Više godišnjeg odmora najveća je želja hrvatskih radnika, pokazalo je nedavno istraživanje portala MojPosao, prema kojem čak 63 posto njih izražava želju za dodatnim danima odmora.

Podaci Eurostata pokazuju kako smo treća zemlja u EU prema intenzitetu rasta zapošljavanja u godinu dana i stručnjaci vjeruju da će poslodavci koristiti sve benefite koje mogu kako bi se izborili i zadržali najkvalitetnije radnike. Koriste li se drugi benefiti, među njima i veći broja dana odmora, umjesto podizanja plaća što poslodavci često naglašavaju problematičnim ako ga ne prati rast produktivnosti?

“Poslodavci u Hrvatskoj u ovom trenutku neće moći odmahnuti rukom na preferencije radnika za više slobodnih dana, ako žele zadržati dobrog radnika, moraju mu ponuditi ono što on želi. Poslodavci će na neki način morati prihvatiti da radnici danas iznimno cijene i svoje slobodno vrijeme”, kazao je Danijel Nestić, znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu.

Pritom Nestić pojašnjava kako poslodavci pažljivo mjere što i kako nagraditi. Dani odmora ponekad se koriste kao mamac za zadržavanje radnika, ali cijeli sustav davanja benefita pažljivo je odmjeren od strane svakog poduzeća.

Prosječni unutar EU

“Sustav nagrađivanja od strane poslodavca je jedan paket u kojem se jedno ponekad malo smanji, a drugo malo doda i na kraju cijeli paket mora biti vrijedan onom što radnik pridonese firmi ili ustanovi u kojoj radi. Na tržištu svaki poslodavac zna dobro odmjeriti cijeli taj paket benefita da sebe ne dovede u problem”, izjavio je Nestić.

Upravo u okviru takvog ‘paketa benefita’, kako ga opisuje Nestić, godišnji odmor zauzima važno mjesto, a Hrvatska se po tom kriteriju na sredini ljestvice u odnosu na druge europske države. Naša zemlja je po prosječnom broju dana godišnjeg odmora blago ispod prosjeka Europske unije, točnije riječ je o jednom danu manje. Naime prema podacima Eurostata, prosjek Europske unije iznosi 25 dana, a u Hrvatskoj 24. Najduže godišnje odmore imaju na Malti (32 dana), Francuskoj (29 dana), te Grčkoj i Mađarskoj (28 dana). Manje dana godišnjeg imaju zaposlenici u Nizozemskoj (19 dana) i Belgiji (20 dana).

U domaćem javnom sektoru radnici u prosjeku ostvaruju 28,6 dana odmora godišnje, dok njihovi kolege u BiH imaju 27,6 dana, a u Sjevernoj Makedoniji 22 dana, pokazuje istraživanje portala MojPosao. S druge strane, radnici u privatnim poduzećima domaćih vlasnika često imaju pravo na manji broj dana odmora od zakonski zajamčenog minimuma od 20 radnih dana, koji vrijedi u sve tri zemlje. U tim tvrtkama zaposleni u BiH godišnje prosječno koriste 18,9 dana odmora, u Sjevernoj Makedoniji 19,4 dana, dok su u Hrvatskoj u nešto povoljnijem položaju s prosječnim trajanjem odmora od 22,7 dana.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

No, ono što i ekonomisti i stručnjaci u ljudskim resursima primjećuju je da domaći radnici općenito sve više zahtijevaju balans u kojem će moći privatno staviti ispred poslovnog. Predsjednik strukovne Udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima i vlasnik tvrtke MealPass Saša Jurković kaže: “Tržište rada kao takvo se mijenja i radnici generalno sve više traže veću ravnotežu privatnog i poslovnog, točnije naglasak stavljaju na svoj privatni život i naravno, ako im firme izađu u susretu tom smislu, bit će poželjnije.”

Produktivnost ostaje

Jurković vjeruje da poslodavci moraju izaći iz “starog okvira” razmišljanja da ako daju više slobodnog vremena zaposleniku, da će posao patiti jer, prema njegovom iskustvu – neće. Kaže kako “nije primijetio bilo kakav trend davanja više slobodnih dana kao sustav nagrađivanja u Hrvatskoj, već se poduzeća vrlo često striktno drže zakonskih okvira“. U svakoj godini radnik ima pravo na najmanje četiri tjedna plaćenog odmora.

Pritom minimalni broj dana godišnjeg odmora može biti 20 ili 24 dana ovisno o tome je li poslodavac raspodijelio radni tjedan na pet ili šest radnih dana. Odvjetnik Nino Ćosić, koji se bavi radnim pravom, pojašnjava kako poslodavac u Hrvatskoj može određivati dodatne dane godišnjeg odmora te ih može koristiti kao alat za zadržavanje radnika, ali treba jasno regulirati status tih dana (da nisu “stečeno pravo”) kako bi izbjegao pravne posljedice – ako ih želi ukinuti u budućnosti.

“Radnici su produktivniji kad su zadovoljniji, a puno njih, ovisno o poslu koji rade, znaju se i za vrijeme godišnjeg odmora javiti nešto pripomoći ako treba. Što više poslodavac da radniku, to će mu radnik više vratiti i to ne smijemo zaboraviti”, naglašava Jurković.

Nestić ističe da je važno znati što bi više dana godišnjeg odmora radniku poslodavcu značilo u financijskom smislu. Više dana godišnjeg odmora podrazumijeva da tvrtka dulje mora plaćati rad a da istovremeno od zaposlenika ne dobiva radnu učinkovitost.

“Važno je uočiti da, kad čovjeka nema na radnom mjestu, za tvrtku postoji trošak. Recimo, ako nema drugog radnika da ga zamijeni, naprosto će biti manja proizvodnja. Kad se radnik vrati s odmora, sigurno će biti malo produktivniji, no proizvodnje je sigurno bilo manje, a ako je ona manja, poslodavac ima manje prihode. S manje prihoda, ima i manje novaca za raspodijeliti”, ilustrira Nestić. Podsjeća da je u Hrvatskoj, kao što je to uobičajeno na čitavom europskom kontinentu, radniku godišnji odmor plaćen i za sve poslodavce ulazi u godišnji trošak. Ako je omogućio dodatni slobodan dan, za taj iznos koji nije dobio u smislu produktivnosti, za toliko će ‘prikočiti’ s plaćama.