Zadnjih mjeseci vladajući aktivno žele mijenjati Zakon o HNB-u, zamjera vam se nedovoljna transparentnost (istraživanje Eichengreena i Dincera po kojem je HNB najmanje transparentna središnja banka u Europi), no na vašu stranu stao je ECB. Je li politički pritisak pokušaj miješanja politike u monetarnu politiku i može li HNB biti transparentniji?

Da, nekoliko zastupnika je raspravljalo o transparentnosti, no u raspravi se očito nije razumjelo o čemu se govori, što je jasno iz citiranja jednog istraživanja u pogrešnom kontekstu. Ekonomisti su razvili niz indeksa transparentnosti monetarne politike kojima se pokušava mjeriti preciznost s kojom središnje banke kvantificiraju ciljeve, specificiraju instrumente i razrađuju detalje mehanizama kojima postižu svoje ciljeve. Otvorenost se može mjeriti u više dimenzija – može se tako mjeriti transparentnost u vođenju monetarne politike, kao i u transparentnosti politika usmjerenih na održavanja financijske stabilnosti. Prema indeksu Dincera i Eichengreena, koji su konstruirali jedan od pokazatelja transparentnosti monetarne politike, a koji se spominjao u raspravi, HNB je doista jedna od najmanje transparentnih središnjih banaka u Europi. Za što postoje vrlo jasni razlozi. S druge strane, međutim, Horváth i Vaško, koji su 2013. godine konstruirali indeks transparentnosti politika usmjerene na održavanje financijske stabilnosti, pokazuju da je HNB jedna od najtransparentnijih odnosno najotvorenijih središnjih banaka na svijetu.

Takva kombinacija visoke transparentnosti u pitanjima financijske stabilnosti i niske transparentnosti u dimenziji provođenja monetarne politike razmjerno je neuobičajena – dvije dimenzije transparentnosti obično idu zajedno, ruku pod ruku, budući da institucionalni razvoj unaprjeđuje sva područja djelovanja središnje banke. O čemu se tu radi? Transparentnost se kao poželjna odrednica vođenja monetarne politike obično povezuje s monetarnim režimom ciljanja inflacije. Ciljanje inflacije pretpostavlja fleksibilan tečaj budući da se tečajne intervencije smatraju izrazito netransparentnim instrumentom monetarne politike, pogotovo ukoliko se ne najavljuju unaprijed. Prije dvadesetak godina, međutim, HNB je započeo voditi tečajni režim upravljanog fluktuiranja kune. S obzirom na iznos deviznog duga svih sektora (stanovništva, poduzeća i države), a koji iznosi gotovo 550 milijardi kuna, odnosno otprilike 160% BDP-a – stabilan tečaj apsolutni je preduvjet očuvanja financijske stabilnosti. U takvim uvjetima, ukoliko je središnja banka transparentna, špekulantima se vrlo jeftino kladiti protiv tečajnog režima, a središnjoj banci može biti vrlo skupo braniti stabilnost tečaja. Zašto? Zato što najavljuje špekulantima što će raditi. I zato HNB-ova monetarna politika ne može biti transparentna po toj mjeri teoretičara Eichengreena. Kada bi bila, HNB bi gubio novce RH za račun špekulanata.

S druge strane, HNB se nikada nije založio za fiksiranje tečaja – što bi također bio transparentan oblik monetarne politike, prema Eichengreenu – i ostavio je mogućnost da se tečaj postupno prilagođava ekonomskim fundamentima. To se pokazalo kao vrlo dobar izbor, jer je tečaj, onoliko koliko je to moguće zbog financijske stabilnosti, ublažavao negativne šokove. Za transparentnost i uspjeh u održavanju financijske stabilnosti – koji je naravno usko vezan i uz vođenje ispravne monetarne politike – Hrvatska je rangirana među najtransparentnije i najuspješnije zemlje na svijetu. No, puno je bitnija činjenica da se financijska stabilnost ne odnosi, kako se često neodgovorno kritizira, samo na sigurnost bankovnog sustava, već posljedično i na svakog građanina naše zemlje. Građani Hrvatske – i to nam je drago – financijsku stabilnost doživljavaju kao svoju normalnu svakodnevicu. Mogu se sigurno probuditi svakog dana, i znati kolika je stvarna vrijednost njihove plaće, i izračunati što s njom mogu kupiti, i kako mogu planirati svoju budućnost i budućnost svojih obitelji. Ne moraju sa zebnjom gledati prema naprijed, i bojati se hoće li sutra ili prekosutra njihova primanja biti dvaput ili triput manje vrijednosti. Ne moraju se bojati niti da će im štednja manje vrijediti, kao što se u prošlosti više puta događalo. Ista ta sigurnost je od ključne važnosti za funkcioniranje ekonomije u našoj zemlji, za svakog poduzetnika, za sve one koji moraju zaraditi na otvorenom tržištu da bi platili radnike i sve svoje obveze ili investirali.

