U skladu s bitno strožim direktivama Europske unije, izmijenjenima nakon ruske agresije na Ukrajinu i obustave opskrbe plinom s istoka, 90 posto kapaciteta podzemnog skladišta u Okolima bilo je popunjeno početkom rujna. Brojka je bila gotovo uvlas jednaka statistici iz prethodne godine, sugerirajući kako Hrvatska spremno dočekuje početak sezone grijanja. No već do kraja listopada, puno prije kalendarskog početka zime, inicijalno visoke zalihe u značajnoj su mjeri isparile, a razina popunjenosti skladišta skliznula sve do 55 posto.

Naoko alarmantan pad, dakako, nije posljedica veće potrošnje ili neuobičajeno niskih temperatura za ovo doba godine i uopće, nema nikakve veze s nepovoljnim vremenskim fenomenima, već je isključivo rezultat planirane dogradnje kapaciteta plutajućeg LNG terminala. Naime, brod LNG Croatia otplovio je, sukladno najavama, prema Turskoj krajem kolovoza, a u Omišalj se vratio potkraj listopada. Time su ukupni kapaciteti terminala povećani s 3,9 na 6,1 milijardu kubika plina, a puštanjem u rad LNG terminala zamjetno je usporen i trend smanjenja zaliha – do sredine prosinca razina popunjenosti zasad jedinog domaćeg podzemnog skladišta plina spustila se na 45 posto.

Labava tumačenja

Za to vrijeme Njemačka se priklonila bitno fleksibilnijoj interpretaciji europskih direktiva, objašnjavajući to (posve razumljivom) tezom kako masovno punjenje skladišta širom Starog kontinenta tijekom ljetnih mjeseci privlači horde špekulanata, generira neželjeni rast cijena i u konačnici značajno povećava troškove za domaću industriju.

Odbijajući pokazati sve karte, Njemačka je bez previše žurbe, polako i strpljivo, punila svoja skladišta, zbog čega ovogodišnji maksimum (oko 80 posto popunjenosti skladišta), evidentiran još u siječnju, u jeku sezone grijanja, sve do danas nije dosegnut. Sve navedeno itekako je ostavilo traga i na agregiranoj statistici: popunjenost skladišta prirodnog plina na razini Europske unije sredinom prosinca se spustila ispod 70 posto, do najniže razine još od 2021. godine kada je Rusija, puštajući plin na kapaljku u osvit invazije na susjednu Ukrajinu, dobrano iscrpila kontinentalne zalihe. Bez kredibilne alternative gustoj mreži LNG terminala koja je u međuvremenu niknula, Europska unija se time na neki način prepustila na milost i nemilost nepredvidivim posljedicama klimatskih promjena, protiv kojih se grčevito bori (barem na deklarativnoj razini).

Takav bi pristup u nekim drugim okolnostima tržište relativno lako moglo kazniti, provocirajući osjetniji rast cijena, no stvari danas izgledaju bitno drukčije. Prije samo nekoliko godina tržište je bilo u povojima, pokušavajući apsorbirati iznenadan šok na strani potražnje radikalnom prilagodbom cijena koje su poletjele u nebo.

Uistinu dramatične razmjere prilagodbe najbolje ilustrira činjenica kako se prosječna cijena prirodnog plina na nizozemskog TTF čvorištu tijekom 2021. godine kretala oko 20 eura po megavatsatu, da bi već u kolovozu iduće godine dosegla nevjerojatnih 300 eura, zbog čega se prosječna cijena na godišnjoj razini doslovno – upeterostručila.

Milijarde u veće kapacitete

Danas tržište probavlja posve drugu vrstu šoka, ovoga puta na strani – ponude. Od američkog juga (Louisiana i Texas), preko Katara do Australije, proizvođači žurno povećavaju proizvodnju i otvaraju nove LNG terminale za izvoz prirodnog plina, pokušavajući kapitalizirati drastično veći interes kupaca iz Europe (dotad su najveće količine plina završavale u Aziji). Samo tri godine ranije rast ponude bio je spor i nadasve skroman, a sada se, uslijed zaoštrene konkurencije, stvari evidentno kompliciraju u sve zaduženijem sektoru koji je u međuvremenu ulupao milijarde dolara investicija u proširenje izvoznih kapaciteta.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Istini za volju, aktualne su cijene još uvijek daleko od mirnodopskog razdoblja prije krize, no zato se barem njihova krivulja, barem iz perspektive kupaca, kreće u željenom smjeru. Po prvi puta od svibnja prošle godine, cijena prirodnog plina (na TTF referentnoj točki) spustila se krajem studenoga ispod 30 eura, pomičući ovogodišnji minimum sve do 26 eura. Samo 12 mjeseci ranije, stvari su izgledale bitno drukčije: kontinentom je prohujao val hladnoće, ubrzano trošeći ionako već podosta ispražnjene zalihe, a kulminacija uzlaznog trenda donijela je u nepunih godinu dana čak troznamenkasti rast cijena.

No, cijena se tijekom idućih 11 mjeseci doslovno prepolovila, budeći nadu u nastavak aktualnog trenda i daljnju normalizaciju, odnosno povratak k predratnim razinama. Djelomično i zaslugom Bijele kuće. Makar potonja teza nije lišena cinizma, valjda priznati da su Trumpove diplomatske inicijative, unatoč skandaloznim uvjetima primirja (iz europske perspektive), ipak odškrinule vrata mogućnosti da ruski, cjenovno konkurentniji plin, u budućnosti ponovo opskrbljuje Europu. Premda Ukrajina zasad ne pristaje na rješenja koja nude američki i ruski diplomati, malo vjerojatan scenarij svejedno je aktere na tržištu učinio ponešto opreznijima te malčice pridonio silaznoj putanji cijena.

Komotnija pozicija Europe

Europa je pritom u bitno komotnijoj poziciji, i to zahvaljujući nedavnom razvoju događaja na deviznom tržištu. I dok uzmak američke valute, u kombinaciji s višim carinama, bitno komplicira aktivnost europskih izvoznika na američkom tržištu, jačanje tečaja eura prema dolaru pojeftinjuje uvoz sirovina poput nafte i prirodnog plina.

U odnosu na početak godine dolar (u odnosu na euro) bilježi dvoznamenkasti pad vrijednosti i donosi vrlo opipljiv pad troškova za europske potrošače (uključujući i one u Hrvatskoj, koji su u međuvremena ostali bez dijela potpora Vlade). Cijena plina izražena u dolarima od početka godine bilježi pad od oko 45 posto, no konverzijom u eure, raste i intenzitet negativnog trenda, a minus se penje iznad 50 posto.

Euro je u siječnju jedva držao glavu iznad paritetne razine, ali primjena ekspanzivnije monetarne politike američke središnje banke sve osjetnije izmiče tlo pod nogama američkoj valuti pa se više ni granica od 1,2 dolara za euro, posljednji puta aktualna još u lipnju 2021. godine, sada ne čini nedostižnom. Ostaje samo za vidjeti kako će na pad cijena reagirati proizvođači, prije sve oni na američkom teritoriju. Eventualno smanjenje proizvodnje s ciljem uravnoteženja ponude i potražnje moglo bi nanovo isprovocirati rast cijena na koji Europa za sada nema previše utjecaja.