Troškovi povećane potrošnje energije, trošenje zaliha fosilnih goriva i utjecaj ljudskih aktivnosti na globalne klimatske promjene bili su poticaj za politiku Europske unije usmjerenu na povećanje energetske učinkovitosti.

Europska unija od 2000. godine uz pomoć fondova kohezijske politike sufinancira ulaganja u provođenje mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti u zemljama članicama. Kohezijska politika ima za cilj jačanje gospodarske, teritorijalne i socijalne povezanosti unutar Europske unije smanjivanjem jaza među različitim regijama. Stoga su za financiranje ulaganja u energetsku učinkovitost korištena sredstva Europskog regionalnog razvojnog fonda (ERDF) i Kohezijskog fonda (CF) u vrijednosti od 5 milijardi eura. U programskom razdoblju od 2000. do 2006. potpora projektima energetske učinkovitosti iz ERDF i CF fonda iznosila je 306 milijuna eura. U programskom razdoblju od 2007. do 2013. potpora je narasla na 5078 milijuna eura (u listopadu 2012). U programskom razdoblju 2014. do 2020. Komisija je predložila potporu od čak 17 milijardi eura.

Ostvareni rezultati
Europski sud za reviziju (ECA) u posebnom je izvještaju ispitao isplativost navedenih ulaganja. S obzirom da su Češka, Italija i Litva zemlje koje su primile najveći udio sredstava iz ovih fondova za razdoblje od 2007. do 2013. i zemlje koje su dodijelile najviše iznose projektima do 2009. godine, predmet ispitivanja bila su četiri operativna programa i 24 projekta primjera povećanja energetske učinkovitosti u javnim zgradama iz tih zemalja.Rezultati revizije pokazali su sljedeće: iako su svi revidiran  i projekti ostvarili planirane rezultate kao što je zamjena prozora i vrata ili izolacija zidova i krovova, troškovi ulaganja u odnosu na potencijalne uštede energije bili su previsoki.

Naglasak u projektima bio je na potrebi obnove javnih zgrada, a ne energetskoj učinkovitosti. Zgrade su obično smatrane "spremnima" za financiranje ako je postojala potreba za rekonstrukcijom i ako je njihova dokumentacija bila u skladu sa zahtjevima. Projekti nisu izabrani za financiranje prema analizi potencijala uštede energije u odnosu na investiciju. Stvarne uštede energije u 18 od 24 projekta nisu se mogle potvrditi jer nije bilo pouzdanog mjerenja s obzirom da energetski pregledi nisu bili obavezni (Italija i Litva) ili ako su se zahtijevali (Češka), predložena rješenja bila su preskupa. Planirano razdoblje povrata investicije bilo je prosječno 50 godina, a u nekim slučajevima i do 150 godina. Navedeno znači da sredstva nisu trošena racionalno jer je životni vijek rekonstruiranih dijelova ili cijele zgrade daleko kraći.

Detaljni opis
Kad je riječ o planiranju, Italija, Litva i Češka izradile su, kao i ostale članice, operativne programe kojima su odredile strategiju razvoja postavljanjem tzv. prioritetnih osi – niza povezanih operacija s konkretnim ciljevima. Analizom je utvrđeno da predočeni operativni programi nisu bili utemeljeni na odgovarajućim procjenama potreba niti su bili povezani s Nacionalnim akcijskim planovima energetske učinkovitosti (NEEAP). Niti jedan od analiziranih operativnih programa nije imao detaljan opis i analizu ukupnog potencijala ušteda energije, kao ni analizu po sektorima i regijama da bi se ispravno mogli postaviti ciljevi i metode programa. Iz navedenih programa nije jasno zašto bi se trebali financirati pojedini sektori.