadesila i Jedinstvo, tvornicu procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju, osnovanu 1946. u Zagrebu, koja je izgradila industrijski kompleks u Jankomiru. Među 2500 zaposlenika bilo je oko 300 inženjera strojarstva, tehnologa, konstruktora i tehničara. SSSR je kupio postrojenja za proizvodnju rajčica, izvozilo se i na Bliski istok, u Afriku i Aziju.

I Prvomajska je puno izvozila, u više od 50 zemalja. Prvi izvoz bila joj je isporuka tokarilice u Egipat, a alatni strojevi završavali i u Indiji, Pakistanu, Libiji, SAD-u, Kanadi, Australiji… Jedino se su azijske zemlje poput Japana i Kine pokazale kao pretvrd orah. Prvomajska je u 1980-ima zapošljavala oko 7500 radnika u Zagrebu, Raši, Ivancu, Golubovcu, Donjoj Stubici, Splitu, Labinu, Loboru, Drnišu i Ozlju. Nekad bilo, danas se spominjalo… Nakon 1990. se rascjepkala. Nedavno je tvrtka Itas – Prvomajska u Ivancu, poznata po radničkom samoupravljanju, završila u stečaju zbog blokiranog računa. Stečaj je prvi predložio jedan od bivših radnika kojem nisu isplaćene tri plaće zaredom. Svaka čast samoupravljanju i udruženom radu, ali od zraka se živjeti ne može.