Kaže se da revolucija ima svoju logiku i da se mnoge stvari ponavljaju. Iz ovog slučaja čovjek vidi da je to tačno. Dok u prvom periodu revolucije, u oružanom sukobu, kad se ogromne mase pokrenu, revolucija nekako lakše ide naprijed; dok mase idu da ruše ono što je preživjelo sebe, što je zastarjelo i što im je stvorilo nesnosne uslove života, manje ima takvih potresa ili su vrlo rijetki, a prosto su pojedinačni takvi slučajevi da ljudi ispadaju iz kola revolucije.

Ali u mirnodopskom revolucionarnom razvitku, to jest poslije oružanog sukoba i pobjede revolucije, kad se ljudi koji su nosioci te revolucije susreću i sukobljavaju sa svim mogućim podvodnim stijenama Scile i Haribde, kad postane vrlo teško, tada, a naročito kad ne ide tako lako i brzo kako su neki utvarali i uobražavali da može ići, tada slabići polagano dižu ruke, bacaju koplje u trnje ili traže da se ide brže, ne pitajući uopšte da li se može ići brže, — i nalaze sve moguće izgovore, teorijice i filozofije kako bi osudili takav spor razvitak društvenog preobražaja.