Dakle, HNB je transparentan tamo gdje smije i može biti, s obzirom na monetarni i tečajni režim i nužnost očuvanja financijske stabilnosti. No, nužnost očuvanja tečajnog režima i financijske stabilnosti ponekad su brana komunikacijskoj otvorenosti, kako bi se sačuvala imovina Republike Hrvatske. Sve to, kao što vidite, nema nikakve veze s predloženim izmjenama Zakona o HNB-u.

U ljetnim prognozama naveli ste da očekujete rast od 2,3% ove godine, većina analitičara potom je korigirala očekivanja u rasponu 2,4 – 2,7%. U 2017. HNB očekuje 2,5%, dok Vlada proračunske smjernice planira uz 3,2 posto. Je li takav rast ostvariv?

Za dva tjedna HNB će kao i svake godine izaći sa svojom jesenskom projekcijom prema kojoj će projekcija rasta također biti viša od ljetne, za 2016. kao i 2017. godinu. Može se očekivati snažniji doprinos osobne potrošnje rastu, a iako će i dalje izvoz bilježiti najviše stope rasta, uslijed ojačavanja domaće potražnje, osobne i investicijske, a time i uvoza, doprinos neto izvoza će biti negativan. U oživljavanju investicija EU fondovi bi mogli odigrati pozitivniju ulogu, povijesna razina stvarnog korištenja je niža od alokacija, no može se očekivati snažniji rast povučenih fondova. To je važno budući je rast investicija ključan za značajniji oporavak tržišta rada. No Hrvatska mora učiniti znatno više na tome da se učini investicijski poželjnom destinacijom.

Nedavno ste konstatirali da Hrvatska ima neodrživ model rasta i da nije čudno da zaostajemo za drugim državama. Kako gledate na ideje da trebamo mijenjati osnovne postavke monetarne politike, da cilj ne bude isključivo stabilnost cijena već i aktivno postizanje većeg rasta i zaposlenosti?

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

To je potpuno promašena teza, budući da HNB to već i sada radi. U stvari HNB je jedini i vodio izrazito protucikličku ekonomsku politiku. Izrazito restriktivnu politiku prije početka krize, čime je spriječio znatno dublju krizu nakon 2008. godine, te izrazito ekspanzivnu politiku nakon početka krize čime je spriječio ne samo dublju recesiju, već i ulazak Hrvatske u aranžman s MMF-om i Europskom Komisijom te time omogućio hrvatskim Vladama i Saboru da autonomno vode politiku svih ovih godina. Održavanjem financijske stabilnosti regulatornim, nadzornim i makroprudencijalnim mjerama također smo spriječili krizu bankovnog sustava Narušena financijska stabilnost i s njom povezane bankovne krize imaju iznimno visoke troškove, što smo najbolje vidjeli u pojedinim drugim članicama EU-a tijekom posljednjih godina, uključujući naše susjede u Sloveniji. Tog troška u Hrvatskoj nije bilo, što je plod niza makrobonitetnih mjera, instrumenata i aktivnosti koje je HNB provodio s ciljem jačanja otpornosti financijskog sustava. Sve skupa pomoglo je očuvanju povjerenja u bankovni sustav, bez kojega gospodarstvo ne može samostalno funkcionirati, niti štediše mogu sa sigurnošću upravljati svojom financijskom imovinom. Bez toga bi i recesija bila dublja, zaposlenost niža i oporavak sporiji.

Kada se govori o mogućnosti djelovanja monetarne politike u Hrvatskoj, vrlo se olako raspravlja o njezinim moćima i dosezima, a još se s većom lakoćom predlaže što bi ona dodatno trebala poduzimati, s navodno vrlo izvjesnim pozitivnim ishodima za gospodarsku aktivnost, zaposlenost, izvoz i blagostanje. Pritom se često ne razumije što je HNB činio ili se zanemaruju uvjeti u kojima središnja banka provodi politike i donosi odluke, kao što su strukturna svojstva gospodarstava i financijskog sustava, tekući gospodarski trendovi, ali i stanje globalnoga gospodarstva i neposrednog okružja. Također, rizici koji su nužno vezani uz određene mjere i poteze vrlo se rijetko razumiju i uvažavaju na primjeren način.

