Kreditne, debitne, revolving, charge, prepaid, jednokratne – platne kartice sve više “peglamo” ili tek prislanjamo mobitele uz čitače u trgovinama, a ipak se tvrdoglavo ne odričemo gotovine, barem ne za plaćanja manje vrijednosti, poput kave, posjeta tržnici ili frizeru. Zašto gotovina još nije postala stvar povijesti?

Krajem lipnja ove godine u Hrvatskoj svaki je građanin u prosjeku u novčaniku imao 2,2 kartice, ukupno 8,6 milijuna. Premda ta brojka pokazuje blagi pad u odnosu na godinu prije, broj transakcija porastao je za impresivnih 14,2 posto, a vrijednost za 15,7 posto, ilustrira anketni upitnik koji Hrvatska gospodarska komora (HGK) provodi u suradnji s bankama svaka tri mjeseca. U isto vrijeme, broj i vrijednost transakcija u Hrvatskoj karticama stranih izdavatelja je udvostručen.

Prljavo i nepraktično

Gotovina je prljava, i to u doslovnom smislu, nakon što prođe nebrojene ruke prije dolaska u naše. Često je nepraktična, treba pogoditi točne iznose (posebno pri vraćanju iznosa), a sve je kompliciranije pronaći dostupne bankomate, dok su i banke polagano krenule u naplaćivanje podizanja gotovinskih iznosa. U konačnici, manipulacija gotovinom

košta: prijevoz, skladištenje, osiguranje, punjenje bankomata.. Zašto se onda i dalje toliko oslanjamo na “keš”?

Računica pokazuje da je prosječna vrijednost platne transakcije gotovinom lani iznosila 44 kune, a nacionalne transakcije karticom 204 kune. Iz HGK konstatiraju da se kartice koriste za plaćanje većih iznosa, a gotovina onih manjih. Vrag je, kao i obično, u detalju. U ovom slučaju u matematici, barem ako se pita poduzetnike. “Stvar je prilično jednostavna. Plaćanje kreditnim karticama znači da čekate novac od kartičara ili banke oko mjesec dana uz prilično visoku proviziju, oko 8 do 9 posto. Kod debitnih kartica, kada se kupcu novac ‘skida’ odmah s računa, opet čekate na uplatu barem tri do pet dana, no provizija je od dva do pet posto”, kazao nam je pod uvjetom anonimnosti jedan mali poduzetnik. “Sve se svodi na promete koje ostvarujete i marže koje možete naplatiti jer o tome ovisi isplati li vam se čekati ili ne”, sumira.

Vlasnica jednog zagrebačkog frizeraja, u čijoj je neposrednoj blizini nekoliko bolničkih ustanova koja višim cijenama može ciljati na dobrostojeće klijentice i klijente, još je plastičnija. “Čak i uz više cijene, ne isplate mi se kartice jer dok dočekam sredstva, klijentica mi je već na novoj frizuri, da ne spominjem odgodu kod kreditnih kartica”, objašnjava zašto kao opciju nudi samo gotovinu.

Podaci Hrvatske narodne banke (HNB), pod čijim je kišobranom nacionalni platni promet, oslikavaju primjetan trend blagog kontinuiranog porasta udjela broja transakcija karticama nauštrb transakcija u gotovini zadnjih godina. U brojkama: obveznici fiskalizacije lani su izdali 2,2 milijuna računa za 204,9 milijardi kuna vrijednu robu i usluge. Od toga je tri četvrtine plaćeno gotovim novcem, 22 posto karticama, a 3 posto ostalim načinima, uglavnom putem transakcijskih računa, čekova ili slično. Podvučemo li crtu pod kartice vs. gotovina, dolazimo do toga da je tek svaki četvrti (fiskalizirani) račun plaćen karticom, a tri gotovinom. Jezičac na vagi naginje se više u korist kartica gleda li se vrijednost: tu je 48 posto podmireno karticama, 47 posto gotovinom, a 5 posto ostalim načinima. Razloge što se gotovina (metaforički) ne da iz novčanika, Tina Mirčeta iz Mastercarda pripisuje dobrim dijelom navikama, no ne i najvažnijim. “Jedan razlog je sigurno taj što smo svi mi bića navike, ugodnije se osjećamo kad nešto radimo na način na koji smo navikli. Drugi, i mislim važniji, razlog je taj što digitalni načini plaćanja još uvijek nisu kod trgovaca jednako prihvaćeni kao gotovina, terminalizacija u Hrvatskoj još uvijek nije dosegnula svoj puni potencijal”, smatra Mirčeta. Dodaje da se, međutim, s godinama njezina prevlast ipak smanjuje “daljnjim razvojem digitalizacije društva i ekonomije, daljnjom terminalizacijom, omjer će se mijenjati u korist digitalnih plaćanja”.

