Pagrotski kao u izbornoj kampanji…
Priča o Nordbanci svako je interesantna ali je još interesantnija ako se pogleda i druga strana medalje. Bankarsku krizu koncem ..80tih izazvalo je s jedne strane neprimjerno razbacivanje kreditima nego a s druge strane negativni konjunkturni ciklus. Nordbanken i PKbanken bile su tada djelomičnoj odnosno potpunom vlasnštvu države i kao takve na tržištu novca su se i ponašale najneodgovornije. Prenapuhano tržešte nekretnina financiralo je ponekad i sa 110 i 120 % hipotekarne kredite. Ljudi su kupovali kuće a pritom su dobivali hipotekarne kredite da bi si usput kupili i automobil pa čak i po koju jahticu. Krediti su davani na buduću vrijednost jer je psihoza bila takva da se je vjerovalo u vječiti rast. Upravo kao i sada. A kad je prenapuhani balon puknuo hipoteke nisu pokrivale ni trećinu kredita. Zamislite si kakva panika je zavladala u manje više državnoj banci koju su vodili u gotovo svim nivoima obični birokrati. Evo primjera koji sam pratio iz bliza.
Moj dobri pajdaš Sven, prilično imućan, vlasnik nekoliko manjih dioničarskih društava, sagradio je manju industrijsku halu s hipotekarnim kreditom od 14 milijuna kruna iako je hala bila procijenjena na 12 mlijuna. Redovno je plaćao sve obaveze. Ali kad je nastupila kriza iz Nordbanke su zatražili dodatnih 8 milijuna hipotekarnih garancija jer je vrijednost hale po bankovnoj procjeni pala na samo 6 milijuna. Naravno da je Sven s osmjehom odbio bilo kakve dodatne garancije i Nordbanka je (pojednostavljeno) halu dala na bubanj. Jedini koji je došao na dražbu bio je Sven. I kupio je svoju bivšu halu za 6 mlijina kruna, i to sa kreditom od 5 milijuna od iste Nordbanke.
U čemu je kvaka? Birokrati su postupili po propisima i zaštitili svoju gu.u. I svi su bili zadovoljni(naročito Sven).
Hoću reći da su i u sadašnjoj krizi doprinos donijela psihoza i strah te neracionalni pstupci da se zadovolje ponekad vrlo krute propise. Ovo je primjer koji uopće nije izuzetak nego je tada bio više nepisano pravilo.
Naravno da je država morala reagirati. Bili su u međuvremenu izbori i došlo je do promjene vlade.
A sada da dopunim Pagrotskog. Nije točno da je ideja “Bankakuten”, dakle Hitna za banke, kako je to tada nazvano, nikla u Nordbanci nego su spašavanje brodolomaca vodili nova ministrica financija Anne Wible i ministar gospodarstva Per Westwrberg a operativni poslovođa je bio zamjenik ministrice Bo Lundgren.
Securum nije bio banka nego jedna vrsta holdinga u kojeg je smjestena “nesigurna” imovina Nordbanke koju je djelomično “stvorilo” nekompetentno rukovođenje bankom. Bilo je tu tisuće kredita i firmi od kojih je najpoznatija Nobel Industri AB (1993 promet od 23 milijarde i 20 dvadeset tisuća zaposlenih).Securum je država kapitalizirala s 24 milijarde i otvoren mu je kredit od 27 milijardi za tekuće potrebe. Kad je konjunktura krenula na bolje, gotovo sva imovina Securuma je ponovno došla na svoje i ta priča je sretno završila.
Što se tiče privatnih banaka koje su također imale isto neobično puno gnjileža stvar je bila drugačija. I privatne banke su došle i stajale u redu kod “Bankakuten” dakle na hitnoj. Ali im je Bo Lundgren poručio da ne dolaze bez dionica. Mogu dobiti onoliko para koliko dionica založe. Kad su privatne banke vidjele da bi im u strukturu vlasništva ušla država, više im nije trebala državna pomoć.
Što se tiče saniranja dršavnog deficita i državnih dugova Pagrotski je zaboravio da sudjelovao u tom saniranju tako da je Vlada čiji je bio član, mislim da je bio tada ministar trgovine ili gospodarstva, jednostavno otpisala oko (300) tri stotine milijardi duga koje je država imala prema penzionim fondovima, jer kao i kod nas penzioni fondovi moraju kupovati državne obveznice, kao to je najsigurnije ulaganje. Malo morgen. Ne podsjeća li ovo na igrice Sanaderove Vlade s drugim stupom?
I na kraju da zaključim, Securum je tada bio dobro rješenje, ali danas nije moguć jer nebi prošao kontrolu Evropske Komisije za ravnopravnost konkur

Još samo da dodam…
Nordea nije preostali dio Nordbanken, nego je nastala u velikom restrukturiranju bankovnog sektora u Skandinaviji nakon proširenja EU na Svedsku i Finsku. Nordbanka se je spojila s finskom Merita bankom a kasnije s danskom Unibankom i norveškom Christiania bankom i tek onda krenula na osvajanja bankovnih tržišta i Istočnoj Evropi.

