Normalno da im cijena nije bitna…daj šta daš, samo daj…a kad dođe to da treba isplatiti te kaj su dali…onda će opet biti ćiribu-ćiriba…
na to se svodi cijeli hrvatski nadri-menadžment, umjesto da razviju pažljivu strategiju oko core-businessa, naši se menadžeri mahom poigraju s dobrim kreditnim rejtingom, koji je kod nas jako prečesto vezan za monopolistički položaj na tržištu ili otvoreno privilegiranje od strane vlade.
i onda se s tako prikupljenim novcem ponašaju kao pijani bogataši, ulažu u gomilu sektora u kojima imaju slab know-how, nekontrolirano rastu s nepametnom krilaticom “što veće to bolje”, onda jednog dana počne nova faza – prelijevanje iz šupljeg u prazno, novi kredit da pokrije stari, a temeljni kapital popala maca.
zanimljivo je kako ama baš nikad ne rade kontrolni due dilligence, a to bi bilo logično za svaku tvrtku s puno aktivnih dionilčara, nepouzdanom kreditnom situacijom i upitnim trendom cijene dionica, no koda nas je uvijek “udri brigu na veselje” i guraj probleme pod tepih.
zanimljivo je da uvijek rade dijametralno suprotno od naših velikih deklarativnih uzora, nijemaca.