Na prvi pogled, sve je stvar izbora. Korisnik koji stanuje u obiteljskoj kuće u izjavi se očituje želi li odvoz biootpada. Ako ga odabere, dobiva spremnik od 40 litara i plaća više od 150 eura godišnje, povrh cijene javne usluge za miješani komunalni otpad.
Ako ne koristi taj odvoz, biootpad mora kompostirati. Dakle, nije riječ o automatskoj naplati svim korisnicima, doplata se aktivira kada korisnik u izjavi odabere odvojeno preuzimanje biootpada. Upravo ta činjenica, međutim, ne zatvara raspravu, nego je otvara.
Pravna narav
Korisnik može birati način na koji će pravilno postupati s biootpadom, ali ne može birati hoće li s njim postupati pravilno. Može ga kompostirati ili predati odvojeno. Kada druga zakonita mogućnost donosi poseban godišnji trošak, cjenik više nije samo tehnički dokument, on postaje poruka o tome koje ponašanje sustav smatra poželjnim, a koje je spreman dodatno naplatiti.
Zakonom o gospodarenju otpadom odvojeno sakupljanje biootpada određeno je kao sastavni dio javne usluge. Lokalna odluka istodobno od korisnika traži da biootpad kompostira u vlastitom domaćinstvu, dvorištu ili vrtu, a ako za to nema uvjeta, mora ga sakupljati odvojeno u propisanom spremniku koji mu davatelj dodjeljuje na temelju izjave.
Obveza je, dakle, jasna: biootpad ne smije završiti pomiješan s ostalim komunalnim otpadom. Cjenik je formuliran kao dobrovoljno očitovanje, spremnik od 40 litara dobivaju korisnici koji u izjavi navedu da žele odvoz biootpada. To je važna činjenica i ne treba je skrivati. Ali, dobrovoljan je odabir konkretnog načina predaje, a ne sama obveza odvajanja. Korisnik koji nema uvjete za kompostiranje ne dobiva treću zakonitu mogućnost. Za njega odvojena predaja nije luksuzni dodatak, nego način na koji ispunjava svoju obvezu.
Postavlja se zato logično pitanje: ako je odvojeno sakupljanje biootpada zakonom propisani sastavni dio javne usluge, čije se pružanje mora osigurati, zašto korisnik koji taj dio javne usluge odabere u izjavi mora platiti još više od 150 eura godišnje? Drugim riječima, objašnjava li dobrovoljno očitovanje samo tko će uslugu koristiti ili ono ujedno može pretvoriti zakonom predviđen sastavni dio javne usluge u zasebno naplaćenu pogodnost?
Naravno, odvoz i obrada biootpada imaju cijenu. Spremnici, vozila, gorivo, radnici, prijevoz i obrada nisu besplatni. Zakon zato i propisuje da se prikupljanje biootpada financira iz cijene javne usluge, uz mogućnost financiranja iz lokalnog proračuna i drugih izvora. Obrada biootpada pritom je izrijekom navedena među troškovima javne usluge. Zakon cijenu javne usluge dijeli na dva dijela: cijenu za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i cijenu obvezne minimalne javne usluge.
Kada se uz ta dva dijela uvede još jedna redovita naknada za odvoz biootpada, formula s dva elementa u praksi postaje formula s tri elementa.
Nije presudan naziv stavke ni to što ju je korisnik aktivirao izjavom, nego njezina pravna narav: plaća li se zasebno nešto što zakon već smješta unutar javne usluge? U običnom komercijalnom odnosu kupac može odbiti dodatnu uslugu i nastaviti bez nje. Ovdje korisnik može odbiti spremnik samo ako biootpad zbrinjava na drugi dopušten način, prvenstveno kompostiranjem. On ima izbor metode, ali nema izbor hoće li poštovati sustav. Zato se ova doplata ne može braniti samo riječju “dobrovoljno”. Građanin mora moći razumjeti zašto trošak zakonom predviđenog odvojenog sakupljanja nije već raspoređen unutar cijene javne usluge, nego se pojavljuje tek kada zatraži spremnik. Dokumenti otvaraju još jedno sasvim konkretno pitanje. Lokalna odluka među standardnim veličinama spremnika za miješani komunalni otpad, biootpad i ostale vrste otpada navodi zapremnine od 120 litara naviše.
Cjenik, međutim, za tu uslugu uvodi spremnik od 40 litara, a kasnije izmjene odluke nisu promijenile popis standardnih veličina. Ako je upravo spremnik od 40 litara temelj obračuna, javnost zaslužuje objašnjenje kako je u cjeniku uvedena zapremnina koju odluka na kojoj bi se cjenik trebao temeljiti ne navodi. Bez nadzornog ili sudskog postupka ne treba glumiti sud i unaprijed donositi konačnu presudu o zakonitosti pojedinog cjenika. Ali, teret obrazloženja mora biti na onome tko je redovitu uslugu biootpada izdvojio iz postojeće cijene i dodatno je naplatio, kao i na tijelu koje je takav cjenik provjerilo i odobrilo.