Banke iskrivljuju podatke o istočnoj Europi Svjetski bankari upozoravaju da inozemne banke pretjeruju u ciframa o zaduženjima u svojim podružnicama u zemljama istočne Europe.
Alarmantan iznos o 1,700 milijardi eura ‘teškoj’ izloženosti zapadnih banaka u istočnoj Europi apsolutno je pretjerivanje, upozorili su svjetski bankarski dužnosnici, naglasivši da je znatno relevantniji podatak onaj o kratkoročnoj zaduženosti u visini 130 milijardi eura.

Pretjerivanje banaka

Bank of IrelandPhoto Pixsell

Brojka od 1,700 milijardi eura, koju – pozivajući se na podatke Banke za međunarodna poravnanja – spominju mnogi vodeći svjetski mediji, govoreći o izloženosti inozemnih banaka i njihovih podružnica u istočnoj Europi, odnosi na ukupnu vrijednost bilance stanja inozemnih banaka u toj regiji, a ne na izloženost zaduženjima, ističe glavni ekonomist Europske banke za obnovu i razvitak (EBRD).

– Ta je usporedba jednostavno besmislena – tvrdi Eric Berglof u pismu poslovnom dnevniku Financial Times.

– Znatno je bolja mjera potreba za refinanciranjem kratkoročna vanjska zaduženost regionalnih bankarskih sektora kod inozemnih kreditora – kazao je.

On je naglasio kako – uz izuzetak Rusije i Kazahstana, koji mogu računati na vlastite resurse, zahvaljujući godini visokih cijena nafte – kratkoročna zaduženost lokalnih bankarskih sektora kod inozemnih kreditora iznosi oko 130 milijardi dolara, od čega se više od polovice odnosi na dugove podružnica prema vlastitim krovnim bankama.

Mišljenje stručnjaka

Berglofove tvrdnje potkrjepljuje izvješće Instituta za međunarodne financije (IIF), udruženja vodećih tvrtki za pružanje financijskih usluga koje broji više od 400 članova.

Taj institut također tvrdi da podatak o 1,700 milijardi eura izloženosti navodi na krive zaključke, te ističe da će očekivano slabljenje dotoka privatnog kapitala u europska gospodarstva u nastajanju – što se smatra najvećim rizikom za regionalne bankarske sektore, a time i zapadne banke – vjerojatno biti ograničeno na Rusiju i Ukrajinu.

Očekuje se da će se neto dotok privatnog kapitala u Poljsku, Češku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Tursku nastaviti znatno sporijim, ali i dalje snažnim tempom, u visini 60 milijardi dolara, što odgovara pet posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda tih zemalja, ističe IIF.

Iako navedena brojka predstavlja tek 40 posto rekordne razine priljeva, zabilježene 2007., IIF ističe da će u tim zemljama zaduživanje kod inozemnih banaka nastaviti rasti po projiciranoj stopi od 1,5 posto njihovog BDP-a.

mirko, vidim da si dobro upoznat sa švedskim prilikama te švedskom financijskom krizom pa bih te pitao jel možda znaš kako je tekla privatizacija nacionaliziranog švedskog bankarskog sustava. koliko se zaradilo privatizacijom onoga što je prethodno bilo nacionalizirano? ili možda bolje rečeno koliko su se privatizacijom pokrili gubici ulaska državnog kapitala u vlasničku strukturu banaka ? čini se da u hrvatskoj postoji mišljenje da se na takvim državnim intervencijama treba zaraditi što mi se čini nelogičnim jer onda ne bi samo država bila jedina koja je zainteresirana za taj posao nego bi imala konkurenciju u privatnom kapitalu. to mi je palo na pamet prilikom škegrinog gostovanja kod stankovića kad je stanković inzistirao na činjenici da je više utrošeno na spašavanje pbz-a nego na njegovu prodaju.

Kurdy, nisam siguran kakva je bila bilanca prodaje tih firmi(gotovo 800 dioničarskih društava) koje je država stavila pod svoje okrile. Znam da je Nordbanka išla u javnu privatizaciju i da je država prodala preko burze nešto preko 30%. Ostatak dionica je upotrebljen kod spajanja sa spomenutim bankama, i država danas ima u Nordei nešto ispod 20% i najveći je vlasnik kako kapitala tako i upravljačkog portfelja, također ispod 20%. Uglavnom sve što je prodano prodano je iznad cijene koju je država dala za spas tih kompanija. Da samo spomenem da su iz tih firmi nastale Nobelpharma danas Nobel Biocare izlistan u Zurihu, pa Akzo Nobel, nekoliko jakih corporacija na podrčju nekretnina(Norrlandsporten i Castelum) i t.d. Sve u svemu mislim da je država na kraju čisto financijski profitirala a da ne govorimo o koristi koju je od tih zahvata imalo svedsko društvo na području zaposlenosti i svega drugog što slijedi potpuni krah.

Još samo ovo inače bi puknul. Hrvatske banke su nažalost prodane neposredno prije izbora kad je već bilo jasno da HDZ gubi. U toj panici nije bilo važno koliko će se za njih dobiti, nego da se onemogući bilo kakva ozbiljnije kontrola njihovog poslovanja u devedesetim. Zato je prodaja stranim bankama bila jedini izlaz. Da nije bilo očito da će doći do promjene vlasti, nebi ni bilo došlo do takve sramotne rasprodaje. Ne očekuje Valjda Stanković da će to čuti od Škegre?