Pravorijekom od 26. svibnja 2026. arbitražni tribunal u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev MOL-a protiv Republike Hrvatske kao i bilo koji drugi tužbeni zahtjev te naložio MOL-u platiti tuženoj Republici Hrvatskoj troškove tribunala i administrativne troškove postupka u iznosu 775.000 EUR s kamatom, objavio je DORH prije desetak dana.

Dobra je to prilika da se prisjetimo kronologije sporova između dviju strana koji traju već gotovo dva desetljeća.

Glavni ugovor o plinskom poslovanju (GMA) i njegova naknadna izmjena, Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju (FAGMA), bili su među ključnim elementima paketa sporazuma iz 2009. između MOL-a i Vlade Republike Hrvatske u vezi s Inom. U to vrijeme, poslovanje Ine u trgovini plinom bilo je strukturalno gubitaš zbog državne regulacije cijena plina i obveza javne usluge. Prema financijskim izvještajima Ine, gubici iz poslovanja opskrbe i prodaje plina iznosili su približno milijardu kuna u 2007. te gotovo 1,5 milijardi kuna u 2008.

U tom kontekstu, obje su strane priznale da je postojeći model neodrživ. Vlada RH željela je zadržati kontrolu nad strateškom plinskom infrastrukturom i sigurnošću opskrbe, dok je MOL tražio zaštitu od regulatornih rizika povezanih s politički kontroliranim cijenama plina. Kao rezultat, strane su se dogovorile o razdvajanju Ininih aktivnosti trgovine i skladištenja plina od osnovnog poslovanja kompanije. Prema GMA-u, Hrvatska se obvezala preuzeti poslove trgovine i skladištenja plina.

Niz arbitražnih postupaka

Međutim, hrvatska država nije ispunila tu obvezu, pa je FAGMA (Prvi dodatak Glavnom ugovoru), potpisan u prosincu 2009., odgodio rok preuzimanja trgovine plinom, uveo mjere za sprječavanje daljnjih gubitaka u tom segmentu te uspostavio postupno povećanje rudnih renta za ugljikovodike.

Kako tvrdi MOL, Hrvatska naknadno nije ispunila te obveze. To je postao jedan od ključnih elemenata spora koji je prerastao u niz međunarodnih arbitražnih postupaka koji su trajali više od desetljeća. Godine 2013. MOL je pokrenuo arbitražu temeljem Ugovora o energetskoj povelji, tvrdeći da su postupci i regulatorne mjere Hrvatske prouzročili značajne gubitke njegovoj investiciji u Inu. Tvrtka je tražila približno 1,1 milijardu američkih dolara (USD) odštete.

Godine 2022. arbitražni tribunal ICSID-a presudio je u korist MOL-a i dosudio približno 184 milijuna USD odštete. Presuda je uključivala 167,8 milijuna USD vezanih uz mjere Hrvatske u vezi s cijenama plina i rudnim rentama te dodatnih 16,1 milijun USD povezanih s prisilnom prodajom uskladištenog plina. Uz obračunate kamate, iznos koji je trenutno predmet ovrhe procjenjuje se na više od 286 milijuna USD. U svibnju 2026. presuda je dodatno osnažena kada je savezni sud SAD-a donio konačnu odluku o njezinu priznanju i izvršenju, čime je ona praktički postala izvršiva sudska presuda u SAD-u. Kao rezultat toga, svaka hrvatska imovina ili sredstva koja podliježu zapljeni unutar jurisdikcije SAD-a mogu postati predmet ovršnih postupaka.

Dr. sc. Julije Domac

‘Najveći rizik nije cijena energije. Najveći rizik je ovisnost o uvozu.’

Metro Extra Event

‘Da bi gosti odlučili doći kod nas, moramo imati nešto drugačije, autentičan narativ’

Istodobno, zasebna arbitraža koja se odnosila na ugovorne posljedice aranžmana GMA/FAGMA dovela je do bitno drukčijeg zaključka. U svibnju 2026. arbitražni tribunal prema UNCITRAL pravilima, sa sjedištem u Švicarskoj, odbio je MOL-ov zahtjev za naknadu štete koji je proizašao iz kršenja FAGMA-e od strane Hrvatske. Tribunal je zaključio da je odredba FAGMA-e, osobito ona koja se odnosi na okvir rudnih renta, nespojiva s prisilnim odredbama hrvatskog prava te stoga ne može biti osnova za naknadu štete. MOL-ov zahtjev je stoga odbijen, a kompaniji je naloženo da sudjeluje u troškovima arbitraže s približno 775.000 eura.