Pravna dvojba samo je prvi dio problema. Drugi je ekonomski signal koji takva cijena šalje korisniku. Kućno kompostiranje svakako treba poticati jer smanjuje količine koje je potrebno sakupljati, prevoziti i obrađivati. Međutim, ono nije realna mogućnost za svakoga.
Činjenica da netko živi u obiteljskoj kući ne znači automatski da raspolaže primjerenim prostorom, vremenom i znanjem za pravilno kompostiranje. Starije osobe, najmoprimci, korisnici malih parcela ili kućanstva bez odgovarajućeg vrta ne mogu se administrativno pretvoriti u kompostere samo zato što je druga mogućnost skuplja. Ako ne mogu kompostirati, preostaje im odvojena predaja i doplata veća od 150 eura godišnje. Kada izjava kojom se bira odvojeni odvoz istodobno aktivira dodatni račun, sustav stvara snažan razlog da korisnik na obrascu odabere jeftiniji odgovor. Mnogi će doista kompostirati i time smanjiti troškove cijelog sustava.
No, u sustavu u kojem sadržaj svakog spremnika nije moguće neprekidno nadzirati dio korisnika može prijaviti kompostiranje, a biootpad ipak odlagati u kantu za miješani komunalni otpad. To nije opravdanje za kršenje pravila, nego predvidiv rizik kada se novčana posljedica veže uz odgovor na obrascu. Posljedice potom snosi cijeli sustav. Miješani otpad postaje teži i vlažniji, raste mogućnost pojave neugodnih mirisa, otežava se obrada, a pada količina odvojeno sakupljenog biootpada. Istodobno se pogoršavaju rezultati odvajanja zbog kojih se od građana uopće tražila promjena ponašanja. Davatelj može kratkoročno naplatiti dodatnu uslugu, ali zajednica dugoročno plaća skuplji i manje učinkovit sustav.
Nevidljivi propust
Cjenik javne usluge zato nije samo financijski dokument. On je regulator ponašanja. Ako korisniku poručimo da je odvojena predaja biootpada dodatni trošak, dok ubacivanje istog otpada u kantu za miješani komunalni otpad ne stvara jednako vidljivu neposrednu posljedicu, ne možemo se čuditi kada ta kanta pobijedi. Takav cjenik istodobno postaje test povjerenja u cijeli sustav. Građanin koji dobije poruku da ga odvajanje dodatno košta teško će ozbiljno shvatiti sljedeću kampanju o odgovornom postupanju s otpadom. Kada službena poruka govori jedno, a račun drugo, račun je uvijek uvjerljiviji. Time se ne gubi samo određena količina biootpada, nego i vjerodostojnost javne politike.
Tu se pojavljuje najopasniji apsurd. Korisnik koji u izjavi otvoreno navede da želi odvoz biootpada postaje potpuno vidljiv sustavu: dobiva spremnik, usluga mu se obračunava i plaća više od 150 eura godišnje. Korisnik koji izjavi da kompostira i to doista čini, s pravom izbjegava trošak odvoza. Problem je treća skupina, oni koji ne odaberu spremnik, a biootpad ipak bacaju u kantu za miješani otpad. Njihov propust ostaje nevidljiv dok ga nadzor ne otkrije. Najlakše je naplatiti onom tko poštuje pravila. Lokalna odluka taj rizik prepoznaje, davanje netočnih podataka u izjavi može se sankcionirati, a davatelj može provjeravati kompostira li korisnik na prijavljenoj lokaciji. Nadzor je potreban, ali ne može biti glavni pokretač pravilnog ponašanja.
Sustav ne može počivati na pretpostavci da će netko stalno pregledavati kompostere i sadržaj svake kante. Dobro postavljena javna politika čini poželjno ponašanje jednostavnijim i povoljnijim, a nepoželjno skupljim i rizičnijim. Zamislimo zato tri susjeda. Prvi u izjavi odabere spremnik od 40 litara, uredno odvaja biootpad i plaća više od 150 eura godišnje. Drugi se izjasni da kompostira i to doista radi, on smanjuje troškove sakupljanja i zaslužuje pogodnost. Treći ne odabere spremnik, ali biootpad nastavlja bacati u kantu za miješani komunalni otpad. Dok ga nitko ne provjeri, upravo je on financijski prošao najbolje.
Nagraditi, a ne kazniti
Sustav ne bi smio biti postavljen tako da je nepoštena treća mogućnost privlačnija od uredne odvojene predaje. Više od 150 eura pritom ne znači isto svakom kućanstvu. Za nekoga je to podnošljiva stavka, a za umirovljenika, samca ili obitelj s više drugih troškova može biti ozbiljan razlog da traži način kako je izbjeći. Posebno ako visina naknade nije neposredno povezana s količinom predanog biootpada. Zato obrazloženje cijene mora odgovoriti i na pitanje pravednosti, a ne samo pokrivanja troškova. Zakon poznaje logičniji način poticanja pravilnog ponašanja: kriteriji za umanjenje cijene javne usluge moraju poticati odvojenu predaju otpada i kada je primjenjivo kućno kompostiranje. Razlika između umanjenja cijene i dodatne naknade nije samo terminološka. Kompostiranje treba nagraditi, a ne odvajanje kazniti! Korisnik koji se u izjavi očituje da kompostira i to dokazano čini smanjuje troškove sakupljanja, prijevoza i obrade pa postoji razumna osnova da mu se prizna pogodnost.