Jedna od kritika jest i da HNB nema alternativu ako Hrvatska ne uspije u naumu uvođenja eura, kako gledate na to?

Hrvatska ima kunu koja je dugoročno stabilna valuta, te koja to može nastaviti biti bez vremenskog ograničenja. Naravno pod uvjetom da se vanjske i unutarnje neravnoteže drže pod kontrolom i  da se nastavi politika stabilnog tečaja. Tako da je nama uvođenje Eura alternativna politika na koju se zemlja ugovorno obvezala i koju zato moramo promatrati kao "temeljni scenarij". Uvjereni smo da bi to iz niza razloga bilo jeftinije i jednostavnije rješenje od sadašnjeg, ali ne postoji nikakav imperativ uvođenja Eura koji bi bio posljedica potrebe održavanja financijske stabilnosti.

Ako je skriveno pak pitanje može li se osigurati ono što kritičari nazivaju "punim monetarnim suverenitetom", tj. smanjivanje razine eurizacije financijskog sustava, moramo biti svjesni kako je držanje štednje u stranoj valuti posljedica dugoročno loših iskustva s domaćom valutom. Visoka inflacija trajala je, s različitim intenzitetom, dulje od dvadeset godina, a završila je s dva vrtloga hiperinflacije koji su praktično razorili financijski sustav zemlje: 1989 i 1992-3.  Sjećanje na to razdoblje još postoji, a osvježava ga stalno spominjanje devalvacije kao omnipotentnog lijeka za gospodarske probleme. Ne bi vjerovali, ali od istih kritičara koji se zalažu za de-eurizaciju. Morate priznati da prijedlog štedišama da iz Eura pređu u kunu kako bi se ona mogla djelotvorno devalvirati nije osobito atraktivan. Vjerojatno zbog toga i kritičari drže figu u džepu i štede u eurima.

Devalvacija, i s njom u našem slučaju blisko povezana inflacija, bi možda mogli donekle  povećati konkurentnost gospodarstva. Međutim, oni ujedno značajno mijenjaju raspodjelu dohodaka. Na teret radnika i posebno umirovljenika, a u korist kapitala. Mišljenja smo kako u ovom trenutku ne postoji potreba za tako radikalnim lijekom. Posebno zato što je trgovinska bilanca s inozemstvom, na koju devalvacija najjače djeluje, i danas pozitivna. A, pozitivna je zato jer na nju puno više utječu drugi faktori, a ne tečaj.

Najavili ste nastavak ekspanzivne monetarne politike, uz upozorenje da u Europi, posljedično i u Hrvatskoj, prijete rizici za financijsku stabilnost te da bi bilo pogrešno oslanjati se na takvu ekspanzivnu politiku HNB-a dugoročno. Što to konkrentno znači za Hrvatsku, posebice u sferi koordinacije s fiskalnom politikom?

To znači da će se visoka likvidnost bankovnog sustava i dalje podržavati strukturnim repo operacijama, redovitim repo operacijama, te, prema potrebi, daljnjim spuštanjem stope obvezne rezerve i deviznim transakcijama. Takva politika pogoduje poboljšanju domaćih uvjeta financiranja i podrška je oporavku domaće kreditne aktivnosti. To je ono što u danim okolnostima HNB može napraviti i na što može utjecati, vodeći pritom računa o stabilnosti tečaja domaće valute i ukupnoj financijskoj stabilnosti sustava. Snažnija fiskalna prilagodba otvara, kako sam i ranije objašnjavao više prostora za ekspanzivnu monetarnu politiku. Isto,i ii više, vrijedi za strukturne reforme. Bez njih naime, i dometi monetarne, kao i fiskalne politike ostaju značajno ograničeni.

