Godišnje se za proizvodnju Vegete, jednog od najpoznatijih brendova izvan nacionalnih granica ne samo Podravke nego i hrvatske prehrambene industrije uopće, uveze oko 5000 tona sušenog povrća, celera, mrkve, peršuna, luka… U svježem stanju to odgovara količini od oko 50 tisuća tona, a uvozi se s raznih svjetskih destinacija, od Poljske, Njemačke i Francuske do Egipta, otkrio je direktor sektora nabave koprivničke tvrtke Davor Popović na nedavno održanoj konferenciji Snaga hrvatske hrane.

"Siguran sam da bismo to mogli raditi u Hrvatskoj, no zasad smo prisiljeni uvoziti", kazao je Popović. Golemi uvoz sušenog povrća, "potkovan" podatkom o neslavnoj završnici jedine sušionice povrća i voća, izgrađene 2002. u slavonskom Vrpolju, ilustrativno svjedoči koliko su sve dosadašnje poljoprivredne strategije vrvjele apsurdima. Uglavnom su bile kreirane kako bi služile plitkom dodvoravanju svih političkih garnitura biračkom tijelu, nije im temeljna zadaća bila postići konkurentnu i dugoročno održivu proizvodnju hrane koja bi u što većem volumenu zadovoljila ne samo lokalno tržište već i izvoz.  

Sušionica u Vrpolju otvorena je u siječnju 2002. uz investiranje 7,5 milijuna eura poreznih obveznika jer  je država bila većinski vlasnik te uz kapacitet obrade 2,5 tone povrća ili voća u 60 minuta. U najboljem razdoblju radila je tek s 30 posto iskorištenosti. Nalupala je vrtoglavih 120 milijuna kuna duga i u siječnju 2016., umjesto slavlja uspješne obljetnice, prodana je za samo 15 posto od isklične vrijednosti tvrtki Bravar-Mont, koja se bavi proizvodnjom metalnih konstrukcija. Tako se danas u slavonskom Obrovcu, kako je etiketirana sušionica u Vrpolju koja je startala kao vrlo važan strateški projekt nacionalnog agrara, odavno ne osjeti miris sušenog povrća ili voća, već se čuje buka strojeva koji obrađuju metalne poluge.  

Tajnik Zajednice udruga hrvatskih povrćara Dražen Čačić ne skriva gorčinu dok iznosi ocjene u aktualnom stanju. Poljoprivrednici s područja nekoliko županija, od Međimurja preko Podravine i Slavonije do Osijeka i Vukovara, mogli bi proizvesti i više od potreba lokalnog tržišta, a time i domaće industrije, uz uvjet da im politika koja kreira zakone omogući barem slične uvjete kakve imaju konkurenti iz zemalja iz kojih najviše uvozimo. "Rješenje je vrlo jednostavno, ali nikome, na žalost, čini se, nije stalo. Preko Zajednice udruga već godinama tražimo da se ustanove transparetni standardi kvalitete svih proizvoda koji se uvoze, no zasad to nismo uspjeli. Nema pravih kontrola i sustavnog nadzora, uvozi se roba sumnjive kvalitete u bescjenje", tvrdi Čačić.

I enormno visoki PDV omča je oko vrata koja, podsjeća, već sama po sebi odmah na startu ruši konkurentnost hrvatskih poljoprivrednika naspram konkurencije iz EU, ali i ostalih zemalja s globalne scene. "Svatko nastoji imati što niže troškove, pa je razumljivo da i naša prehrambena industrija traži što jeftiniju sirovinu, no tu je uloga države, koja mora dati poticajan okvir kako poljoprivrednim, tako i ostalim proizvođačima za ravnopravnu utakmicu s konkurencijom", zaključuje i dodaje kako dosadašnja agrarna politika nije bila na tom pravcu.  

Povrtlarstvo u zapećku

Strmoglav pad hektara
U 2013. povrće je uzgajano na 10.387 hektara, što je (tek 0,8 posto ukupno korištenog zemljišta) čak 43 posto manje u odnosu na hektare pod povrćem u 2009. Proizvedeno je 215.826 tona povrća, pa samodostatnost iznosi oko 60 posto, podaci su iz posljednjega objavljenog Zelenog izvješća Ministarstva poljoprivrede jer za 2014. nije izrađeno iako je zakon nalagao izradu do 30. svibnja i usvajanje u Saboru do 30 rujna 2015.