Četiri godine nakon pristupanja Europskoj uniji, Hrvatska pokreće javnu raspravu o zamjeni kune zajedničkom europskom valutom.

Vlada i Hrvatska narodna banka o euru u domaćim novčanicima dijele jednako mišljenje; analiza koristi i troškova pokazala je da je Hrvatskoj u interesu započeti proces uvođenja eura bez odgode. Na konferenciji "Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj", koju je Vlada organizirala s HNB-om, premijer Andrej Plenković najavio je ulazak europski tečajni mehanizam (ERM2), predvorje za euro, u naredne dvije godine. 

"Ne želim danas licitirati s datumom. Ono što mislim da je realno i na čemu ćemo raditi je da godina 2020., kao godina predsjedanja Hrvatske Vijećem EU, bude godina u kojoj će Hrvatska prema našem planu, namjerama i intencijama biti dio onoga što se naziva ERM II", rekao je Plenković. S najmanje dvije godine u tom mehanizmu, što je uspjelo Sloveniji, euro bi se na horizontu najranije našao 2022. ili 2023. što će biti posao za neki idući sastav Banskih dvora. "Najveća korist je uklanjanje valutnog rizika kojem su stanovništvo, poduzeća i država izrazito izloženi", rezolutan je bio guverner Boris Vujčić. S dugom većim od 500 milijardi kuna (150 posto BDP-a) od čega je više od 90 posto vezano uz euro, deprecijacija desetak posto povećava teret za 50 milijardi kuna. To su okolnosti koje nema nitko osim Hrvatske, a uvođenjem eura taj rizik nestaje", kaže guverner.

Dodaje da u okolnostima kada Hrvatska kao najmanja, visokoeurizirana članica, jedina s vlastitom valutom koja 60 posto trgovine ostvaruje s Unijom, isto kao i 70 posto prihoda od turizma, a 80 posto aktive banaka je iz eurozone, od uvođenja eura mogli bismo imati i više koristi nego što su imale druge članice. Konkretno, gospodarstvu to znači pad kamatnih stopa zbog niže premije rizika ulaskom pod kišobran eurozone. Racionalno i razumno je da to prije uvedemo euro, smatra čelnik PBZ-a Božo Prka. Upozorava da iako će kamatne stope biti niže, na umu treba imati da su referentne kamatne stope u eurozoni i dalje bitno ispod svojih povijesnih vrijednosti na koje će se kad-tad vratiti. Euro će srezati transakcijske i mjenjačke troškove što bi posebno blagotvorno mogao osjetiti turizam.

Ceh će platiti banke kojima će to odnijeti oko milijarde kuna godišnje, ali ulaz u eurozonu im znači niže regulatorne troškove (drastičnim smanjenjem obvezne rezerve, primjerice) koji dosežu i pola posto u kamatnoj stopi na kredite. Bankama se otvaraju vrata za posuđivanje novca iz Europskog mehanizma za stabilnost (ESM) čime se smanjuje rizik nastanka bankovne krize. Nestanak tečajnog rizika povećat će kredibilnost za ulaganja u Hrvatsku što otvara vrata injekciji direktnih stranih investicija. Euro bi trebao biti i dobra vijest za izvoznike, tradicionalne kritičare monetarne politike, smatra Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Kako se dužnici boje deprecijacije, tako se izvoznici boje aprecijacije. Jednom kad uvedemo euro, nestaju strahovi od nestabilnosti tečaja, napominje.

Javna rasprava trebala bi odagnati strahove i nedoumice javnosti o tome što će za Hrvatsku značiti slanje kune u ropotarnicu povijesti, među njima, udar rasta cijena i gubitak suverene monetarne politike. Iako je statistika dokazala da je inflacija porasla oko 0,23 posto u zemljama članicama, unatoč notornoj percepciji o zaokruživanju naviše, cijene mogu i pasti, posebice ako država pametno tempira završetak porezne reforme s uvođenjem eura, smatra ekonomist Velimir Šonje. Odgovarajući na najžešće kritike o gubitku monetarne suverenosti, Vujčić je parafrazirao Boba Dylana riječima da ne možete izgubiti ono čega nemate budući da je zbog euriziranosti prostor za aktivnu monetarnu politiku bitno ograničen. Uz uglavnom trajne koristi, troškovi uvođenja eura trebali bi biti jednokratni.

Primjerice, troškovi prilagodbi IT sustava do same konverzije novca, procjenjuju se na 0,5 posto BDP-a. Hrvatska će morati uplatiti kapital ESB-u oko 65 milijuna eura te prenijeti na upravljanje 350 milijuna eura deviznih rezervi. Trošak sudjelovanja u mehanizmima pomoći članicama iznosio bi oko 425 milijuna eura, a nakon isteka prijelaznog razdoblja od 12 godina Hrvatska je dužna uplatiti razliku od približno 690 milijuna eura. Zadovoljan s dvije godine pospremanja javnih financija tijekom kojih je zadovoljila sve maastriške kriterije osim visine javnog duga koji je u padu, ministar financija Zdravko Marić ističe da moramo ostvariti realnu konvergenciju. Sadašnja razina BDP-a po stanovniku Hrvatske usporediva je s razinama dohotka novih članica europodručja u trenutku njihova pristupanja ERM2, pa možemo zakljuiti da je dosegnuta realna konvergencija dostatna za pristupanje tečajnom mehanizmu, kaže. Napominje pak, da će uvođenje eura zahtijevati rad na dodatnim strukturnim i fiskalnim reformama za jačanje otpornosti ekonomije, što je uostalom i ključna preporuka MMF-a.

Jednostavnija online kupovina

Velika promjena za online kupce u Hrvatskoj: Stiže nova opcija pri dostavi

Poslovno povezani

Poslujete preko granice? Evo što će u 2026. oblikovati suradnju između Hrvatske i Slovenije