G. Šerić realno dovodi u konkretnom slučaju dovođenje u pitanje odnos odvjetnika s klijentom. Međutim, zaboravlja na ustavno-pravno načelo jednakost sviju pred Ustavom i zakonom. Vlada i Porezna uprava obvezna je u primjeni svojih zakonskih ovlasti regulirati i djelatnost odvjetnika – na način da ne budu izuzeti i u ‘odnosu’ spram fiskalnih obveza biti izloženi poreznom nadzoru i kontroli prihoda/rashoda/dobiti u svome poslovanju. Porezna uprava ne može, dakle, vršiti uvid u službene sudske spise odvjetnika niti podatke koji predstavljaju profesionalnu tajnu odvjetnika. Međutim, može i mora nadzirati zakonitost odvjetnika u ispunjenju financijskih i poreznih propisa. U zadnjih 6 godina svakodnevno koristim priliku u kontaktu sa svojim klijentima pitati banalno pitanje – je li vam vaš odvjetnik izdao račun/potvrdu o plaćanju u gotovini i da li ste izvršili plaćanje na (poslovni) žiro-račun odvjetničkog ureda. Do danas nisam dobio pozitivni odgovor. S druge strane, očito je da značajan broj odvjetnika svoje usluge naplaćuje ‘usmenom direktnom pogodbom na proviziju’ bez primjene odvjetničke tarife, čime zadire u vrijednost i vlasnička prava klijenta. Tko to i kako kontrolira. Nisam imao prilike u zadnjih 10 godina iz javno dostupnih izvora pročitati da je – odvjetniku zabranjena djelatnost zbog utaje poreza ili povrede zakona o knjigovodstvu. Dakle, nitko nije protiv – odvjetnika i njihovog povjerljivog odnosa. Radi se prosto o obvezi da odvjetnici također uredno plaćaju poreze i doprinose, te budu izloženi kontroli i nadzoru u ispunjenju tih obveza. Manimo mnoe stvari u svezi toga – ali, jednostavna je istina: Odvjetnik ‘izgubio’ ili ‘dobio’ sudski predmet – nikada financijski ne gubi. Njegov ili kontra klijent – u završnici plaća oba odvjetnika!? Nije li dakle – korektno da i odvjetnici uredno ispunjavaju porezne obveze?