Počeci sukoba oko europske poljoprivredne politike između Francuske i Njemačke, koji se danas vide u stavu prema ugovoru o slobodnoj trgovini EU-Mercosur, tamo su negdje oko 1920., oko velike svjetske ekonomske krize. Ali, zaustavimo se na sceni nakon Drugog svjetskog rata, kad su američki novinari izvještavali o Europi kao o opustošenim krajevima gdje je stanovništvo gladno ili na rubu gladi, gdje se oslobađaju živi kosturi iz koncentracijskih logora, gdje je u Nizozemskoj u zimu 1945. od gladi umrlo 20 tisuća ljudi, a stanovništvo kuhalo gomolje tulipana da bi se nahranilo, Nijemci bili uvrijeđeni i puni samosažaljenja, seoska gospodarstva spaljena i opljačkana, 70 posto njemačkih gradova srušeno, “nije bilo hrane, svi se smrzavaju, nije bilo ogrjeva, farme spaljene a ionako nema alata, uništene ceste, kuće, željeznice, mostovi, ništa se nije moglo proizvesti, a da i jeste, nije se moglo prodati, milijuni mrtvih, veterani se vraćaju s fronta na ništa, nije bilo novina, nije bilo papira na kojem bi se tiskale novine, djeca trče razrovanim ulicama i tuku se za nekoliko krumpira”, tako je izgledala zapadna Europa, prema izvještajima američkih dopisnika.
Izuzetak je bila centralno smještena Belgija, gdje je cvao šverc, i donekle Francuska, koja je uspijevala i tijekom rata – jer je imala kolaboracionističku vladu – i poslije donekle nahraniti svoje ljude. Godine 1945. i 1946. svaki Francuz imao je pravo na 200 grama kruha. Političari koji su živjeli tu stvarnost Zapadne Europe stvorili su, desetak godina poslije toga, zajednicu šest država koja je prošla razne transformacije, no u bitnome to je danas Europska unija. Mi drugi došli smo poslije, zakucali na vrata – evo nas kod vas i prihvatili postavljena pravila igre, koja će se možda promijeniti tek nakon ove sadašnje krize.
Dakle, nakon Drugog svjetskog rata, dok još nema govora o nekoj europskoj zajednici, Njemačka je bila podijeljena u okupacijske zone (podsjetimo da je bio odbijen Titov zahtjev da Jugoslavija ima svoju) i obvezala se na reparacije. Francuska je u to ime preuzela cijelu industriju u području Ruhra, ključnu za njemački ratni stroj 1940-ih, kako bi se osiguralo da Njemačka više neće moći pokrenuti ratni stroj. Skratit ću, Njemačkoj je pomogla Amerika, i to time što je rekonstrukcija i reindustrijalizacija postavljena inženjerski modernije. Tijekom idućih godina Njemačka se zahuktavala i stvarala svoj Wirtschaftswunder, ekonomsko čudo, dok je Francuskoj ostala stara krama s Ruhra, a stanovništvo je počelo napuštati selo i migrirati u gradove. Napuštanje sela i slijevanje u gradove bilo je i do danas ostalo predmet nervoze kad se razmišlja o europskoj poljoprivrednoj politici.
Učiniti glad nemogućom
Preskočimo sada, inače vrlo zanimljiv period do sredine 50-ih godina prošlog stoljeća. Seljaka u Francuskoj je 35 posto udjela u radnoj snazi, a to je najviši udio u zapadnoj Europi. Prethodno, 1949. formirane su dvije Njemačke, iz Kremlja kontrolirana DDR i zapadna, koja se zvala Savezna Republika Njemačka. Godine 1951. potpisana je prva europska poslijeratna zajednica – Zajednica za ugljen i čelik. Još uvijek se tada rijetko tko do sitosti najeo. Racioniranje mesa i hrane u velikoj svjetskoj sili i pobjednici, Velikoj Britaniji, potrajalo je do 1954. U Europi je racioniranje hrane ukinuto prije, ali se, dok je trajalo, prehrana ograničavala na 1000 kalorija dnevno. Suzbijanju gladi pomogao je četverogodišnji američko-kanadski program pomoći, Marshallov plan (koji je Jugoslavija odbila). Marshallov plan sastojao se u pomoći u žitaricama i drugim poljoprivrednim proizvodima te obnovi europske industrije.
Francuska strana i zemlje Beneluxa te kancelar Adenauer u Njemačkoj počeli su raditi na jačoj međusobnoj integraciji, koja će podrazumijevati zajedničko tržište i – u međuvremenu zaboravljenu, do danas kad opet postaje aktualna – zajedničku obranu. E sad, poljoprivreda. Ta jača integracija potvrđena je u Rimu 1957. godine kad je formirana Europska ekonomska zajednica. Pred sklapanje Rimskih ugovora Francuska je imala oko dva milijuna seljaka i sto tisuća traktora, a Njemačka 1,6 milijuna seljaka, a njemački Fend je 1955. proizveo svoj 50 tisućiti traktor.
