Izlaganje gospođe Ott podsjeća na poslovicu “Nada umire posljednja”.

Nije u pravu kada prigovara Vladi da bi njena Biblija trebala biti “Doing business” jer bi ta Biblija trebale biti publikacije MMF-a (održivost vanjskog duga; kronično vrlo niska konkurentnost itd.).

Privatizacija i jača uloga privatnog sektoru se ne spominju jer su njihove uloge postale beznačajne. Naime, gotovo je s privatnim investicijama na Balkanu – Fiatova investicija u Crvenu Zastavu bla je posljednja u jedan industrijski pogon.
Četiri države na Balkanu – Hrvatska, Srbija, Bugarska i Rumunjska su momentalno najrizičnije za privatni biznis a najproblematičnija je upravo Hrvatska. Naime, 47,7 % njana bankarske aktive drže Unicredito i Banca Intesa. Ovakvu koncentraciju nema niti jedna od ostale tri najproblematičnije države na Balkanu. A situaciju u Italiji znamo, kao i za prijedloge i kalkulacije da bi bilo bolje da izađe iz eurozone – u vrijeme kada Hrvatska navodno želi uvesti euro da je do kraja upropasti poput Slovenije.

Dalje, Hrvatska je rizična i zbog toga jer ima (među tim najproblematičnijim balkanskim državama) najvišu izloženost u smislu stranih valuta (foreign currency risks), sa ukupnim prekograničnim tražbinama (total cross border claims) koja dosežu 52% njenog BDP-a.

Za detalje vidi: Fitch Ratings: “Funding risks for emerging Europe” ponedjeljak 21.novembar 2011.

O “krhkom balansu i stabilnosti međuetničkih odnosa u Hrvatskoj” da i ne govorimo!

Naravno da onda privatne investicije ne treba očekivati.

Osim toga, Financial Times je u novembru prošle godine objavio Special Report “Investing in Eastern Europe” koji je uglavnom analizirao problematiku zemlaja koje su se uspjele uključiti u njemačku izvoznu privredu.

U tom Special Reportu Hrvatska nije spomenuta niti jednim jedinom riječju, kao da ne postoji!