Ne treba zaboraviti da trenutna situacija otvara srednjoročne rizike za financijsku stabilnost kako u Europi, tako i na domaćem tržištu, prvenstveno djelujući na snažan rast cijena financijske imovine, a ponegdje i nekretnina, koji se može pokazati neodrživim i ugrožava efikasnu alokaciju financijskih sredstava. Također, poslovni modeli banaka, osiguravajućih društava i mirovinskih fondova postaju upitni, iz dana u dan sve više, te je neizvjesno do kada će situacija na tržištu omogućavati ovakav stupanj akomodativnosti, odnosno ekspanzivnosti monetarne politike. Zbog toga bi bilo pogrešno oslanjati se na ovakav stupanj ekspanzivnosti monetarne politike kao temelj srednjoročnog rasta. Temelj snažnijeg oporavka gospodarstva mora biti povećanje konkurentnosti domaće ekonomije temeljeno na strukturnim reformama i rastu izvoza, uz istodobno obuzdavanje makroekonomskih neravnoteža odnosno nastavak konsolidiranja javnih financija.

Od ove godine uveli ste strukturne repo aukcije kako bi bankama osigurali dugoročne izvore u domaćoj valuti, no dojam je da potražnja sve više slabi. Kakav je efekt tih operacija i planirate li eventualno mijenjati dospijeća ili kolaterale?

Prostor za uvođenje strukturnih repo operacija stvoren je rastućim viškom na tekućem računu platne bilance, što je popratilo jačanje inozemne pozicije banaka, snažniji gospodarski rast rast i značajna fiskalna konsolidacija. Zbog toga je u 2016. godini ekspanzivna monetarna politika HNB-a dodatno osnažena strukturnim repo operacijama na kojima je ukupno plasirana mlijarda kuna. Cilj ovih operacija je bio osigurati bankama dugoročnije izvore kunske likvidnosti (ročnost operacija je četiri godine) uz nisku kamatnu stopu koja je na prvoj aukciji iznosila 1,8%, a potom je snižena na 1,4%. Kamatne stope na redovitim repo operacijama, smanjivane su sa 0.8, na 0.5, pa na 0.3%. Strukturne repo operacije doprinijele su spuštanju kunske krivulje prinosa na srednjoj/dužoj ročnosti, razvoju domaćeg tržišta za kunske državne vrijednosne papire, te motiviranju banaka da povećaju kreditiranje u kunama.  Primjetno je da je kod većinom malih banaka, koje su sudjelovale u strukturnim repo operacijama, zaustavljen pad kreditiranja te da su povećale kunske kredite za razliku od prethodne godine. Iznos novoodobrenih kunskih kredita stanovništvu kontinuirano je veći od deviznih, zadnjih godinu i pol dana, pri čemu se u posljednjim mjesecima ta razlika dodatno povećala. Takva kretanja ekonomskih pokazatelja podupiru stabilnost tečaja kune i minimiziraju eventualne rizike strukturnih repo operacija za njegovu stabilnost.
 

Kako sam, međutim, rekao na početku godine, kad smo uvodili strukturne repo operacije, kad se počelo pričati o 'tiskanju novca' i 'promjeni karatktera monetarne poliitike' – od njih ne treba očekivati nikakvo čudo, niti one mogu značajno promijeniti karakter monetarne politike koja je već godinama izrazito ekspanzivna.

Uvjeti financiranja se poboljšavaju, kamatne stope za građane i tvrtke su povijesno niske, potražnja za kreditima raste. Je li pred nama jači oporavak kreditnog ciklusa s obzirom na očekivane stope rasta?

Istina, uvjeti financiranja na domaćem tržištu za sve sektore kontinuirano se poboljšavaju. Kamatne stope banaka za stanovništvo i poduzeća u kontinuiranom su padu i na povijesnim su minimumima. Prinosi na trezorske zapise Ministarstva financija također su dosegnuli najniže razine, a krivulje prinosa za državne obveznice se spuštaju za sve ročnosti. Povoljna kretanja bilježe se i za standarde odobravanja kredita koji se ublažavaju, a primjetan je i rast kreditne potražnje. U takvim uvjetima, u 2016. godini bilježi se rast domaćih plasmana poduzećima. Pritom sve više djelatnosti ostvaruje rast plasmana te se tako bilježi prirast kreditiranja poljoprivrede, prerađivačke industrije, trgovine, sektora nekretnina te turističkih djelatnosti. Novi moment je i zamjetan skok kunskog kreditiranja, posebno u slučaju stanovništva, ali i poduzeća. Ono posebno pridonosi oporavku domaće kreditne aktivnosti, a povezano je i s postupnom depozitnom deeuroizacijom.

