Slavko Tešija, Vladin vještak u slučaju sporova države i SN Holdinga oko vlasništva nad dionicama Liburnia Riviera Hotela, izračunao je da je Hrvatska putem Hrvatskog fonda za privatizaciju ostvarila 2,3 milijarde kuna nepripadajuće dobiti u razdoblju od 2000 do 2009. godine.

To je naveo na kraju sažete elaboracije potpisanog, pa poništenog Sporazuma Sanaderove Vlade sa SN Holdingom i Dom Holdingom, što se sve zbilo pod čudnim okolnostima u kolovozu 2005. Inače, za sve sljednike PIF-ova, Tešija tvrdi da je nepripadajuća dobit države u navedenom razdoblju iznosila čak 4,6 milijardi kuna. Tešija je u dokumentu koji se nalazi na internetskoj stranici Zagrebačke burze – zove se “Financijsko-pravna ekspertiza zakonitosti stjecanja dionica Liburnia Riviera Hotela od pravnih sljednika PIF-ova, SN holdinga i Dom holdinga”, utvrdio da su čelnici HFP-a u ljeto 2005. bili u vrlo povoljnoj poziciji da spor s SN Holdingom i Dom Holdingom riješe na obostranu korist ugovornih strana. Tvrdi da je to izostalo zbog manjka poslovno-pravne kompetencije tadašnjeg vodstva HFP-a (predsjednik HFP-a tada je bio Grga Ivezić).

Nepotrebni trošak
Kao primjer navodi da su tadašnje dionice LRH nuđene samo po nominalnoj cijeni iako im je tržišna cijena bila viša i bez zateznih kamata. Izračunao je, također, da su nakon poništavanja te nagodbe godišnje zatezne kamate za nominalnu cijenu LRH dionica dosezale oko 20 milijuna eura što bi, smatra on, na kraju bio potpuno nepotrebni trošak HFP-a. Taj bi trošak, zaključio je u svojoj ekspertizi Tešija, svakako snosila država da nije pristala da dođe do nove nagodbe ili da je uslijedila nova serija sudskih procesa “s lošim prognostičkim ishodom za RH, tj. za HFP”.

Prema Tešijinu savjetu
Tešija je jedini autor ekspertize od kojeg je Vlada Jadranke Kosor naručila vještačenje nakon što je u listopadu 2009. od SN Holdinga dobila ponudu da sklopi nagodbu i tako okonča sudske sporove. On je Vladi na kraju predložio da u cijelosti prihvati ponudu SNH-a koji se u cilju prekida svih sporova “dobrovoljno odriče pripadajućih 636 milijuna kuna ili oko 87 milijuna eura.”

Loša računica

Politički razlozi raskida
Za sklopljeni, pa poništeni sporazum HFP-a i SN Holdinga te Dom Holdinga u 2005., iz kojeg su nastali novi sporovi, Tešija tvrdi da je poništavanje bilo motivirano razlozima “političke prirode”, te da je pravno irelevantno što se Vlada predomislila. Objašnjava kako u konkretnom slučaju nije postojao tzv. odgodni uvjet, a nastale su daljnje obveze: glavnica od 814 milijuna kuna i zatezne kamate koje su HFP-u godišnje značile obvezu od 150 milijuna kuna u “hipotezi visoke vjerojatnosti gubitka ovog spora”. Za taj novi dio dugova Tešija proziva Hanfu, tadašnju Komisiju za vrijednosne papire koja je na zahtjev Vlade poništila transkaciju. “Hanfa nije imala ovlasti za davanje prosudbe o nastanku, valjanosti, egzistenciji a kamoli poništenju nekog građansko-pravnog ugovora što je bio Sporazum Vlade i HFP-a sa dva Holdinga”, tvrdi Tešija.