Kao jedan od glavnih problema osoba s invaliditetom često se spominje uključivanje u redovne obrazovne ustanove. Tu se najviše pažnje posvećuje profesionalnoj podrški učenicima u samim školama – u prvom redu je to usmjerenost na podršku asistenata. Koliko je taj sustav funkcionalan i zadovoljava li on potrebe učenika s invaliditetom, upitali smo Svjetlanu Marijon, predsjednicu udruge za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli.

"Trenutni sustav postoji kako bismo mogli reći da ga imamo. Smatram da trenutni sustav nije funkcionalan, više je trendovski pa skoro svi učenici s teškoćama imaju pomoćnika bez realne procjene stvarne potrebe. S druge strane djeci se pomoćnik samo dodijeli, djecu nitko ne uvodi u primanje pomoći druge osobe", kaže Svjetlana Marijon i napominje kako postoje edukacije osoba koje se angažiraju kao pomoćnici, ali te edukacije provode stručnjaci i u takve edukacije nisu uključeni roditelji i njihova djeca kojima se pruža usluga.  Pravo na asistenta, kaže, ne ostvaruje dijete i nije vezano uz dijete nego uz ustanovu koju dijete pohađa. Problem je tim veći ako dolazi do preseljenja djeteta, kao i u slučaju bolesti djeteta kada pomoćnik ne može raditi s djetetom doma nego ostaje u ustanovi i radi neke druge poslove. 

Stvoriti bolje uvjete
"U nekim slučajevima postoji i otpor ustanove pa srećemo pomoćnike u hodniku gdje čeka odmor kako bi djetetu pomogao u tom vremenu dok u vrijeme nastave ne može sjediti i pomagati djetetu. Zbog takvih situacija ne možemo reći da sustav funkcionira i zadovoljava potrebe korisnika", kaže predsjednica udruge Zamisli te ističe da bi se bolji uvjeti za obrazovanje osoba s invaliditetom svakako mogli stvoriti kada bismo imali razvijen sustav rane intervencije, da imamo definiran protokol o uključivanju djece s teškoćama u obrazovni sustav i kada bismo imali procese koji na individualnoj osnovi i u određenom vremenskom razdoblju utvrđuju razine i elemente potrebnih intervencija za dijete s teškoćama u razvoju te njegovih preostalim mogućnosti. "Mi danas živimo u uvjerenju da su djeca s teškoćama bez teškoća uključena u redovne škole, a stručnjaci zbog toga smatraju da je potrebno dokinuti specijalizirane ustanove, a stvarnost je puno drugačija.

Kada bi se malo energije utrošilo u razmišljanje što roditelji i djeca s teškoćama u razvoju trebaju učiniti i napraviti prije uključivanja u obrazovni sustav, tada bismo možda spoznali kako je bitno upoznati ih s metodama i tehnikama pomažućih tehnologija i alata uz pomoć kojih se ublažava utjecaj teškoće na sudjelovanje u obrazovnom sustavu. S takvom spoznajom povuklo bi se pitanje odgovornosti roditelja i sustava u pripremi djeteta za uključivanje u obrazovni sustav.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je određene vještine poput korištenja Brajevog pisma ili znakovnog jezika do suvremenih tehnoloških pomagala potrebno učiti i usvajati određeno vremensko razdoblje. To vremensko razdoblje trebalo bi biti prije ulaska u obrazovni sustav. U ovom kontekstu ne misli se na učenje brajice u smislu znakova, nego osnovnog usvajanja točkastog pisma i uvođenje u brajicu.

U smislu znakovnog jezika misli se na osove i elemente primjerene uzrastu djeteta. U smislu tehnoloških pomagala bitno je znati s kojim pomagalom dijete može funkcionirati i ravnopravnije sudjelovati u obrazovanom procesu", kaže Svjetlana Marijon i napominje kako je danas zbog određenog pristupa interpretiranja odredbi UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom fokus stavljen na upis djece s teškoćama u najbližu školu bez ikakve pripreme i procjene prije toga.

Nedostatak podrške
"Osim što se djecu s teškoćama uključuje u najbližu školu, napušta se uključivanje u specijaliziranje ustanove i ono najpogubnije danas, specijalizirane ustanove postale su nepoželjna adresa. Iako su specijalizirane ustanove bile najprikladnije i pružale najbolju podršku preko noći su postale nepoželjne umjesto de je u njima prepoznat potencijal upravo za pripremu djece s teškoćama u razvoju za uključivanje u redovni obrazovni sustav. U specijaliziranim ustanovama mogli bismo imati i razvijati referente centre vezano uz pojedine teškoće u kojima bi se djecu s teškoćama i njihove roditelje pripremalo na metode i oblike rada s kojima će se osigurati ravnopravna osnova uključivanja u obrazovni sustav.

Trebamo biti realni i razmišljati o razumnim prilagodbama te u tom smislu prihvatiti da je ekonomičnije određeno vrijeme djecu s teškoćama u razvoju uputiti u referentni centar gdje će usvojiti određena znanja i vještine s kojima će bez prepreka sudjelovati u obrazovnom procesu u najbližoj školi, odrastati s vršnjacima i živjeti u lokalnoj zajednici", kaže predsjednica udruge Zamisli i ističe da danas svjedočimo pojedincima koji uspješno svladavaju sveučilišne studije i ostvaruju se na tržištu rada, no oni su tijekom svog odrastanja često bili bez podrške, ovisili o svojim roditeljima i njihovim sposobnostima i mogućnostima da im osiguraju pomoć, a u sustavu su tijekom procjene morali dokazivati znaju li ili mogu li pisati. 

Državna matura kao primjer
Idealno bi bilo, smatra, kada bi djeca s teškoćama u razvoju prije upisa u prvi razred osnovne škole proživljavale procese koje trenutno proživljavaju uoči polaganja ispita Državne mature. Podrška, alati i metode koji su obuhvaćeni u procesu polaganja ispita Državne mature su alati i metode s kojima se djeca s teškoćama u razvoju prvi put susreću upravo na ispitu Državne mature.

"Iako je stav vezan uz Državnu maturu dobar, nažalost ostavlja gorak okus jer se dešava tek na završetku srednje škole, nema poveznicu s nastavkom obrazovnog procesa i takav vid podrške se ne pojavljuje prethodno u obrazovnom sustavu. S obzirom na to da proces vezan uz ostvarivanje određenih alata i metoda odvija duže od šest mjeseci prije samog ispita bilo bi poželjno takav proces uvesti prije upisa u osnovnu školu", kaže Svjetlana Marijon i napominje da je osim administrativnog procesa, procjene potreba djeteta na osnovi dokumentacije, nužno uključiti direktni rad s djetetom, provesti procjenu i proces uvođenja u korištenje primjerenih alata i metoda kojima će se koristiti prilikom ulaska u obrazovni proces.

"Želimo vjerovati da će se u skoroj budućnosti takav proces desiti i da će se razviti referentni centi, osigurati podrška i omogućiti nesmetani ulazak u sustav obrazovanja. Nemamo sustavno praćenje napretka kod djeteta, ne procjenjuju se trenutne mogućnosti i sposobnosti kod djece, a zbog toga ni podrška koja se pruža nije kompatibilna i supstitucijska", zaključuje predsjednica udruge Zamisli.