Kriza eura, koja se izražava kroz proračunsku krizu, rizik nesolventnosti,ranjivost velikih europskih banaka,visoke stope nezaposlenosti i veliku europsku neravnotežu, nije uzrokovana, kako nam autor sugerira, kroz nejedinstveno tržište rada,kroz necentralizirani fiskalni sustav i kroz ustavom neobvezujuća ograničenja proračunskih deficita.

Autor , uvaženi profesor i istaknuti član kluba Zidara Novog Svjetskog Poretka iz Grupe Bilderberg, zaboravlja, ili to namjerno čini, da je kriza ipak inicirana, uvežena i došla iz SAD-a.

A što se tiće odgovornosti evropskih političara više sam sklon tvrdnjama Ulricha Becka koji kaže: „Ova budućnost koja se oblikuje kao međunarodna nuspojava u laboratoriju za spas eura sliči – oklijevam to reći – zakašnjeloj europskoj varijanti Sovjetskog Saveza. Centralizirana ekonomija ne znači više obvezu sastavljanja petogodišnjih planova za proizvodnju roba i usluga, već petogodišnjih planova za smanjenje dugova. Moć njihove provedbe stavljena je u ruke „povjerenika”, ovlaštena „pravom direktnog pristupa” (Merkel) da ne preza ni pred čine u rušenju Potemkinovih sela koja su podigle ozloglašene dužničke zemlje. Svi znamo kako je završio SSSR.“