Osvrćući se poduzetnička iskustva i razmišljanja oko provizija, naša sugovornica kaže da Hrvatska tu ne odstupa. “Naknade za potrošačke kartične transakcije u Hrvatskoj usporedive su, odnosno identične, naknadama u susjednim zemljama. Naše naknade su transparentne, javno dostupne i prilagođene zahtjevima i potrebama tržišta jer želimo omogućiti i olakšati širi prihvat kartičnih načina plaćanja”, naglašava Mirčeta. Postoci možda jesu isti, no životni standard omogućen hrvatskim plaćama i mirovinama, kaska za (zapadno)europskim prosjekom. To se direktno odražava na potrošačku košaricu – i kako ju plaćamo.

‘Za svaki slučaj’

Ne treba zaboraviti da živimo u tranzicijskoj zemlji u kojoj se povjerenje ne može uzeti zdravo za gotovo, napominje Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta. “Plaćanje karticama inherentno podrazumijeva povjerenje u financijski sustav, institucije države i pravosuđe. Oslanjanje na gotovinu uz čestu argumentaciju, posebice starije populacije, da ju je dobro imati ‘za svaki slučaj’, ukazuje na manjak povjerenja”, kaže Lovrinčević naglašavajući i faktor sive ekonomije. Transakcije u gotovini lakše je “sakriti” dvostrukim blagajnama i kreativnim manipulacijama fiskalizacije izbjegavajući plaćanje poreza državi, nego što je to s kartičnim prometom koji ostavlja dodatni trag povrh izdanog računa. Vrijedi, da budemo iskreni, zapitati se bi li razmjeri porezne evazije – a istraživanje Europskog parlamenta iz 2019. govori o izgubljenih 3,5 milijarde eura proračunskih prihoda – bili toliki da je porezno opterećenje socijalno nepravednim porezom poput PDV-a, primjerice, upola manje? Neodustajanje od gotovine rezultat je zamršenog kolopleta, što objektivnih, što subjektivnih, razloga i okolnosti, no neporecivo je da se preferencije pomiču u korist kartica. Nedavno je Mastercard objavio svoj Indeks digitalnih plaćanja prema kojem je Hrvatska u 2021. ostvarila najbolji rezultat u regiji.

Imamo solidne temelje

Na ljestvici do 100, Hrvatska je na 61. mjestu nadmašivši Austriju, Bugarsku, Grčku, Mađarsku, Rumunjsku i Srbiju. Mrčeta ističe da je to pokazuje da “Hrvatska ima solidne temelje za daljnji razvoj u svim dimenzijama, a to su bile infrastruktura, znanje i upotreba”. Po infrastrukturi Hrvatska je ostvarila treći najbolji rezultat, iza Grčke i Austrije, zbog vrlo razvijene mreže digitalnih plaćanja ponajprije plaćanja s računa na račun. ”Prostor za rast vidimo u daljnjem razvoju usluga koje će se temeljiti na toj digitalnoj infrastrukturi, poput npr. digitalnih novčanika”, kaže Mrčeta. Ističe i dimenziju upotrebe, u kojoj je ostvaren najbolji rezultat od zemalja u istraživanju “koji je pokazao spremnost potrošača da uistinu i koriste digitalne oblike plaćanja na raspolaganju”. Budući da je digitalizacija nova mantra Europske unije, a tako će i ostati u doglednoj budućnosti, pred bezgotovinskim plaćanjem je svijetla budućnost. “Prostora za rast sigurno ima. U prvom redu očekujemo dodatni razvoj rješenja za digitalno plaćanje koji će se temeljiti na digitalnoj infrastrukturi, bilo da su to novi digitalni novčanici, nove aplikacije za digitalna plaćanja, aplikacije za slanje novca digitalnim kanalima i slično”, kaže Tina Mirčeta.

”Očekujemo daljnju digitalizaciju plaćanja u privrednim granama koje su možda još uvijek nedovoljno digitalizirane, poput ugostiteljstva, obiteljskih gospodarstava i slično. Naposljetku, bit će potrebna dodatna edukacija korisnika kako bi usvojili nove tehnologije i nova digitalna rješenja i koristili ih na informiran i siguran način”, zaključuje.

Očekivanja su velika. Ostaje vidjeti hoće li se, i u kojoj mjeri, ona preliti na praksu da za espreso u kafiću ili povrće subotom na tržnici ne tražimo najbliži bankomat.