Berba jabuka u punom je jeku, uskoro će krenuti i ona lješnjaka i mandarina. Na police trgovina, a onda i u domove stižu domaći, superzdravi obroci. No njih je, čini se, svake godine sve manje, barem onih iz domaćeg uzgoja. Pritisnuti brojnim nedaćama domaći proizvođači sve češće odustaju od proizvodnje koja zahtjeva veliki trud i visoka ulaganja uz nesiguran povrat.

Mraz, hladna fronta, vrućine…

“Trenutačne okolnosti dovode do toga da je voćarstvo na sve slabijim grana i sve manje perspektivno”, upozorava Branimir Markota, predsjednik Hrvatske voćarske zajednice, u emisiji Agro debata koju na Poslovnom TV vodi Miroslav Kuskunović.

Lošu situaciju jasno dočarava činjenica da je posljednjih desetak godina proizvodnja jabuka u Hrvatskoj spala s deset tisuća hektara na tek dvije do tri tisuće intenzivne proizvodnje, navodi Markota. Uzgajivači jabuka ovom sezonom definitivno ne mogu biti zadovoljni, a kako je ona slabija i na europskoj razini, kupci mogu računati jedino na više cijene. Ove su sezone jabuku, kao i brojne druge kulture, zadesile brojne nedaće. Prvo mraz u travnju, potom hladna fronta koja je utjecala na lošiju oplodnju, bolesti te u konačnici velike vrućine u lipnju koje su utjecale na veličinu ploda, nabrajali su prirodne nepogode Ivona Tupek, članica Uprave Arivera Fruita, bivšeg Enna Fruita, te Luka Cvitan, ravnatelj Proizvođačke organizacije (PZ) JabukaHR. Usto, troškovi proizvodnje, zbog rasta cijena repromaterijala i radne snage, koju je vrlo teško naći te potrebe za korištenjem sve više zaštitnih sredstava, sve su veći. U konačnici, u skladišta ćemo spremiti između 30 i 35 tisuća tona jabuka, što je pad u količinama od 20 do 30 posto u odnosu na 2024. godinu, kaže Cvitan.

Proizvođači za prvu klasu mogu očekivati otkupnu cijenu od 70 do 80 eurocenti po kilogramu, a kupci u trgovinama trenutačno je, ovisno o sorti, mogu kupiti za 1,40 eura po kilogramu do dva eura. S obzirom na to da nas čeka manja i lošija berba od lanjske te da proizvodnja na europskoj razini pada, kupce poskupljenje jedne od najtraženijih voćki, bogate vitaminima i mineralima, ne bi trebalo iznenaditi. Ravnatelj jedne od najstarijih proizvođačkih organizacija u Hrvatskoj, JabukaHR kaže da je na europskoj razini u posljednjih pet godina proizvodnja u prosjeku pala od 7,5 do 10 posto, odnosno ubrano je više od 10 milijuna tona jabuka manje.

“S cijenom od 2,5 eura po kilogramu bili bismo ispod europskog prosjeka, gdje je cijena tri eura. Cijene otkupljivača ove su godine na razini europskih, no maloprodajne to ne prate. Ako se taj trend nastavi, ne znam kako ćemo završiti jer nećemo moći podmirivati sve troškove. Stoga, koliko god to nije popularno reći, neka se potrošači ne iznenade ako već u prosincu ili siječnju iduće godine kilogram jabuke budu plaćali 2,5 eura”, kaže Cvitan.

Ovo nije bila dobra godina niti za lijesku. Miroslav Radaković, voditelj voćarstva PP Orahovice, koja lijesku uzgaja na oko 900 hektara, što čini oko 50 posto domaće proizvodnje, kaže da će prinosi ove godine biti također 20 do 30 posto slabiji. Usto, zbog problema sa smrdljivim martinom pada kvaliteta lješnjaka. “Prije smo gledali samo na prinos, a sada najbitniji segment postaje kvaliteta”, upozorava Radaković, dodajući da smrdljivi martini uzrokuju veliku štetu u nasadima te da je “borba” protiv njega teška jer nam nedostaje znanja. Voditelj voćarstva PP Orahovice koja, osim vlastitog uzgoja, surađuje s brojnim proizvođačima od kojih otkupljuje lješnjak, kaže da otkupna cijena još nije poznata jer će ovisiti o cijenama koje postavi Ferrero, koji otkupljuje oko 33 posto svjetske proizvodnje lješnjaka i tako diktira cijenu, kao što je diktira i Turska u kojoj se ubere 70 posto svjetske proizvodnje ovog orašastog ploda. Cijena će biti poznata tek kada je oni postave, no Radaković se nada će ove godine biti viša nego lani. Problem s lješnjakom, koji se u Hrvatskoj uzgaja na oko devet tisuća hektara, leži u činjenici da pola od zasađenog nikada neće dati ploda, upozorava predsjednik Hrvatske voćarske zajednice. Situacija s orahom još je gora jer 80 do 90 posto zasađenog nikada neće roditi, kaže.

Pojedinci su zbog sustava potpora u poljoprivredi, koji se temelji na hektaru, a ne na proizvodnji, sadili s malo ili nimalo ambicije da se uistinu i bave poljoprivredom. Kuskunović stoga svog sugovornika, gospodina Markotu, pitala leži li za takvu situaciju odgovornost na državi?