Ali, izjava sama po sebi nije kompostiranje. Pogodnost treba vezati uz stvarno postupanje, dok korisniku koji nema uvjete za kompostiranje mora ostati dostupno odvojeno sakupljanje biootpada kao dio javne usluge. Tako se nagrađuje ponašanje koje smanjuje troškove, a ne dodatno opterećuje onoga tko obvezu ispunjava predajom u propisanom spremniku.
Prije primjene cjenika davatelj mora zatražiti suglasnost izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave. Još važnije, izvršno tijelo prije davanja suglasnosti mora provjeriti je li cjenik usklađen sa Zakonom i potiču li cijene korisnika da odvojeno predaje biootpad. Tko je provjerio da to potiče odvajanje? U javno objavljenom očitovanju navedeno je da je cjenik usklađen sa Zakonom i da predložene cijene potiču odvojenu predaju biootpada. Međutim, u tom dokumentu nema analize kojom bi se objasnilo kako doplata veća od 150 eura godišnje potiče korisnika da u izjavi odabere odvojeni odvoz, umjesto da se izjasni za kompostiranje bez obzira na stvarne uvjete.
Dobrovoljnost objašnjava tko će platiti, ali ne objašnjava zašto je taj način ispunjavanja obveze posebno naplaćen. Jedna rečenica da cijene potiču odvajanje nije analiza. Ako doplata doista odražava nužan trošak, javnosti treba pokazati broj korisnika, učestalost odvoza, očekivane količine, trošak sakupljanja, prijevoza i obrade te uštede ostvarene kućnim kompostiranjem. Tek se tada može provjeriti plaća li korisnik opravdani trošak ili samo novu stavku čiji izračun ne može vidjeti. Suglasnost zato ne može biti administrativni pečat kojim se rasprava završava. Ona je dokaz da je postupak proveden, ali sama po sebi nije dokaz da je svaka stavka cjenika zakonita, opravdana i poticajna. Ozbiljna provjera mora pokazati ne samo tko je cijenu odobrio, nego i zašto.
Fragmentiran sustav
Fragmentiran sustav lokalnih odluka i cjenika stvara prostor za različita tumačenja iste zakonske strukture. Zbog toga bi nadležno ministarstvo trebalo objaviti jasno stručno tumačenje načina na koji se troškovi prikupljanja i obrade biootpada uključuju u cijenu javne usluge. Davatelji bi istodobno trebali transparentno prikazivati planirane količine biootpada, broj korisnika, učestalost odvoza, trošak obrade i učinak kućnog kompostiranja na cijeli sustav. Lokalne zajednice moraju imati prostor prilagoditi sustav stvarnim okolnostima, ali ta sloboda ne smije poništiti svrhu sustava.
Cjenik nije uspješan samo zato što kratkoročno pokriva trošak. Mora istodobno povećavati odvajanje, biti razumljiv korisniku i pravedno rasporediti teret. Računovodstveno najjednostavnije rješenje može biti najlošije rješenje za ponašanje građana. Jasna pravila, prije novih računa. Jedan logičniji model zadržao bi izbor iz izjave, korisnik može kompostirati ili koristiti spremnik od 40 litara. Redovito sakupljanje biootpada financiralo bi se unutar postojeće cijene javne usluge, a korisniku koji dokazano kompostira odobrilo bi se umanjenje jer ne koristi taj dio sustava i smanjuje troškove.
Moguće je prilagoditi i učestalost odvoza stvarnim potrebama te dio troška pokriti iz lokalnog proračuna. To ne znači da je usluga besplatna, nego da se njezin trošak raspoređuje tako da uredna odvojena predaja ne postane skuplja opcija. Ključno pitanje, dakle, nije treba li netko platiti biootpad. Trošak uvijek netko plaća. Ključno je tko ga plaća, kroz koji dio cijene i kakvo ponašanje takav obračun potiče. Ako javna politika od građana traži odvojeno sakupljanje, račun im ne smije slati suprotnu poruku. Ne možemo ulagati u edukacije, nuditi spremnike i pozivati građane na odgovornost, a zatim korisniku koji u izjavi odabere odvojenu predaju biootpada ispostaviti račun veći od 150 eura godišnje. Kada se propisi, ekonomika i komunikacija međusobno raziđu, građani će vjerovati cijeni koju plaćaju, a ne letku koji su dobili.
Ako se odvojeno prikupljanje biootpada dodatno naplaćuje 150 eura godišnje, sustav građanima daje financijski razlog da ga ne odvajaju. To nije problem njihove ekološke svijesti, nego loše postavljenog cjenika.
