Vrhovni sud RH u revizijskom je postupku u siječnju donio odluke vezanu uz kredite u švicarskim francima te iznio pravno stajalište da tužitelj koji je prihvatio zakonom propisane uvjete konverzije CHF kredita u kredit u eurima nema pravo na povrat traženih iznosa temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz prvotnog ugovora. Odluku Vrhovnog suda komentirala je Hrvatska udruga banaka, nakon čega se javila i Udruga Franak. Na tu temu razgovarali smo s Aleksandrom Maganić, profesoricom Pravnog fakulteta u Zagrebu…

Krajem 2024. i početkom 2025. javnosti su prezentirane tri različite odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima konverzije. Javnost, a pretpostavljamo i sudovi, potpuno su zbunjeni – koju odluku o tome primijeniti?

Riječ je o odlukama posve oprečnog sadržaja koje su donesene još 2022. godine. Zbog toga je posve neobično da se otpremaju tek nakon više godina. Za to ne postoje nikakvi objektivni razlozi. Podsjetit ću Vas da je u prosincu 2022. godine održana sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) sa zadatkom da se prihvati pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije. Na mrežnim stranicama VSRH-a naznačeno je da je tadašnja praksa suda u neotpremljenim odlukama bila različita i da se sjednica provela da bi se praksa ujednačila. U to vrijeme su na VSRH-u bila 22 suca, tako da je potrebna većina za prihvaćanje pravnog stajališta bilo minimalno 12 glasova sudaca. O svakome od tih shvaćanja glasovali su svi suci. Prvo pravno shvaćanje bilo je da potrošač koji je proveo konverziju ugovora o kreditu u CHF-u nema pravo na obeštećenje za koju je glasovalo 5 sudaca.

Drugo pravno shvaćanje o kojem se glasovalo bilo je da potrošač koji je proveo konverziju ima pravo na obeštećenje. Ono je dobilo glasove 10 sudaca. Treće pravno shvaćanje, ako ga ukratko reinterpretiramo, bilo je da potrošači koji su proveli konverziju imaju pravo na zakonsku kamatu. Ono je dobilo glasove 13 sudaca. Objektivno, ako je jedino to pravno shvaćanje dobilo potrebnu većinu, onda ga je trebalo primijeniti.

Zašto se onda nije primjenjivalo?

Postoje različite interpretacije o tome. Prema jednoj od njih, ta odluka nije bila prihvaćena u službi evidencije, tako da nije otpremljena. Neke potrošačke udruge tvrde da je sjednica bila neuspješna i pravno shvaćanje nije doneseno i nikad nije objavljeno, jer je upravo sudska evidencija zatražila doradu. Pokušamo li to približiti građanima: imali smo tri opcije o kojima smo trebali glasovati, jedna od njih je dobila potrebnu većinu, ali je nešto (što?) nedostajalo i ona nikada nije prihvaćena.

Dakle, problem neujednačene prakse VSRH-a o pravnim učincima konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koji se rješavao prema pravilima za ujednačavanje sudske prakse koja su tada postojala nije riješen, jer odluka koja je dobila većinu sudaca VSRH-a nije otpremljena. Ostaje i dalje nedogovoreno pitanje bi li se neko drugo pravno shvaćanje VSRH-a (da je bilo prihvaćeno) otpremilo.

O ujednačavanju sudske prakse u Hrvatskoj imao se prilike izjašnjavati i Ustavni sud ?

Osobno sam, uz prof. Diku i prof. Baretića bila uključena u prijedlog za ocjenu ustavnosti mehanizma za ujednačavanje sudske prakse prema čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima koji je omogućavao da VSRH na sjednici odjela (sjednici Građanskog odjela VSRH-a) zauzme pravno shvaćanje koje je obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince toga odjela ili suda. To znači da je ono imalo vezujući učinak prema svim drugostupanjskim sucima i sudovima. Smatrali smo da paranormativni karakter toga shvaćanja omogućava VSRH-u kvazi zakonodavne ovlasti te da ugrožava slobodu i neovisnost nižih sudova. Drugim riječima, da VSRH ne vrši samo sudbenu veći i zakonodavnu vlast, što ugrožava diobu vlasti i neovisnost sudova. S obzirom na to da je VSRH o pojedinim pravnim pitanjima mogao odlučivati, čak ako nije postojao takav problem u konkretnom predmetu (in abstracto), postojala je opasnost da VSRH, kad god poželi, pravnim shvaćanjima može rješavati pojedina pitanja, umjesto da se o tome odluči zakonom. Takva velika koncentracija moći VSRH-a, ugrožavanje neovisnosti nižih sudova i nemogućnost stranke da se o tome izjasni bili su osnovni prigovori u toj ustavnoj inicijativi. Prijedlog Ustavni sud nije prihvatio, a u medijima je čestitano desetorici sudaca Ustavnog suda na dosljednoj primjeni prava i dosljednoj zaštiti pravde u Republici Hrvatskoj.

Sud Europske unije je također odlučivao o tome. Što je utvrđeno u presudi Suda EU u predmetu Hann-Invest?

