Zoran Milanović je u govoru u šumi Brezovica povodom Dana antifašističke borbe, koherentno, a kao dio svog svjetonazora, izrazio duboku skepsu prema Hrvatskoj u Europskoj uniji i pozvao da euroskepticizam bude temeljna politička i društvena pozicija prema europskom projektu. Rekao je da je kroz svoje osnivače, Tuđmana, Manolića, Bobetka, Boljkovca i druge, antifašizam inherentno integriran u hrvatsko društvo koje ipak nikad nije imalo i nikada neće postići trajan konsenzus oko svog identiteta. Pošto je povezao antifašizam i suverenizam, odbacio je kliše o vjekovnom neprijateljstvu Hrvata i Srba, i poentirao da veliki antifašistički ustanak u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu ne bi postojao bez Srba. Taj ustanak bio je egzistencijalna nužnost i etičko normativni čin, nasuprot primarnoj i primitivnoj državnoj gluposti ustaša i teroru.
Onda je spomenuo Europu. Kad inače govori o EU, Milanović naglašava korist od europskih fondova, i potiče na što veće izvlačenje koristi s jedne strane, a kritizira briselsku birokraciju s druge. Ovaj put spomenuo da je “EU dobra dok je bila projekt mira”, no, to više nije slučaj. Rekao je: “EU se sastoji od država koje su aktivno surađivale s Hitlerom, bile mu desna ruka…”.
Dalje je uslijedilo…
“Današnja EU ne može predstavljati sintezu koju ova narodnooslobodilačka borba predstavlja za hrvatski i srpski narod”. “Portugal, Finska, Slovenija, zemlje ovog prostora – razlikujemo se toliko da je od nas nemoguće napraviti državu. To je propast. Moramo zadržati svoj identitet”.
“Ne dajmo se uvući u tuđe kavge, u tuđi interes”.
“Hrvatski imperativ je da gledamo sebe.”
“EU je grupacija mačaka u kojoj nema glave ni lidera. Ima jako puno pojedinačnih planova, ima prividne solidarnosti dok stvar ne zagrmi. Danas vidimo slavljenje imenovanja vojnih postrojbi po imenima SS zapovjednika i formacija. Sve to EU danas mirno i hladno trpi i pravi se kao da se ništa ne događa”.
Time je iznio svoj politički, povijesni, i kulturni argument protiv Europe. Odnosno, Europu je predstavio kao, makar dijelom, nasljednicu onoga protiv čega su se antifašisti hrvatski borili. Sugerirao je da su izgradile svoj identitet na zaboravu svoje vlastite kolaboracionističke i fašističke prošlosti.
To je točno. Osim Njemačke, rijetko je koja članica poduzela suočavanje sa svojom prošlošću. Austrija nije, Belgija nije, Italija nije, Francuska šokantno kasno i nedovoljno i čudno, Španjolska i Portugal su imale desetljeća fašističkog naslijeđa i ne misle da treba kopati tu kloaku. Ne znam da se ijedna zemlja toliko grči oko tog naslijeđa kao Hrvatska, doduše, niti jedna nije imala niti Jasenovac.
Osim Njemačke, i dijelova istočne Europe, na primjer Mađarske, gdje je ta debata bila prisutna, svi su zaboravili i okrenuli novu stranicu stvaranjem briselske zajednice polovicom prošlog stoljeća. Točnije, osim Nijemaca, nisu izravno vezivali uz sebe događaje iz Drugog svjetskog rata i mučili se s time kakvi su bili, nego su nastavili živjeti. Debate su bile delokalizirane u akademske prostore i konferencije.
Rekli su “nikada više”, suprostavili se apstraktnom zlu fašizma, logora, genocida, postavili nove, visoke standarde, temeljne vrijednosti i pokušavali ih dostići. Često jesu, što se vidi iz konzekventnog nastojanja da se ti standardi održe. Hoću reći, izvor iz kojeg se napajala Europska unija nije bistar, nego zamućen.
Ali, ipak je projekt mira Europske unije i sam projekt Europske unije mnogo kompleksniji, dublji, slojevitiji, i važniji, i pozitivniji nego ga razumije Predsjednik dok potiče druge da prihvate njegov pogled.