“Krivi smo svi jer smo to dopustili. No, došlo je do toga da kriterij potpore dohotku, koji je vezan uz površinu, e ne za proizvodnju, više mnogima nije dostatan da bi u proizvodnji ostali”, upozorava Markota.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Važnost udruživanja

Loša sezona za jabuku i lješnjak, srećom, neće utjecati na urod mandarine. “Svi se veselimo ovogodišnjoj mandarini koja je izuzetno rodna i dobra kalibrom. Očekujemo oko 50 tisuća tona uroda u dolini Neretve. Mandarina je sada u fazi dobivanje boje te se čekaju stručna mišljenja kada bi mogla početi berba. Naše procjene govore da bi berba mogla početi uskoro, već 15. rujna”, kaže Ivona Tupek iz Arivera Fruita, dodajući da će cijena tek biti formirana te se nada da će i po tom pitanju biti dobra godina.

Sveukupna situacija u voćarstvu, opterećenom brojnim problemima, od klimatskih promjena, nelojalne konkurencije do rasta troškova proizvodnje, vode potrebi povezivanja u kooperacije, odnosno udruživanje kroz proizvođačke organizacije, nekada poznate kao zadruge. Proizvođačka organizacija JabukaHR, osnovana 2015., kao prva u Hrvatskoj, najbolji je primjer kako takav model uistinu pospješuje i olakšava proizvodnju.

“Naši proizvođači opstaju jer su udruženi”, kaže Cvitan, ravnatelj PZ JabukaHR. “U Italiji i Austriji, primjerice, svi proizvođači su naslonjeni na kooperacije koje im pružaju logističku potporu, poput skladištenja, stavljanja na tržište, odnosno svih komercijalnih aktivnosti. Također, pružaju i adekvatnu stručnu pomoć kroz konzultantske usluge, upute za primjenu zaštitnih preparata i slično. U Hrvatskoj to, nažalost, nije slučaj. Udruživanje je kod nas dugo nosilo negativne konotacije. Ministarstvo poljoprivrede još je 2010. donijelo prvi Pravilnik za proizvođačke organizacije, no prva, naša, osnovana je tek pet godina kasnije. Do danas ih se u Hrvatskoj etabliralo svega tri ili četiri”, kaže Cvitan, dodajući da PZ JabukaHR okuplja 18 članova koji proizvode na više od 200 hektara. Napominje pritom da je i njima trebalo vremena da se etabliraju i funkcionalno poslože kako bi svojim članovima mogli pružiti najbolju moguću uslugu. Uspjeli su izgraditi vlastiti logistički centar u kojem skladište, imaju hladnjače, sortiranje i pakiranje proizvoda.

Ipak, takvih je primjera apsolutno premalo za narušenu voćarsku proizvodnju u kojoj je samodostatnost ispod 50 posto. Bez njih, s obzirom na to kakvoj situaciji svjedočimo na tržištu, teško da možemo očekivati bolju situaciju.

“Ako se ne krenemo udruživati, trend smanjivanja proizvodnje, površina i količina u kulturama kao što su jabuka, kruška, šljiva i ostalih bit će nastavljeni”, kaže Cvitan.

Gdje je država?

Predsjednik Hrvatske voćarske zajednice također upozorava na sve lošiju situaciju.

“Ponude će uvijek biti, ako ne s domaćeg tržišta, onda izvana jer dio smo otvorenog, svjetskog tržišta. Postavlja se stoga pitanje je li institucijama države stalo da proizvodnja u Hrvatskoj opstane. Činjenica je da imamo klimatološke uvjete da možemo proizvoditi bez problema, bez obzira na prirodne nepogode. No, ta proizvodnja iziskuje izuzetna ulaganja. Primjerice, u hektar nasada voćnjaka, od jabuke, kruške, trešnje ili šljive, potrebno je uložiti više od 100 ili 120 tisuća eura, a da u to nije uključena cijena zemlje, uz vrlo neizvjestan povrat. Sam proizvođač, bez podrške države, u takvu investiciju ne može ući, a potpora je izuzetno nesustavna i nestimulativna. Ona je za voćnjak po hektaru na razini jednog turopoljskog konja, šest kokoši i jednog magarca godišnje. Gdje su institucije koje bi trebale prepoznati ovaj problem i potaknuti one koji žele da se počnu baviti voćarstvom ili da u njemu ostanu”, pita se Markota.

Dok domaća proizvodnja slabi i pada, potražnja je konstantna. Određeni podaci, navodi Markota, kažu da pojedinac u prosjeku dnevno konzumira oko 400 grama voća. Hrvati, doduše, manje, oko 250 grama. Potrošnja jabuke, primjerice, kreće se od 20 do 30 kilograma godišnje po glavi stanovnika. Podaci pokazuju da raste potražnja za bobičastim voćem, ali i za egzotičnim, što dodatno potiču društvene mreže. Također, upozorava Ivona Tupek, čija kompanija surađuje s oko tisuću kooperanata i čiji je cilj i vizija organizirati domaću proizvodnju, potrošači u trgovinama često traže savršeno voće, što nije realno.

“Točkica na jabuci apsolutno ne utječe na njezinu kvalitetu. Ona je jednako dobra i zdrava kao i ona koja izgleda savršeno. Potrošači moraju shvatiti da proizvođač koji se bori s brojnim nedaćama i mnogo ulaže u opstanak proizvodnje teško može izdvojiti dodatan novac za kozmetiku, odnosno da bi uljepšao jabuku”, ističe, naglašavajući da savršenstvo nije znak kvalitete.

Kao i u svim poljoprivrednim granama, tako i u ovoj nedostaje sustavnosti i dobrih politika za njezin razvoj i bolje sutra. Poražavajuće je da probleme na koje se godinama upozorava još uvijek nismo riješili.