Temeljni problem i dalje je, međutim, na strani potražnje, a ne ponude kredita, a njega nije moguće riješiti monetarnom politikom, već nizom strukturnih reformi. Bez njih neće biti niti značajnog rasta kredita. Velik broj poduzeća, otprilike trećina malih  srednjih poduzeća nije kreditno sposobna, nedostaje im kapitala i kolaterala, značajan dio poduzeća ne treba ili neće uzimati kredite, građevinski bum je gotov i ostavio je višak ponude stambenih i poslovnih nekretnina, te velik dio građevinskog sektora u lošem stanju, rast je i dalje umjeren, tako da prepreke većem rastu kreditiranja treba tražiti s jedne strane u rješavanju problema nedostatka kolaterala i kapitala, garancijskim shemama, o kojima već dugo govorim, poticanjem ulaganja u kapital, venture capital i seed capital fondovima, te strukturnim reformama kako bi se oživila ekonomija i Hrvatska učinila poželjnim investicijskim odredištem u europskim razmjerima. Tada ćemo vidjeti i znatan porast kreditne aktivnosti.

Nakon Brexita i pobjede Donalda Trumpa u SAD-u, Europi prijeti anti-europski val, prvi test bit će talijanski referendum. Što takav rast političkih rizika i realni izlazak velike članice iz eurozone znači za europske i domaće banke?

To je vrlo široko i špekulativno pitanje. Cijeli je niz nepoznanica. Na primjer, na koji način i kada će se dogoditi Brexit. To će determinirati i strategiju banaka. Bez europske putovnice, neeuropske banke, koje europsko sjedište imaju u Londonu, biti će prisiljene mijenjati ga. Ostali politički rizici su veliki. Od referenduma u Italiji i ne u potpunosti jasnih posljedica rezultata, do izbora u Francuskoj i Njemačkoj iduće godine. Daleko najveći rizici proizašli bi iz rezultata koji bi vodili tendencijama odustajanja od europskog projekta.  Tako nešto bi u znatnoj mjeri utjecalo i na projekcije HNB-a.

Procjenjuje se da bi FED već u prosincu mogao podignuti kamatne stope. Kakav efekt tog poteza očekujete u Europi i prijeti li Hrvatskoj skori rast kamatnih stopa na kredite?

ESB je u ožujku 2016. dodatno olabavio monetarnu politiku, smanjenjem ključne kamatne stope s 0,05 postotnih bodova na nultu razinu (uz smanjenje granične kamatne stope te kamatne stope na depozite banaka za 5, odnosno 10 postotnih bodova), uz najavu njezina zadržavanja na istoj ili čak nižoj razini tijekom duljeg razdoblja. Osim toga, u okviru nekonvencionalnih mjera monetarne politike, počevši od travnja 2016., ESB je povećao i mjesečni iznos programa otkupa obveznica na sekundarnom tržištu sa 60 na 80 milijardi eura te proširio obuhvat vrijednosnih papira na korporativne obveznice. Prema najavama, program kupnji provodit će se do kraja ožujka 2017., ali i duže ako bude potrebno, dok se god cjenovna kretanja ne usklade s ciljnom razinom stope inflacije. FED je, medjutim, i dalje središnja banka koja najsnažnije determinira kretanje kamatnih stopa na međunarodnom tržištu. Budući da ne može utjecati na međunarodna financijska tržišta , koja su nam u zadnje vrijeme išla niz dlaku, budući da su razine vanjskog i javnog duga još uvijek visoke, a konkurentnost niska, Hrvatska se mora svojski potruditi da smanji vlastiti profil rizičnosti u odnosu na druge usporedive zemlje, kao najbolji osigurač od mogućeg rasta kamatnih stopa.

Unatoč jačanju trenda prodaje loših plasmana, bankarski sustav još je opterećen visokom stopom NPL-ova. Nedavno ste najavili da očekujete da će NPL-ovi u 2017. pasti ispod 10%?

