Puno analiticara smatra da ce Kina biti predvodnik svijeta u 21.st. Svakako, razlozi su opravdani. Kina sa vise od 1,3 mlrd. stanovnika, drevnom civilizacijom i ogromnim gospodarsko-tehnoloskim progresom predstavlja izazov u svakom pogledu.
Stope rasta koje ostvaruje svakako imponiraju, no pritom ne smijemo zaboraviti da Kina ima i veliki prirodni prirast te kad se izvrsi indeksacija gospodarskog rasta i prirasta stanovnista dolazimo da manjeg omjera, no on je i tada veliki. (Nazalost nemam konkretne podatke o gospodarskom rastu nakon indeksacije pa ih ne mogu priloziti).
Kina se pocela otvarati tokom 80-tih godina prvenstveno otvaranjem ekonomskih zona. Ekonomske zone su trebale posluziti za privlacenje multinacionalnih kompanija u Kinu. Prema ideji, one su trebale biti hibrid kapitalizma i socijalizma. Drzava, osim sto je stitila drzavne kompanije nije htjela prepustiti svoju industriju multinacionalnim kompanijama. Uvedena su odredjena ogranicenja i posebni propisi te su dopustena strana ulaganja u priobalnim gradovima.
Ogroman potencijal Kine je jeftina radna snaga koju se zbog slabih zakonskih propisa moze maksimalno eksploatirati. Ono sto nije u dovoljnoj mjeri poznato na Zapadu je da su najveci investitori (barem na pocetku) bili Kinezi, s kapitalom zaradjenim izvan Kine. Fiskalna decentralizacija financijski je emancipirala pojedina lokalna sredista a akumulacija kapitala je iskoristena za izgradnju infrastrukture i unaprjedjenje tehnologije. Financijska neovisnost i bogatstvo omogućili su lokalnim vlastima jačanje autonomije (političke). Tako imamo vrlo razvijene primorske provincije naustrb iznimno nerazvijenog sredisnjeg dijela zemlje.
Kineski komunizam je vrlo fleksibilan, te ne postoje naznake da ce on biti zamijenjen alternativnim politickim poretkom. Specificnost je u tome da u odredjenom dijelu akceptira kapitalisticke manire, ali u kombinaciji s komunistickom partijom i birokratskom strukturom. Politicke i birokratske strukture izvrsavaju poslove u drzavnim poduzecima i pritom ubiru plodove iz svoje djelatnosti. Funkcijama se ostvaruju poslovne veze, te se u skladu s kineskom verzijom kapitalizma – kroz rodbinsku povezanost u mreze – stvara jedna vrsta birokratskog kapitalizma.
To se prvenstveno odnosi na bogate primorske provincije koje u odredjenoj mjeri uzivaju autonomiju. Latentni animozitet medju provincijama moze u buducnosti stvoriti ogromne probleme. Unutrasnje, siromasne provincije su nezadovoljne bogatim i medjusobno povezanim priobalnim provincijama. Priobalne provincije svoju autonomiju koriste za vlastiti razvoj, te se pojavljuje napetost izmedju priobalnih provincija i vlade.
Stoga Kinu u dovoljnoj mjeri treba smatrati kapitaliskickom zemljom. Jer glavnina BDP-a Kine se proizvodi i ostvaruje u primorskim provincijama koje djeluju po kapitalistickim principima. U primorskim provincijama zivi 400-500 milijuna ljudi. To je ta pokretacka snaga Kine. Kad bi BDP po glavi stanovnika bio podijeljen samo na stanovnistvo u primorskim provincijama imali bismo puno bolji uvid u velicinu Kine i njenu moc. Stanovnistvo u kontinentalnom dijelu Kine je prvenstveno agrarno, slabije obrazovano i latentno mobilno, prema primorskim provincijama gdje je eksploatirano do krajnjih granica, no to je ocito cijena koju je Kina spremna platiti da bi bila najveci izvoznik i u buducnosti najveca ekonomska sila. U Kini sve vise raste i jaca srednja klasa koji ce biti glavni pokretac, posebno kad se domaca potrosnja, koja je uzgred receno vrlo niska, poveca.
Ima jedna knjiga: When China Rules The World koju bi trebalo procitati.