Od g. Holbrookea kao osobe dokazanog političkog iskustva u složenim situacijama očekivao bi se malo višedimenzionalniji pristup ovom problemu.

Tako je posljednji podnaslov članka, koji je realističniji, u kontradikciji s prethodnim crno-bijelim štivom.

Nimalo mi se ne sviđa izjednačenje Rusije sa Srbijom, kome ovo dosta sliči. Rusija je ipak dugo pokazivala značajnu dozu odmjerenosti i racionalnosti u svojim postupcima, dok je jedina orijentacija Srbije bila na činjenju zločinstava nad civilima i nemoćnim.

Nerealno je izbjegavati činjenicu da je ovaj sukob isprovocirala Gruzija.

Prije toga je postojao kakav-takav mir, nitko nije stradavao, a g. Holbrooke kaže da se gruzijsko gospodarstvo izvanredno razvijalo (o čemu ne znam, ali mi je uvijek sumnjiv razvoj osnovan na politički motiviranim investicijama).

U Hrvatskoj je dr. Tuđman poduzimao niz aktivnosti kako bi izbjegao sukob, čak je ponudio Srbima kulturnu autonomiju, ali druga strana je bila opsjednuta idejom otimanja i uništavanja.

Što je Sakašvili ponudio neusporedivo jačim Rusima s mnogo brojnijom manjinom? Ne znam o tome, ali u novinama se mogu pročitati samo prijetnje i tvrdoća. Hoće li se tako nešto postići? To može biti interes samo onima koji smatraju korisnim imati dugu, neizvjesnu i napetu krizu.

Tuđmana se razapinjalo što je često išao na pregovore, što svaki mudar državnik u teškoj situaciji mora raditi. A Sakašvilija se naziva naprednim i prozapadnim zato što je tako agresivan na štetu svog naroda.

Da se razumijemo, uvijek sam bio kritičan prema Tuđmanovoj politici, a Gruziji bih želio srću i perspektivu.

No smatram da jednodimenzionalan pristup vodi u sve veće i veće probleme. Ako se ne nađe modus suradnje s Rusijom, kao i suradnje cijele regije “šire Europe”, Europi prijeti opasnost da potone, da se izgubi u svojim problemima i trzavicama. A to je onda stanje trajne besperpektivnosti.