Banke su u posljednje dvije godine intenzivirale čišćenje bilanci kroz otpise i prodaje plasmana, posebice kod plasmana poduzećima, što su potaknule i bonitetne mjere HNB-a za povećanje rezervacija za loše plasmane. Naime, 2013. godine postrožili smo standarde pokrića loših plasmana rezervacijama. Ako banka aktivno ne rješava problem NPL-ova, primorana je postupno povećavati rezervacije za te plasmane, neovisno o njihovoj pokrivenosti kolateralima. Hrvatski sustav iskazuje razmjerno veliku bruto stopu loših kredita. Međutim, kako je snažno kapitaliziran, dobro reguliran i likvidan, ta činjenica ni u jednom trenutku nije dovela, na razini sustava, do smanjene sposobnosti banaka da financiraju građane i gospodarstvo. Za razliku od nekih drugih zemalja, Hrvatski je bankarski sustav toliko stabilan da bi, i nakon potpunog otpisa svih loših kredita, u prosjeku ostao kapitaliziran u skladu s propisima.

Zato je problem rješavanja neprihodujućih kredita danas manje urgentan s pozicije banaka, već prvenstveno s pozicije dužnika po tim kreditima. Time naravno i s pozicije nacionalnog gopodarstva.Vlada je to napokon prepoznala i odlučila predložiti Saboru izmjene zakona koje bi trebale znatno olakšati položaj dužnika po tim kreditima. Naime, do sada je zakon nalagao banci da mora završiti postupak naplate, do potpune financijske propasti klijenta, dovevši ga do stečaja ili do propisanog životnog minimuma, a da bi mogla otpisati nenaplaćeni iznos kredita. Pritom je smjela u cijelosti ispraviti vrijednsot kredita, tj knjigovodstveno ga otpisati, ali ga nije smjela oprostiti. Sada će se banci dati mogućnost i da oprosti dio duga klijentu.

Očekujemo da bi takova mogućnost mogla dovesti do intenziviranja pregovora između klijenata i banaka, te da bi posljedica toga bilo vraćanje dijela dužnika u klasifikaciju A – u cijelosti nadoknadivi krediti. Naime, tko ne može otplatiti 100.000 EUR možda može 50. A banci je bolje imati 50 koji se otplaćuju nego 100 koji ne. Pa obje strane imaju jasan interes. Očekujemo da bi taj novi propis zato mogao pomoći smanjivanju udjela loših kredita u bilancama.

Iz perspektive supervizije, jesu li prodaje loših portfelja trećoj strani bolje rješenje od najavljenih otpisa koje će država jednokratno omogućiti u 2017.? Kakav bi mogao biti odaziv banaka na tu mjeru?

Prodaje kredita, posebno neprihodujućih, svakako su dobro rješenje. Tu smo s velikim interesom pratili nastanak tržišta i regulatorno ga podržali. Danas je hrvatsko tržište loših kredita jedno od najdinamičnijih u regiji. Prodaja kredita omogućava banci objektivizaciju gubitka uz izbjegavanje troška i rizika koji proizlaze iz procesa naplate. No, nije ni dobra ni poželjna politika „jedna veličina za sve“. Kod djela neprihodujućih kredita naprosto se banka i kupac ne mogu dogovoriti o cijeni. Kako bi se izbjegla situacija u kojoj banka nema alternativa nego financijski uništiti klijenta ovrhom ili prodati kredit ispod stvarne vrijednosti, predložena je treća opcija. To je otpis dijela potraživanja u zamjenu za urednu otplatu ostatka. Mislim da je to i za banke i klijente dobro rješenje, a da pritom neće narušiti funkcioniranje tržišta loših kredita.

Osim toga, iako smo propisali da banka odgovara za tretman dužnika u procesu naplate od strane onoga kome je prodala dug, ipak mislimo da je klijentu bolja i udobnija pozicija rješavati teškoće u koje je zapao izravno s kreditorom. Posebno sada kad banka ima opciju  otpisa duga kao dijela dogovora. Zato prijedlog zakona smatramo dobrim. Naravno bilo bi ga moguće i dalje poboljšati. Na primjer porezni tretman primatelja otpisa. Za razliku od tretmana kod konverzije „švicarca“, taj primitak nije eksplicite izuzet od poreza na dohodak.

Ne želim nagađati koliko će dugova biti otpisano, koliko će biti prodano, a koliko u cijelosti naplaćeno. Bitno je da su otvorene opcije i da ih sudionici na tržištu mogu iskoristiti sukladno propisima, svojoj prosudbi i slobodnoj volji. Nadamo se i u korist dužnika. Jer oporavljeni dužnik ne samo da prestaje biti izvor troška i rizika za banku, nego postaje i izvor prihoda i generator gospodarskog rasta.

