Europska unija u svom Ugovoru o funkcioniranju brani državne potpore poduzetnicima, a poduzetnici su i pojedini sportski klubovi neovisni o pravnoj osobnosti kada izravno djeluju na tržištu. U našem je zakonodavstvu pitanje poduzetnika regulirano Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja. Ako potencijalna mjera potpore za sportski sektor spada u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a, dotična zemlja EU-a može se pozvati na odredbu UFEU-a kojom se dopušta odstupanje od opće zabrane. Ta odredba olakšava razvoj određenih gospodarskih aktivnosti, sve dok su narušavajući učinci mjere ograničeni. Komisija je razvila metodologiju za utvrđivanje usklađenosti takvih mjera s odredbama ugovora. Ona uključuje “test ravnoteže”.
Načela i kriteriji
Test pomaže Komisiji da analizira negativne učinke mjere potpore i odvagne ih u odnosu na pozitivne učinke u postizanju cilja od zajedničkog interesa. Na primjer, ako nogometni klub izgradi novi stadion uz državnu potporu i kao rezultat toga poveća svoje prihode, klub bi tako mogao steći selektivnu ekonomsku prednost u odnosu na druge nacionalne ili klubove EU. Kako bi utvrdila pozitivne učinke mjere, Komisija će tražiti cilj od općeg interesa, koji mora biti dobro definiran. Slijedeći istu logiku, ako mjera potpore pridonosi promicanju sporta u gradu ili regiji, poboljšanju sigurnosti i/ili stvaranju radnih mjesta te ako njezini pozitivni učinci ukupno nadmašuju negativne, tada se državna potpora može smatrati opravdanom i kompatibilnom.
Europska komisija je neka ponavljajuća opća načela prevela u operativne kriterije u vezi s izuzećem mjera potpore prema članku 107. stavku 3. točki (d) UFEU-a.
Prvo, Europska komisija je dosljedno koristila specifičnost sporta kako bi pokazala kako javna potpora sportskoj infrastrukturi može podržati zajednički interes. Odluke o državnim potporama stoga su se redovito pozivale na članak 165. UFEU-a uz Amsterdamsku deklaraciju o sportu, kako bi ojačale argument da je mjera potpore u skladu sa zajedničkim interesom. Drugo, u svim odlukama Europska komisija je nastavila naglašavati i priznavati problem nedovoljnog ulaganja u sportsku infrastrukturu te zaključivati da je mjera potpore potrebna i dobro osmišljena. No, sportsku infrastrukturu ne smije koristiti isključivo jedan profesionalni sportski korisnik. Mora se ponuditi drugim profesionalnim ili neprofesionalnim sportskim korisnicima za najmanje 20 posto vremenskog kapaciteta svake godine.
Tržišna ravnoteža
Pristup sportskoj ili višenamjenskoj rekreacijskoj infrastrukturi odobrava se na transparentnoj i nediskriminirajućoj osnovi. Korisnicima koji su financirali najmanje 30 posto investicijskih troškova infrastrukture može se odobriti povlašteni pristup pod povoljnijim uvjetima, pod uvjetom da su ti uvjeti javno dostupni. Da bi se iskoristilo izuzeće, mjera potpore mora biti u skladu sa zajedničkim odredbama GBER-a i ne smije prelaziti sljedeće pragove: za investicijsku potporu maksimalno 30 milijuna eura po projektu (s ukupnim troškovima koji ne prelaze 100 milijuna eura) i za operativnu potporu, maksimalno dva milijuna eura po infrastrukturi godišnje.
Obnova francuskih stadiona koji su bili domaćini Europskog nogometnog prvenstva 2016. pruža dobar primjer ravnoteže potrebne u procjeni kompatibilnosti. Francuska je obavijestila Europsku komisiju o svojim planovima da potroši oko 1,052 milijuna eura na devet različitih stadiona. Europska komisija zaključila je da Francuska teži dobro definiranom cilju u zajedničkom interesu i složila se da postoji javna potreba za modernizacijom i proširenjem stadiona. Također se pozvala na članak 165. UFEU-a i naglasila da je potpora sportskim aktivnostima odgovornost države.
Kad su u pitanju klubovi, imamo nekoliko primjera u Europi kojima se bavila EK u smislu državnih potpora, a zapravo je riječ o nogometnim klubovima iz Španjolske i Nizozemske pa su tako poznate slučajevi kad su četiri španjolska kluba – Real Madrid, Barcelona, Athletic Bilbao i Osasuna – ostali u pravnoj osobnosti udruga građana radi “uzoritog upravljanja” financijama, dok je svim ostalima bilo naloženo preoblikovanje u neki od oblika trgovačkih društava. Za EK je tu bila upitna tržišna ravnoteža radi manje stope poreza na dobit koji plaćaju udruge građana u odnosu na trgovačka društva te je u tom kontekstu i donijela pravorijek da je riječ o državnim potporama. Drugi je slučaj kad je Institut za javne financije Valencije dao jamstva za plaćanje nogometnim kubovima Valenciji, Herculesu i Elcheu, što ih je također dovelo u privilegiran položaj.
Primjer Vitessea
Treći je slučaj vezan za nekoliko nizozemskih klubova, od kojih je najpoznatiji slučaj Vitesse koji se 2007. suočio s ozbiljnim financijskim problemima pretrpjevši neto gubitke od 27,4 milijuna eura. Grad je bio najveći vjerovnik. Nakon što je u prosincu 2007. pritisnuo Vitesse da plati svoje dugove, Vitesse je započeo pregovore s vjerovnicima o restrukturiranju dugova. Nacrt sporazuma vjerovnika postignut je sa svim vjerovnicima, osim s gradom. Vitesse je zatim 2008. podnio zahtjev za privremenu obustavu plaćanja. Grad je započeo pregovore s povjerenikom Vitessea te se u konačnici složio sa sporazumom vjerovnika. Poput ostalih vjerovnika, grad je naplatio oko 12 posto priznatih potraživanja od Vitessea. Komisija smatra da je grad učinio sve što je u njegovoj moći da naplati potraživanja. Usto, Vitesse bi bankrotirao da je grad ustrajao u odbijanju prihvaćanja sporazuma. Komisija je istaknula da bi u slučaju stečaja KNVB-a nizozemski nacionalni nogometni savez oduzeo Vitesseu licencu, što bi rezultiralo time da bi igrači mogli napustiti klub bez mogućnosti transfera. Potencijalne odštete koje se odnose na te igrače činile su većinu nematerijalne imovine u bilanci Vitessea. Prihvaćanjem sporazuma s vjerovnicima, grad, prema Komisiji, nije Vitesseu pružio selektivnu prednost.
Sve to je od iznimne važnosti radi jasne distinkcije amaterskog i profesionalnog kluba u našim okvirima, što izravno implicira pravo na javni novac. Iznimno je važno da budući aktualni Zakon o sportu ne razlikuje amaterski klub od profesionalnog kluba, nacionalni sportski savezi sukladno javnim ovlastima definiraju amaterske i profesionalne klubove uvažavajući njihovu strukturu prihoda, odnosno djelatnost svake pojedine udruge koja se može smatarati poduzetnikom u smislu Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, uvažavajući razliku između aktivno i pasivno stvorenih priroda, kao i načina korištenja sportske infrastrukture financirane iz javnih izvora.
