HUP se praktički od svog osnivanja, dakle već 20 godina, zalaže za Hrvatsku koja se učinkovito koristi svojim resursima, koja je zemlja s poticajnom ulagačkom i poslovnom klimom, uključena i aktivno participira u europskim i globalnim tokovima i trendovima, koja privlači inozemne ulagače, najbolje zaposlenike, menadžere, znanstvenike i studente, koja je zemlja konkurentnoga i fleksibilnoga gospodarstva sa sofisticiranim proizvodima i uslugama, zemlja dobro obrazovanih i zaposlenih građana kojima je standard života u stalnom porastu.

Iako i danas ta vizija djeluje jednako daleko i bajkovito kao i prije 20 godina, u Europskoj uniji, zajednici u koju ulazimo, postoje primjeri zemalja koje su se uspješno transformirale i približile se idealu uspješnoga gospodarstva i društva. Većini im je zajedničko da su po pitanju pravca zaokreta postigle širi društveni konsenzus. U našoj je novijoj povijesti Hrvatska dostigla širi politički i društveni konsenzus o dva presudna pitanja: samostalnosti hrvatske države i ulaska u Europsku uniju. Vodeće političke opcije i tvorci javnog mnijenja usuglasili su se oko ovih strateških ciljeva i oba su uspješno realizirana. Istina, bilo je tijekom realizacije i po ovim pitanjima razmimoilaženja oko načina, pojedinih prioriteta i sl., ali s obzirom na suglasnost oko konačnih ciljeva svi su ipak bili fokusirani na njihovu realizaciju, kako pozicija tako i opozicija.Nažalost, od završetka Domovinskog rata do danas Hrvatska nije uspjela postići konsenzus i oko trećega ključnog strateškog pitanja koje određuje kvalitetu naše države i kvalitetu života njezinih građana. Gospodarski prosperitet i stvaranje društva u kojem građani mogu realizirati osobne ciljeve i kvalitetno živjeti od rada po mom su dubokom uvjerenju jednako važna kao i prethodna dva pitanja, pa ipak oko njih nikako ne uspijevamo postići dogovor ključnih političkih opcija.

Ne postoji vizija niti suglasnost o tome kakva zemlja u gospodarskom smislu želimo biti, kao što ne postoji ni usuglašenost stavova o sustavu vrijednosti na kojem prosperitetno društvo kakvo priželjkujemo počiva. Zbog toga ostajemo taoci situacije u kojoj su i vlast i opozicija neprestano usmjerene na kratkoročno postizanje željenih rezultata na izborima te realizaciju pojedinih projekata unutar vrlo kratkih izbornih ciklusa.Nedavno smo imali čast ugostiti švedski kraljevski par i susresti se s kolegama iz Švedske. Bila je to sjajna prilika da iz prve ruke čujemo kako je moguće unutar jedne države provesti ozbiljne i duboke reforme ako postoji jasna vizija i cilj te ako – što mislim da je najvažnije – postoji konsenzus da svi želimo doći do istog cilja te podnijeti dio tereta promjena i na svojim leđima da bi nam sutra svima zajedno, svakome od nas, bilo bolje nego li je danas te da bi naša djeca imala veće šanse za bolji i kvalitetniji život od sadašnjeg. Švedska je danas, nakon 20 godina kontinuiranih reformi, jedna od zemalja s najuspješnijim gospodarstvom u Europi. I dalje ima neriješenih pitanja, ali se od njih ne bježi i zemlja se kontinuirano mijenja.

Mi se za to vrijeme uglavnom vrtimo u krug vodeći rasprave o tome trebamo li uopće promjene i kakve bi one trebale biti, a ako ne znamo kamo želimo stići naravno da ne možemo ni odabrati najbolji put do cilja. Nismo se fokusirano i sustavno mijenjali i tu smo gdje jesmo. Recesija koja traje već petu godinu zaredom visoka je cijena koju plaćamo za dosadašnji rast zasnovan na zaduživanju i neinvesticijskoj potrošnji, bez razvoja. Od početka krize domaći BDP pao je gotovo 12 posto, izgubili smo više od 170.000 radnih mjesta, zatvoreno je tisuće tvrtki i obrta, stranih investicija nema, dug raste iz mjeseca u mjesec. Naši gospodarski pokazatelji sve više nalikuju problematičnim zemljama, pacijentima koje teško opterećuju Europsku uniju. A dno krize, kako sugeriraju brojne procjene, još nije dotaknuto. No ni to nam nije bilo dovoljno da napravimo nužan zaokret. Hrvatska danas umjesto da uči na pogreškama, da se mijenja, razvija i jača, ide unazad. Nužnih reformi javnog i državnog sektora s ciljem smanjenja troškova, povećanja efikasnosti, stručnosti i odgovornosti još uvijek nema. Umjesto da se smanjuje opterećenje na poslovanje i poboljšava poslovna klima, realnost je takva da se i tu stanje dodatno narušava, izostaju dubinske reforme obrazovanja, zakonodavstva i pravosuđa koje bi osigurale ujednačenost ponude i potreba na tržištu rada i smanjile pravnu nesigurnost koja vlada u zemlji.

Stoga apeliram na sve političke aktere u ovoj zemlji – i poziciju i opoziciju – da shvate kako je krajnji trenutak za prihvaćanje nužnosti postizanja konsenzusa o gospodarskoj budućnosti Hrvatske. Dok Europa, koja ima neusporedivo razvijenije poduzetništvo od nas, raspravlja o tome kako ga dodatno unaprijediti, mi smo zapeli na raspravama o tome je li moralno ostvarivati profit, trebaju li nam uopće poduzetnici i što je uloga javnog, a što privatnog sektora. Prije deset godina, na obilježavanju desete obljetnice HUP-a, govorio sam o tome da imamo dva puta pred nama – ili vožnju autocestom ili zaglaviti u kružnom toku. Na moju veliku žalost mi nismo odabrali autoput, pa ni brzu cestu, već smo zaglavljeni na tom kružnom toku koji se u međuvremenu toliko pohabao i postao pun rupa da je vožnja po njemu hazard i borba za preživljavanje. A izlaz postoji, samo je potrebna hrabrost i odlučnost za odabrati ga.

Ivica Mudrinić, predsjednik HUP-a