Osim toga, javnost je gotovo već zaboravila da je protiv Hrvatske pokrenut postupak protiv na Europskom sudu za ljudska prava. Tamo zaista stoji, od riječi do riječi, da nema pravnika koji je osposobljen za svoj posao, a da je upoznat sa spisom Roberta Ježića, i da ga nakon toga označi kao pouzdanog svjedoka. Takav ne postoji. Sve to ukazuje da nešto u postupku nije bilo u redu.

Značaj odluke

Također je važno naglasiti da najnovija arbitražna odluka ne tvrdi da Vlada Republike Hrvatske nije prekršila svoje ugovorne obveze iz FAGMA-e. Zapravo, sada je na strankama da riješe postojeću povredu od strane Hrvatske, ali ona ne smije ostati bez odgovarajuće naknade.

Značaj ove odluke nadilazi neposredne financijske posljedice. Tribunal je u biti zaključio da se ugovorna prava proizašla iz okvira koji je ispregovaran i odobren od strane hrvatske države ne mogu provesti jer su određene odredbe u sukobu s obvezujućim domaćim pravom. Za međunarodne investitore to otvara šira pitanja pravne sigurnosti i trajnosti dugoročnih ugovora sklopljenih s državom.

Ova najnovija arbitražna odluka ne mijenja valjanost odluka iz UNCITRAL arbitraže iz 2016. i ICSID arbitraže iz 2022. Međutim, stvara potencijalno zabrinjavajući presedan iz perspektive investitora. Odluka sugerira da ugovorna prava ispregovarana s državom, odobrena od strane države i provedena uz sudjelovanje države, mogu naknadno biti proglašena neprovedivima zbog sukoba s obvezujućim domaćim pravom – i to na tvrdnju iste te države. Za međunarodne investitore koji razmatraju dugoročna ulaganja u reguliranim sektorima poput energetike, infrastrukture ili komunalnih djelatnosti, ova odluka otvara pitanja pravne sigurnosti i predvidljivosti ugovornih odnosa s državom.

Na kraju, ovo je već treći međunarodni arbitražni tribunal koji je odbacio hrvatske tvrdnje o podmićivanju. To znači da je presuda za navodno podmićivanje pravno relevantna samo u Hrvatskoj, dok je pred međunarodnim forumima – bilo arbitražnim tribunalima ili INTERPOL-om – Hrvatska nije uspjela dokazati. Štoviše, ovaj tribunal je potvrdio dugogodišnje stajalište MOL-a da presuda donesena u Hrvatskoj vrijedi isključivo u Hrvatskoj te se ne može automatski primjenjivati ili priznavati izvan njezinih granica.

Pravna sigurnost

Širi kontekst uključuje relativno skroman rezultat Hrvatske u privlačenju stranih investicija. Usporedba sa susjednom Srbijom u tom kontekstu navodi na jasne zaključke. Prema podacima MMF-a, Hrvatska je zabilježila kumulativne neto priljeve stranog kapitala od približno 24 milijarde USD između 2009. i 2021., u usporedbi s 39 milijardi USD u Srbiji. Sve se to dogodilo unatoč članstvu Hrvatske u EU i višem stupnju ekonomske integracije.

Ovo pitanje je osobito relevantno u kontekstu pristupnog procesa Hrvatske OECD-u, gdje su pravna sigurnost, zaštita investitora, kvalitetno korporativno upravljanje i predvidljivost regulative među ključnim kriterijima koje ocjenjuju države članice. Iako spor MOL-INA formalno nije dio pristupnih uvjeta, ostaje jedan od najistaknutijih sporova između investitora i države u srednjoj i istočnoj Europi te neizbježno utječe na percepciju investicijske klime u Hrvatskoj.

Za zemlju koja očekuje skori ulazak u OECD, percepcija pravne sigurnosti i povjerenja investitora može se u konačnici pokazati jednako važnom kao i ishod pojedinačnih sporova.