Milanović je bio premijer kad se Hrvatska primala u EU, a u govoru je rekao kako je tada bio entuzijastičan, a potom se razočarao. Pretpostavljam da je njegovo odbijanje Europske unije dijelom i psihološka reakcija na teške svađe koje je imao oko Lex Perković, i na to da u Bruxellesu naprosto nije imao dobru komunikaciju. Ta frustracija se, pretpostavljam, artikulirala u euroskepticizam koji sada temelji u navodno inherentno hrvatskom mentalitetu. Drugi dio odbijanja Europske unije povezan je s time da je Andrej Plenković do zadnjeg atoma pro-EU, pa su onda on, i cijela opozicija na neki način anti-EU.
Brezovačka šuma. Odatle je, 22. lipnja 1941., u činu izvanredne osobne hrabrosti, ali i ideologiji kozmopolitizma posredovanog komunizmom, u mrklu noć i otpor krenula skupina hrvatskih partizana, kao prvi partizanski odred u tadašnjoj Jugoslaviji, i jedan od prvih u Europi. Pa jest, točno je da bez njih vjerojatno danas ne bi bilo niti ove Hrvatske. Ali, sporno je da hrvatski predsjednik antifašizam hrvatskih partizana povezuje s euroskepticizmom, a pritom je i neformalni vođa oporbe.
Ovim govorom Milanović je pozicionaro i SDP i Možemo u kontri prema EU. Iz tih stranaka vjerojatno nemaju konkretan, principijelan odgovor oko EU-a, koji bi proizlazio iz njihovih uvjerenja, a uvjerenja su uslijedila iz poznavanja i promišljanja, jer je jedina strategija koju imaju da se ne udaljuju od Milanovića, kao jedinog koji može na izborima dobiti Plenkovića.
No, time gube širu sliku iz vida.
Projekt u opasnosti
Europska unija se preslaguje. Sve se sada sudara, dijelovi se urušavaju, gradi se nova geopolitička, energetska, obrambena, industrijska, tehnološka zajednica. Nije rečeno da će EU ostati u ovom obliku. Sam europski projekt mogao bi doći u opasnost nakon izbora u Francuskoj i Njemačkoj. Također, u ovom preslagivanju neke će se zemlje tješnje zbiti, kao i regije izvan državnih granica, povezivat će se sektori. Kad uđe Ukrajina, promjene će biti dramatične.
Velik dio naše javnosti i gotovo nitko u opoziciji, pojma nemaju u što se EU transformira dok mi slušamo kako hrvatski predsjednik u Brezovici govori kako ne smijemo ulaziti u tuđe kavge. Aludirao je na rat u Ukrajini, a na osnovu serije njegovih izjava, on ima mnogo više razumijevanja za Moskvu nego Kijev. To je posve protivno vladajućem europskom narativu, i dodatno postavlja hrvatsku oporbu u nelagodnu poziciju, a cijelu zemlju gura prema periferiji i geopolitičkoj pustopoljini.
Zemlje se okreću oko sebe, traže svoje mjesto. Gdje će, kamo će, mala, maksimalno otvorena hrvatska ekonomija? Upravo je završio i skup hrvatskih izvoznika, te žilave grupe ljudi koji proizvode, sudjeluju, kopaju, grebu, i stvaraju vrijednost. Zar će njima biti bolje ako se Hrvatska politički pasivizira kroz euroskepticizam? Hoće li biti bolje lokalnim samoupravama, ili poduzetnicima, ili prekarijatu, hoće li Hrvatska imati veću stupanj sigurnosti, viši prosperitet, bolje zdravstvo, bolje obrazovanje, ako bude gurnuta na sam rub EU-a u novoj podjeli? Ili je bolje da baš sada, kad je prilika, bude mnogo aktivnija, da se zauzima za sebe i generalno za mnogo demokratičniju buduću zajednicu?
Milanovićeve upute na euroskepticizam i pasiviziranje, baš sad kad je potrebno najživlje moguće sudjelovati ne vode nikamo. Proći će nam vlak.