Nakon konverzije u 2015. rezultati banaka su primjetno bolji ove godine, unatoč pritisku povijesno niskih kamata. Kakve rezultate očekujete na razini sektora i kakvim trenutno ocjenjujete bankarski sustav?

Profitabilnost banaka raste u ovoj godini u prvom redu zato što je došlo do prestanka priljeva novih neprihodujućih kredita. Kako su stari već prilično pokriveni ispravcima vrijednosti, bitno su se smanjili troškovi kreditnih rizika, što je izravno utjecalo na poslovni rezultat. Sam pad opće razine kamata za sada isto ide u korist banaka. Kako su prosječni depoziti mnogo kratkoročniji od prosječnih  kredita, tako se kamate na depozite još uvijek smanjuju brže od kamata na kredite.

Kako sam ranije rekao, bankarski sustav ocjenjujem izrazito dobrim uspoređujući ga s drugim EU jurisdikcijama. Naša je bankarska regulativa vrlo stroga. Razlog su radikalni regulatorni zahtjevi koje je HNB postavio prije krize. Zbog dobrog poslovnog stanja banaka na početku krize nismo morali prilagođavati regulativu, posebno kapitalne zahtjeve tijekom krize. Pa imamo jedan od najjače kapitaliziranih bankarskih sustava u EU.

Naravno, to ne znači da nismo izloženi nekim rizicima. Dinamična promjena regulative kakova se događa unutar EU dovodi do situacije u kojoj se propisuje obvezujuća „harmonizacija“ propisa. Kako bankarska unija još nije dovršena, te kako Hrvatska nije njezin dio, ta bi harmonizacija propisa mogla dovesti do situacija u kojima nas jednostavno propisi tjeraju preuzeti neke rizike. Naime, deklarirana je namjera predlagača propisa omogućiti slobodan tijek kapitala među državama članicama. Pri tome, povremeno se stiče dojam da se uplaćeni kapital želi tretirati kao depozit – ako nije potreban za pokriće rizika u jednoj banci, može se prebaciti u drugu banku unutar grupe. Naravno, takav bi regulatorni tretman izložio naše klijente, ali i gospodarstvo u cjelini, veći rizicima od sadašnjih budući je pokriće rizika kapitalom u Hrvatskoj mnogo bolje nego u drugim zemljama. Pri tome napominjem da, za razliku od nadzora banaka, osiguranje depozita i troškovi sanacije banaka i u eurozoni i dalje ostaju nacionalni.

Za sada zahvaljujući aktivnom sudjelovanju u izradi regulative, u suradnji s našim europskim partnerima, uspijevamo prevenirati takove rizike. No to ne znači da se sve druge zemlje slažu s našim pristupom (smijeh).

Neslužbeno se najavljuju veća preslagivanja na tržištu, prodaja Zabe Societe Generaleu, posljedično novi vlasnik Splitskoj, preuzimanje Sberbank Europe. Kako HNB gleda na potencijalne rošade, je li vas netko kontaktirao?

Puno se toga čulo, a ništa se još nije dogodilo. No nešto se možda ipak događa, vidjeti ćemo. Ne smijem iznositi detalje vezane uz superviziju, a proces licenciranja dio je supervizije.

Nama je svaki kompetentni i dobronamjerni sudionik na tržištu dobro došao, pod uvjetom da ima kapital i znanje potrebno za vođenje banke u postojećim zahtjevnim okolnostima. Ako bude kupoprodaja, bilo izravno bilo kroz promjenu vlasničke strukture „mama“, prije toga moraju nas pitati za suglasnost. Onda ćemo naravno provjeriti je li kupac u stanju doprinijeti razvoju našeg financijskog tržišta, ali i financijskoj stabilnosti. Jer smo svjesni da svako odobrenje za ulazak u bankarski sektor znači i davanje mogućnosti neopreznim ili nesavjesnim ljudima da duboko zagrabe u škrinje hrvatske riznice. To su neki naši susjedi i te kako osjetili.

Svakako, sve bankarske grupe koje su registrirane u nekoj od zemalja EU, te koje imaju urednu licencu i poslovanje načelno mogu steći kvalificirani udio u hrvatskoj banci. Pod uvjetom da se time ne narušava tržišno natjecanje. No, to više nije mandat HNB-a.

Pregovori banaka s državom nužnost su da se izbjegne arbitraža zbog konverzije.  Spominje se da bi se u rješenje mogao uključiti i HNB?

Te procese, budući da je u tijeku sudski postupak, ne komentiramo.