SLK, ajde mi molim te reci što te ponukalo da postaš ovu priču o bubamarama. [smiley2]

Baš je slatka…htio si to podjeliti sa nama iz ove virtualne birtije???

[smiley2][smiley2][smiley1]

Evo onda još malo… Pahuljice padajte meke i guste… [smiley2]

Bajka o toplim pahuljicama

Nekada davno živjelo je dvoje sretnih ljudi po imenu Tim i Maggie sa svoje dvoje djece Johnom i Lucie. Da bi razumjeli kako i koliko su bili sretni, trebali biste znati kako su ljudi živjeli u tim davnim danima.

U tim danima svakome je po rođenju dana mala, mekana vrećica s Pahuljicama. Svaki put kad bi netko posegnuo rukom u vrećicu mogao je izvaditi iz nje Toplu Pahuljicu. Tople Pahuljice su bile vrlo tražene jer kad god bi neko dobio Toplu Pahuljicu, ona je činila da mu se po tijelu raširi lijep, topao i pahuljast osjećaj.

Tada je bilo vrlo lako dobiti Toplu Pahuljicu. Svaki put kad bi neko osjećao da mu je potrebna, mogao je doći do tebe i reći: »Volio bih Toplu Pahuljicu.« Ti bi tada posegao u svoju vrećicu i odatle izvukao Pahuljicu malu kao dlan djevojčice. Čim bi Pahuljica ugledala svjetlost dana, nasmijala bi se i procvjetala u veliku, čupavu Toplu Pahuljicu. Ti bi je tada položio na njegovo rame, glavu ili krilo i ona bi se u dodiru sa njegovom kožom odmah istopila i činila da se svuda po tijelu osjeća vrlo ugodno. Ljudi su, uvijek, bez ustezanja, tražili jedan od drugog Tople Pahuljice, a pošto su ih svi rado davali, nije bio problem dobiti ih uvijek i u željenim količinama. Bilo ih je uvijek dovoljno svuda unaokolo, i kao posljedica toga svako je bio sretan i skoro se stalno osjećao toplo i pahuljasto.

Izvadak iz bajke Claude Steiner Bajka o toplim pahuljicama

Bakice, ne samo da osjećamo miris palačinki i zamišljamo pogled s tvog prozora na plavo i nemirno more more koje se pretvara u najfiniju čipkastu pjenu koja nježno miluje surovo lice kamena, već nas i dirneš sentimentalnim dječjim pričama… [smiley2]

Eto i od mene jedan prilog, možda malo tužan, a možda malo sretan… (isprika na dužini)

