Gledajući ove brojke čovjeka pomalo hvata panika i nemoguće se ne sjetiti riječi Olgice Spevec “Uljanik smo uspjeli spasiti”. Jer nakon smanjenja, Uljanikov temeljni kapital bi bio manji nego što 3.maj godišnje plati za kamate (oko 250 milijuna kuna).

Dakle sve ovo bi bilo tragikomično da nije već dosadno. Mi se kakti pravimo da nešto radimo a Komisija EU se pravi da nam vjeruje. EU jenostavno nije poštena prama Hrvatskoj. Trebali bismo znati još iz socijalizma kako takve stvari završavaju.

Kako nema drugih komentara neka mi bude oprošteno da se javljam još jednom. Kao da više nikoga nije briga nizašto pa se sve svodi samo na tračeve i prepričavanja što je tko kome rekao (na primjer odlazak Rohatinskog) a stvari bitne za daljnju sudbinu zemlje kao da nikoga ne zanimaju.

Kod radničkog dioničarstva u brddogradilištima pravi se jedna fundamentalna greška. Radničko dioničarstvo se naime ne uvodi kada je kompanija u kriz i treba otpuštati zaposlenika i reducirati poslovanje. To je praksa – posebno u SAD – uvelike dokazala. S druge strane, mi smo se već navikli da se u Hrvatskoj sve uvijek radi krivo pa niti ovakva greška ne čudi iako će biti jedna od najskupljih do sada.

Izlaz je primjena državnog izvlačenja firmi od nacionalnog interesa ali po RADNOM MODELU KAKVI SU PRIMJENJENI PRVO KOD CHRYSLERA A NAKON TOGA I KOD GENERAL MOTORSA.

Dakle koordinirana i pomno isplanirana akcija do svih i najsitnijih detalja sindikata i države. Samo zajedničko djelovanje po takvom radnom modelu može izvući brodogradnju. To na prvi pogled može izgledati civilizacijski-intelektualno nedokučivo ali nije tako. Može se provesti i u Hrvatskoj, ima za to kadrova.

Ovo što se radi sa kvazi-privatnim firmama na bazi državno-privanog suvlasništva su infantilne improvizacije za koje nikoga ne treba uvjeravati kako će završiti.