Pusionicari iz Rovinja
Ekipa iz Rovinja ima nesto sto je bolje od privatne tiskare novca. Jer kad ne bi bilo njihovog duhanskog monopola, i drzava bi imala znatnih problema s punjenjem proracuna. Zato si odmah zapalite jednu ako imate i malo patriotizma u sebi.
Adris i Pliva imaju nekoliko slicnosti. Pozitivna slicnost je da su i jedni i drugi privitizirani na za Hrvatsku netipicne nacine pa autohtona hrvatska privatizacijska pljacka nije uspjela slomiti niti jednu od te dvije kompanije. Na zalost, upravljaci Adrisa, poput nasih junaka iz Plive, zahvaljujuci svojoj strucnosti sposobnosti i mudrosti, marljivo rade na sustavnom unistavanju svoje komapnije. Za razliku od Plive, u Adrisu se alarm za uzbunu jos nije oglasio i trebat ce jos nesto vremena do tog dogadjaja.
Temelji zlatnog doba TDRa postavljeni su u doba Vlahoviceva prethodnika, Antona Cerina. Prvo, iako su bili provincijska tvornica, nadjacali su Tvornicu Duhana Zagreb i na taj nacin stvorili uvjete za kasnije preuzimanje i monopolisticku konsolidaciju duhanskog businessa. Drugo, fenomenalno su se snasli u ratu i u novoj konstelaciji snaga dobili su licencu za proizvodnju Marlbora. Trece, ne treba puno objasnjavati o tome kako se zaradjuje na izvozu (svercu?) cigareta u ratna podrucja susjedne drzave. Istovremeno, prihod od prodaje cigareta jedan je od najstabilnijih izvora prihoda svake drzave, specijalno ako drugi izvori naplate drzavnih nameta ne funkcioniraju najbolje. Zato je i drzavi u interesu imati dobre odnose s takvim monopolistom pa razmjena usluga i medjusobno razumijevanje otvaraju prostor za lagodan zivot u Rovinju.
Koliko god stvar bila jednostavna, ne znaci da nema ljudi koji su dovoljno nesposobni da vremenom uruse i tako stabilan business. I neuspjesan businessman moze biti izuzetno sposoban u torbarskom otkupu dionica malih dionicara, posebno ako mu pozicija omogucava pristup povlastenim informacijama kao i kontakte s vrlo visokim bankarima koji su u davnim devedestim svojim prijateljima managerima davali interesantno zamisljene kredite.
S obzirom da novca ne nedostaje, ima u Adrisu dosta kvalitetnih ljudi. No nekim divnim cudom, takvi se ne uzdizu do razina koje odlucuju o buducnosti kompanije. A ti na vrhu su zasluzni za cijeli niz vizionarskih poteza koji su reultirali teskim udarcima dugorocnoj stabilnosti kompanije i perspektivi polaganog povratka kompanije u lokalne okvire:
Philip Morrisovi poljupci smrti. Idila duhanskog monopola jos traje, ali je kraj neminovan. Jedina prava mogucnost izlaska u regiju je propala prije dvije godine kad je TDRova ponuda za kljucnu tvornicu u Srbiji bila gotovo dvostruko niza od ponude Philip Morrisa (da, iste firme koja im je bila dala licencu za proizvodnju Marlbora). Ovim strateskim ultra promasajem nije samo nestala kljucna prilika za sirenje i izlazak iz lokalnih okvira uz automatsko regionalno etabliranje, vec je prestala i potreba da se Marlboro za regiju proizvodi u Rovinju. Ovaj dogadjaj je bio i najava globalnog preuzimanja duhanskog businessa TDRa koji ce se zasigurno dogoditi u ne tako daleko buducnosti (dajem im maksimalno pet godina). Tko zna, mozda ih na kraju preuzme i BAT kojeg su ingeniozno izbacili sa svog terena, pokazavsi i na tom primjeru da demonstracija jacine i snage u Hrvatskoj nema veze s njihovim otuznim nastupima kad nema sigurnosti koju pruza drzavna podrska.
Prelazak s konja na magarca. Novac jos uvijek sigurno dolazi u kolicinama koje je tesko portositi pa treba i prosiriti poslovanje. Ideja ulaza u neke druge businesse je logicna, a kad netko preuzme duhanske businesse pokazat ce se kao jedina opcija. Bilo je tu raznih lutanja i debaklica poput neuspjesnog pohoda na koncesiju za treci program (zajedno s Mudrinicem i Mudročom) no kad covjek zivi u Rovinju, turizam mu je pred ocima pa su pusionicari odlucili uloziti sve u turizam. ……….. nastavak u postu…

Bilo je toliko novaca da se kupi pola Hrvatske ili mozda preuzme neka kvalitetna i stabilna svjetski relevantna kompanija, no nasi pusionicari su se odlucili za ulaganje u turizam jer ipak ih tako svi susjedi vide sto rade, a tako ce i dalje ce ostati lokalni mocnici. To sto turizam bas i nije neka jako profitabilna industrija i sto struktura duhanske indusutrije i kompetencije koje ima neka duhanska kompanija nemaju puno veze s kompetencijama uspjesnih turistickih firmi, normalno, nema nikakve veze. Zato se utuklo puno novaca u turizam, no jos uvijek frkanje cigareta generira 90% profita. Brzi pogled na godisnji izvjestaj ce otkriti da je profit od frkanja cigareta skoro 100 miljuna eura (ostvaren na manje od 300 miljuna eura prihoda), dok je za 8 miljuna eura (sumnjivo nategnutog) profita u turizmu izaslo iz 70 miljuna eura prihoda. Ako ce profiti u turizmu biti na toj razini, trebat ce jako puno vremena da se turisticki izlet pokaze isplativim. No, nasi pusionicari su prilagodljivi i kad nestanu veliki duhanski profiti zadovoljit ce se i s malim turistickim profitima.
Pusionicare iz Rovinja ne treba zaliti jer ipak nikad nece potpuno osiromasiti. No, treba ih zaliti jer su nekako jadni. Podsjecaju me na stereotip zivotne price provincijskih nogometasa koji naprave karijeru u jakom klubu drugorazredne lige, uz konstantno pruzanje najgorih utakmica kad je najbitnije. Zive zivot prave nogometne zvijezde, no vremenom shvate da karijera nece trajati vjecno. I onda za ostatak novaca koji nisu uspjeli potrositi kupe najbolju birtiju u svom selu. U selu ih svi znaju i postuju, a ostatak provedu za sankom svoje birtije zureci u zidne fotografije svojih davnih uspjeha. A ponekad se zagledaju i u duboku i viseslojnu poruku: “Zabranjeno pusenje!”