za one koji to trebaju čuti…
* * * * * * * *
Pokrećući svoje bestjelesno postojanje brže od misli, Anđeo je putovao kroz sfere Božanskog Plana slijedeći Njegovu volju kao nevidljivu glazbu čijim se taktom ziba sveukupni svemir. Cjelotno mu se biće kupalo u Njegovoj ljubavi nošeno praiskonskim dahom Njegova stvaranja, dok je osjećao kako ga, kao toplim svjetlom, ispunja novo nadahnuće. Nova zaduženja, iznova okušana radost poimanja da sudjeluje u Njegovoj neshvatljivo kompleksnoj i sveobuhvatnoj Ideji, da joj doprinosi, da Mu služi. Jer i anđeo je bio samo sluga Božji, jedan od mnogih.
Hitao je putem novog zadatka ostavljajući iza sebe eterični miomiris što je prodirao u nesvjesne umove ljudi, klijući u mir, zadovoljstvo i sreću u onima koji bi mu se otvorili. Anđeo je svima jednako davao, a srca voljna primati su rasla i davala dalje, postajući davanjem slična anđeoskom. Brzao je kroz vrijeme i prostor šireći sjajna krila što je više mogao da mu zagrljaj obuhvati što više ljudskih duša, no nije se zadržavao niti usporavao, opijen radošću što ju je tek imao navijestiti. Kao svijetlo na kraju tunela, Put ga je nepogrešivo vodio k duši kojoj je bio odaslan. Svakim hipom njegov je ushit rastao i rascvjetavao se u mirijade prštećih cvjetova veselja, a istinska razdraganost preplavila mu je cijelo bestjelesno biće kada je konačno sagledao čovjeka samo za kojeg je sišao s nebesa.
Tako čista i neiskvarena duša! Tako jednostavno, nepatvoreno postojanje! Anđeo je gizdavo zaplesao oko svog štićenika, iskreno se diveći njegovom cjelokupnom biću. Ovlaš je dotakao njegovu kožu, zaigrano ga poškakljao po trbuhu, vragoljasto se premetnuo u dašak toplog vjetra i pomilovao mu lice roneći kroz životnost tog čovjeka, stapajući se s njegovom pojavnošću, pozdravljajući mu snenu dušu. Mlad je čovjek pa mu duša još gotovo potpuno sniva, sklupčana među teškim velovima nesvjesnosti. Vidio je anđeo mnoge ljude i njihove duše, pa zna da stupanj budnosti ne ovisi puno o teretu godina koje na plećima nosi smrtno tijelo. No on ih je sve probudio, svima je uklonio povez s očiju i pokazao vječno svjetlo jer mu je On to bio naložio. Tako će uskoro biti i s ovom dušom, i anđeo od nezatomnjive radosti izvede još jednu arabesku pirueta kroz nematerijalne sfere postojanja. Dana mu je čast da još jednog čovjeka uzme za ruku i bude mu vodič do toplog Doma, do Svjetla odakle je došao i kamo jedino pripada.
Anđeo uze dušu u naručje i pređe joj nježno dlanom preko lica, blistavo se smiješeći kada su zatvorene vjeđe počele titrati. Duša se budila, osvještavala, postajala svjesna same sebe, a još malo i ugledati će Svjetlo. Anđeo zapjeva slatku dobrodošlicu zvonkim glasom koji je ispunjao eter kao rijeka ljubavi, bujajući stihovi loveći jedan drugoga u svim smjerovima, zapljuskujući i razbijajući se o oštre bridove materijalnog svijeta. No negdje u neizrecivoj daljini iz tog ograničenog svijeta, iza nadimljujuće melodije anđeoske himne začuju se plač i jecaji koje je nebesko biće više osjetilo nego čulo. Kao kap sepije u bistar izvor njegove pjesme rasula se gorka bol, čemer što lomi i zauvijek izvitoperuje ljudska srca. Anđeo na tren utihnu i svrne pažnju na ženu što se kao slomljena grana nadvila nad umiruće djetešce. Stezala ga je uza se i grijala suzama, ali se malo tijelo hladilo dišući sve pliće i tiše na bespomoćan očaj svoje majke. Njene ruke, koje su ga donijele na ovaj svijet, nisu ga mogle iščupati iz anđeovog

eteričnog zagrljaja, iz negovog nepopustljivog stiska satkanog od najfinijeg svjetla. Smrt je došla da odvede njeno dijete.
I ona prokune. I surovog Boga i sve njegove anđele koji su je iznevjerili, napustili, ostavili samu u ovom mračnom času gubitka i tuge. Anđeo je ćutio njen gnjev i bol blago njišući njenog sina u naručju, nijemo osluškujući ledenu jeku što je odzvanjala kroz sve sfere postojanja a koju je proizvelo majčino srce kad je prepuklo i pretvorilo se u kruti, krvareći led. Taj otužni, optužujući krik popeo se do samog Neba.
Anđeo pogleda u sada potpuno otvorene oči duše u svojim rukama i ponovno se nasmiješi. Snažno je osjećao njeno prisustvo, jaču i višlju emanaciju svijesti no što je to ikad mogla postići u krhkom tijelu. Ona je bila ovdje i sada, spremna za let, nestrpljiva da ide dalje, željna rasta, zagledana u visine. Dobila je vlastita krila. Majka, zarobljena u granicama materijalnog svijeta, to nije mogla shvatiti. Kako da razumije kada ne zna da smrt nije kraj, kada nije iskusila zasljepljujuće svjetlo jedinstva, nikad nije čula ode zbora serafina ili se kupala u sveprožimajućoj Ljubavi? Krenuvši putem Stvoritelja, rukom u ruci sa zanesenom novom dušom, anđeo baci posljednji pogled pun samilosti k ženi i pošalje joj melem suosjećanja i utjehe na slomljeno srce. Nadao se da će ga prihvatiti i s vremenom se iscijeliti, jer je znao da to ljudska srca mogu ako si samo dopuste. Mogao je jedino moliti za nju dok joj je još dano da korača opipljivim svijetom, a ona može jedino vjerovati. I slutiti ponovni sastanak.
Anđeo je i to znao. Vodio je mnoge ka Svjetlu, a još je više njih ostavljao na Zemlji ucviljene u dolini suza. Neke više, a neke manje svjesne dubina vlastitog postojanja i misterije svoje svjesnosti. No doći će probuditi i njih. Kada za to stigne vrijeme, i njima svima će donijeti krila za let.
A do tada čuvajte svoja srca… i ne plačite.