Unatoč svemu, čini se da je pravda ipak bila na našoj strani i da su razlozi koje smo naveli u prijedlogu Sud EU prihvatio, doduše u povodu prethodnog pitanja kojeg je jedna sutkinja postavila Sudu EU. Njeno se pitanje odnosilo na ulogu suca evidentičara i sustav ujednačavanja sudske prakse u Hrvatskoj koji je omogućavao donošenje pravnih shvaćanja s vezujućim učinkom. Sud EU je utvrdio da sudjelovanje suca evidentičara koji može odlučiti da se neka odluka ne otpremi ili da se otpremi tek nakon što se korigira (uskladi) ne osigurava neovisnost sudaca (sudova) te da je sustav u Hrvatskoj koji omogućava vezujući učinak pravnih shvaćanja protivan europskom pravu. Zamijećeno je i da je strankama onemogućeno da se izjasne u postupku donošenja tih pravnih shvaćanja, što je protivno Povelji EU o temeljnim pravima.

Od Hrvatske se očekuje da dosadašnje načine ujednačavanja sudske prakse napusti i zamijeni novima ili eventualno već postojećima, koje normativno treba doraditi. U Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije osnovana je Radna skupina za implementaciju odluke u predmetu Hann Invest i dr. Osnovni zadaci bit će ukidanje čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima i vezujućeg učinka pravnih shvaćanja. Vjerojatno će trebati korigirati i odredbe Sudskog poslovnika o sucu evidentičaru. Očekujem i izmjene Zakon o parničnom postupku u dijelu koji se odnose na pravno uređenje proširenog vijeća Građanskog odjela VSRH-a.

Proizvodnja namještaja

Kako je domaća proizvodnja namještaja postala važnija od cijene

Ključno ubrzanje investicija

Ako hitno ne napravi ove promjene, Europa gubi utrku sa SAD-om i Azijom

Učestalo se spominje da će sudsku praksu ujednačiti prošireno vijeće Građanskog odjela VSRH-a?

Da, riječ je o novom institutu koji je posve podnormiran i čiji su sastav i način izbora sudaca određeni Poslovnikom VSRH-a. Ukratko, Zakon o parničnom postupku određuje samo ako vijeće (koje odlučuje u povodu revizije, u sastavu od pet sudaca) ocijeni da da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća VSRH-a ili da praksa VSRH-a u vezi s pravnim pitanjem nije jedinstvena, odluku će prepustiti vijeću od trinaest sudaca VSRH-a. Prema Poslovniku VSRH-a, Vijeće čine svi predsjednici ostalih vijeća, predsjednik Građanskog odjela, sudac službe evidencije i ostali članovi abecednim redom. Dakle, 5+3+1+1, pa će se slučajnim odabirom (koliko god to dobro zvučalo) odabrati svega tri suca. Osnovna primjedba tom uređenju je da je Poslovnik podzakonski akt kojeg donosi predsjednik Vrhovnog suda uz prethodno pribavljeno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda. Komparirala sam naše trenutačno uređenje proširenog vijeća s njemačkim modelom. Zaključak je bio da je posve nedopustivo da se pitanja sastava vijeća, načina izbora i odlučivanja urede Poslovnikom. Ono mora biti određeno zakonom.

Ako je prošireno vijeće Građanskog odjela VSRH-a jedini oblik ujednačavanja sudske prakse u građanskim stvarima u Hrvatskoj, donoseći odluke o ujednačavanju sudske prakse izlaže se riziku da ponovno postupa protivno pravu EU. Budući da se ta pitanja moraju urediti zakonom, treba očekivati da će Radna skupina za implementaciju presude u predmetu Hann-Invest uskoro, uvažavajući iznesene kriterije, postupiti u skladu s tim. U tom slučaju bi se ujednačavanju sudske prakse moglo pristupiti tek nakon toga.

Što bi prema Vašem mišljenju bilo nužno?

Zakonom odrediti veći broj sudaca od trenutnačo predviđene trinaestorice. Prilikom jedne radionice koje sam održala za suce, sami suci su me upozorili da bi prošireno vijeće trinaestorice omogućavalo da samo sedam sudaca odluči za sve (trenutačno ih je 22 uključujući i predsjednika Vrhovnog suda) i pobrinuti se da u njegovom sastavu bude dovoljan broj sudaca odabranih slučajnim odabirom. Da sam sutkinja Vrhovnog suda, zasigurno ne bih željela sudjelovati u vijećima čiji bi zadatak bio unaprijed određen i čiji sastav bi omogućavao donošenje takvih odluka. U tim vijećima bi se morali izuzeti svi oni suci koji su na bilo koji način povezani sa sadržajem onoga o čemu se odlučuje. Valja podsjetiti da je u predmetima Ramljak protiv Hrvatske i Malić protiv Hrvatske utvrđena povreda prava na nepristrani sud jer suci koji su sudili, unatoč tome što su bili svjesni osobnih srodničkih veza sa strankama ili punomoćnicima u postupku, nisu tražili da ih se iz tih predmeta izuzme. Stoga je iznimno važno zakonom, a ne Poslovnikom odrediti broj sudaca proširenog vijeća, način njihovog izbora i sastav.

Isto tako, smatram da novo uređenje ni na koji način ne bi trebalo uključiti mogućnost da predsjednik VSRH određuje njegov sastav. To je već učinjeno Poslovnikom, u izvjesnoj mjeri i Godišnjim rasporedom kojim je utjecao na izbor predsjednika pojedinih vijeća. Ne treba zaboraviti da o odlukama koje se u Hrvatskoj donose odlučuju i nadnacionalne instance – Sud EU i Europski sud za ljudska prava – presuda u predmetu Hann-Invest izvrstan je primjer za to.