Plan B bi zapravo trebao biti ovaj o kojem pišete, a plan A stečajevi s preustrojem. Kod toga bi se naš premijer trebao ugledati u primjer spašavanja Alitalije – formira se novo poduzeće koje otkupljuje dijelove koji mogu opstati, ostatak – oni za koje nema nade – ide na teret države, zajedno sa svim uvišnim radnicima. To se sve provodi u okviru generalnog stečaja.

Naivno je očekivati da će se bilo koji strani vlasnik brinuti o našim radnicima i htjeti razmišljati o njihovim egzistencionim problemima. Oni su za njega teret kojeg će se pokušati što brže riješiti.

Ostavimo sada po strani igre bez granica na temu gubici – temeljni kapital – pomorsko dobro i razmislimo malo o našoj pregovaračkoj poziciji, pa ćemo vidjeti da su ovakvi uvjeti privatizacije više nego naivni i da niti Vlada niti nitko drugi nema snage i hrabrosti suočiti se sa neugodnim istinama od kojih je najveća i najneugodnija ta da bez stečajeva za brodogradnju nema rješenja i da je sav taj naivni cirkus samo njihovo odlaganje.

Uzgred, zaboravili ste šesto brodogradilište, Viktor Lenac, u kojem je država nakon otpisa 860 milijuna kuna svojih tražbina (bez kamata!) ponovo postala njegov najveći pojedinačni dioničar.