Tek sam jutros imala snage pročitati ovaj tvoj post,za koji kažeš da je malo tužan,a možda malo i sretan…,što možemo takav je život…,čaša žuči ište čašu meda,pomiješane najlakše se piju…,a o tajnama bitka i postojanja ćemo neki drugi put…,dobro ti jutro ružičasta[smiley2]

U ovoj priči kolegice Ružičaste ja prepoznajem samo jedno – poruku o čistoj ljubavi i životnoj radosti.
Sva bol i tuga, očito proizlazi iz zarobljenosti ovozemaljskim. Pa i završna rečenica teksta kaže:
“Čuvajte svoja srca i ne plačite!”
Čak niti pred smrću!
I nije istina da je to znanje rezervirano samo za anđeoska bića!
I mi ljudi smo, kao što se vidi, tu ideju, taj koncept, spremni prepoznati.
Jer da nismo, ova priča nikada ne bi mogla niti nastati.
Drugim riječima, mi smo već božanska bića koja smo samo zaboravila što već znamo!
Sokrat je rekao: Znam da ništa ne znam!
A ja bi malo promijenio njegovu misao pa bih rekao: Neznam da sve znam!
A moj ideal je stanje duha u kojem bi mogao ustvrditi da: Znam da sve znam!
Tome moja duša teži!

I na kraju, ako je svijest o potpunom znanju već u nama, pa što nas sprečava da to znanje zaživi i u našoj svakodnevnici?
Moj odgovor je: NIŠTA.
(A ako želimo izgovore, jednako dobar odgovor je i: SVE)

A zamislite kako bi se takvo potpuno biće ponašalo na tržištu kapitala! [smiley2]

Dobro jutro i vama…

“Vjerujem da je masta jaca od znanja.
Da je mit mocniji od povijesti.
Da su snovi snazniji od cinjenica.
Da nada uvijek pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.”

Dobar dan svima, teška i lijepa priča Ružičasta, a da se nadovežem na Posejdonov komentar, Janice Joplin je to neponovljivo opisala u “Freedom¸is just another word for nothing left to lose….”
Jedino što takva vrsta slobode donosi i određenu ispraznost, pa je meni nekako draža ova moja punina, kako ljubavlju, tako i brigama.
Pa evo nešto u prilog prozi i poeziji u dioničarstvu i od mene.
Nešto što me od davna prati kad je teško i kad je lijepo:

Invictus
William Ernest Henley

Out of the night that covers me,
Black as the Pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.
In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.
Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds, and shall find, me unafraid.
It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll,
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.

Pa dobro ljudi … kaj je vama…
DA, BAMBIJU ĆE MAMA UMRIJETI…[smiley9] i DA. ZEKO JE UGINUO U POTOKU. [smiley9]

Prihvatite to. [smiley1]

???????????????

Poštovana,

Vi ste neka party breakerica ili se samo tako nosite?

Srdačan pozdrav!

Ljudska spoznaja jest stalna igra istraživanja…,ona je najveći užitak.Ne želim sve znati…,da ne prestane moja igra…i neka umrem tako i ja …,nikad neistražena… [smiley11]

Depresivan dan
Žuta banka,tmurni ljudi,namrgođena lica…vlaga i nelagoda u zraku…ščućurih se u svoj kaputić i prošetah Korzom…i onda moj pogled srete jedne dječje očice…,nasmiješih se i dijete mi uzvrati… Bio je to izgleda jedini iskreni osmijeh u ovom danu…

Kolegice Ivanasi,
razotkrila si se ptico!!!! [smiley2]
A dakle tvoja definicija slobode o kojoj smo razglabali početkom rujna na temi “Žene i dionice” nije tvoja definicija već od Janis Joplin!
A jel!!!!
Mogla si ju i onda citirati.
Ovako je ispalo da nadopunjujem tebe u definiranju, a ja se, niti neznajući, nadovezao na nju.
Ajde, ajde… sada lijepo za domaću zadaću osmisli svoju vlastitu definiciju.
Pa da se opet nadopunjujemo! [smiley2]
Vidiš, ja neke vlastite misli i ideje postam na forum. A hoću li ispasti ovakav ili onakav više nije do mene već do onoga tko čita, a na to nemam baš utjecaja.