Niti jedna zemlja zapadnog okruženja ne poznaje instrument komunalnog doprinosa prema definiciji kakvu primjenjuje Hrvatska. U svojoj osnovi komunalni doprinos bi trebao biti naknada za mjere uređenja infrastrukture koje određeni objekt koristi, no uz njega se plaćaju i naknade za priključenje te kasnije komunalna naknada. Komunalni doprinos prosječno iznosi oko 5 do 7% vrijednosti ulaganja, a u svojoj zakonskoj definiciji sadrži mjere iz kojih se financira komunalna te socijalna infrastruktura.

Rješenjem o utvrđivanju njegove visine, lokalna jedinica definira namjensko trošenje doprinosa, ali je iz njenog proračuna razvidno da lokalna jedinica ta sredstva koristi za druge namjene, prvenstveno za servisiranje starih kreditnih zaduženja. Ulagači ne bježe od potrebe doprinošenja zajednici u kojoj investiraju kako bi se iz doprinosa financirale škole i vrtići, uredili parkovi i groblja, no nerijetko se iz ovih sredstava asfaltiraju zabačeni sporedni putevi upravo pred izbore. Građanima takav sustav donosi nesigurnost jer kada nema privatnih ulaganja, lokalne jedinice nemaju prihoda za gradnju i održavanje društvene infrastrukture.

Komunalni doprinos se mora transformirati i postati dio naknade koju investitor plaća nakon što objekt u koji je uložio krene u upotrebu i ostvaruje prihod. Ulagaču je nužan transparentan sustav u kojem će sam financirati obveze za potrebnu infrastrukturu, kao i po potrebi moći izvesti radove i njihovu vrijednost prebiti sa svojom budućom obvezom i naknadama za priključenje. Dio komunalnog doprinosa koji je danas namijenjen društvenoj infrastrukturi investitor treba podmirivati iz prihoda od nekretnine u budućim razdobljima. Time građani dobivaju instrument koji im osigurava da će lokalna samouprava odgovorno i ekonomski održivo trošiti ta sredstva, a ne na njih gledati kao na poklon unutar jednog izbornog ciklusa. Kakvu poruku o konkurentnosti tržišta ulaganja šaljemo ulagačima postojećim sustavom naplate komunalnog doprinosa?

Komunalni doprinos sada je samo još jedna naknada koja u rijetkim jedinicama lokalne samouprave bude namjenski iskorištena, a u Hrvatskoj rizik se preuzima uz naplatu, plaća onaj koji riskira. U svjetlu zadnje četiri godine u kojima se intenzivno kritiziralo ulaganje u nekretnine, jasno je zašto smo kao ulagačka destinacija nepoželjni.