Što je napravio De Gaulle. Sve dosadašnje ugovore o kraju osvete nad Njemačkom, kao i Zajednicu za ugljen i čelik, potpisao je Robert Schuman, usprkos velikom protivljenju i jakih degolista i isto tako jakih komunista, a tih godina Jean Monnet smislio je zbližavanje šest država osnivačica po sektorima. Schuman i Monnet nastojali su smanjiti francusku ovisnost o uvozu hrane i poboljšati životni standard poljoprivrednika. Rast proizvodnje i modernizacija prvi su put potaknuti 1950-ih subvencijama za gnojiva i strojeve, kreditima s niskim kamatnim stopama i visokim zajamčenim cijenama za glavne proizvodnje. Istina je da su isto to preporučivali i svim ostalim državama članicama. Cilj je bio proizvoditi što više hrane, dovoljno hrane, učiniti glad nemogućom.
Za to vrijeme general De Gaulle, slavni vođa Pokreta otpora, iz opozicije je inzistirao da se stvori vrlo jaka, na razini te prve šestorke, zajednička poljoprivredna politika i da se ugradi u same osnivačke ugovore Europske unije, odnosno, da se stvori i zajedničko financiranje i zajedničko tržište za poljoprivredne proizvode. Svi su tada imali glad iza sebe i razumljivo da su shvaćali koliko je potrebna proizvodnja hrane. Svi su htjeli prehrambenu samodostatnost, stabiliziranje tržišta za poljoprivredne proizvode i garantiranje tako dobrog životnog standarda da će seljak imati motiva ostati na zemlji. To jest bilo u osnovama ugrađeno u taj prvi, osnivački ugovor iz 1957. godine kad je u Rimu osnovana Europska ekonomska zajednica. No, kad je na vlast 1958. stupio Charles De Gaulle, inzistirao je da to slovo na papiru zaživi kroz zajedničko tržište na isti način na koji je zaživjela i njemačka proizvodnja mašinerije. Njemačka se protivila, ali je, kao tadašnji junior partner, popustila, i pristala financirati vrlo skupu Europsku zajedničku poljoprivrednu politiku, koja je dijelom štetila i njoj samoj. No, svoje karte stavljala je na industriju, što joj je dobro poslužilo sva ova desetljeća i osiguralo vodeće mjesto u Europi.
Kad danas gledamo ponekad vrlo napete demonstracije francuskih poljoprivrednika u Bruxellesu, najmanje jednom godišnje, iznenađeni smo zato što ne poznajemo pozadinu francuskih interesa poljoprivrednika i uz njih vezane industrije. Bruxelles je nakon njihova godišnjeg prolaska kroz grad, na mjestima vandaliziran. Prije tri ili četiri godine francuski seljaci su tijekom protesta na trgu ispred Europskog parlamenta oštetili skulpturu koja predstavlja belgijskog rudara! Možda je bilo slučajno, ali možda i simbolička poruka – ne može industrija bez poljoprivrede, a francuski seljaci su jaka politička grupacija još od prije Drugog svjetskog rata, odnosno ekonomske krize 20-ih godina prošlog stoljeća. Toliko dugo to traje. Deset godina koliko je bio na vlasti, De Gaulle se borio za što je moguće jaču i bogatiju zajedničku poljoprivrednu politiku, koja je postala operativna 1962. godine i koja se, u briselskom žargonu, najčešće zove po engleskoj skraćenici – CAP (hrvatski je ZPP).
Prvi veliki udarac
Fascinantno je kako su pregovori oko CAP-a, tj. ZPP-a, bili teški i kakve su bile kolateralne posljedice. Primjerice, neki autori, kao Andrew Moravscik u knjizi “De Gaulle Between Grain and Grandeur”, tvrde da je glavni razlog što je De Gaulle dva puta stavio veto, 1963.i 1967., na članstvo Velike Britanije u Europskoj ekonomskoj zajednici imalo uzrok u bojazni za francusku poljoprivredu. Naime, Britanija je uvozila hranu iz Commonwealtha i bila otvorena za američki uvoz hrane. De Gaulle je u Britaniji vidio trojanskog konja ne samo u smislu američke, tj. anglosaksonske, kako ju je zvao, dominacije u obrani i sigurnosti, nego podjednako u ekonomiji.
Međutim! Nije sve napravio general De Gaulle, niti kancelar Adenauer, štoviše, zemlje Beneluxa bile su tihi motor iza velikih zemalja. Godine 1957. jedan nizozemski seljak, pravi seljak s poldera, sa samo osnovnim obrazovanjem, Sicco Mansholt, popeo se kroz redove Socijaldemokratske stranke do mjesta ministra poljoprivrede u svojoj zemlji i postao prvi povjerenik svoje zemlje u prvoj Europskoj komisiji. On je konkretizirao zajedničku europsku poljoprivrednu politiku, uveo osnove koji vrijede do danas. “Nikad više gladni!” – bio je njegov moto.
Nesumnjivo je da je CAP ili ZPP bio sam temelj unutrašnje integracije zemalja koje su se prve okupile u blok sa sjedištem u Bruxellesu. Jedan od ciljeva Europske ekonomske zajednice bio je stvaranje zajedničkog tržišta, a poljoprivreda se iz njega nije mogla isključiti. No, u tom slučaju regulacija poljoprivrednih tržišta mogla se provesti samo putem Zajedničke poljoprivredne politike. Glavna načela Zajedničke poljoprivredne politike su slobodan protok robe unutar europskog zajedničkog tržišta, snažno zaštićenog od uvoza po niskim cijenama. Također, ako cijene padnu ispod intervencijskih cijena, Bruxelles otkupljuje viškove po zajamčenim cijenama. Poticala se modernizacija, nicale su udruge, profesionalne organizacije i zadruge.
Briselski blok zemalja postao je samodostatan 1970. godine, kad je nastao problem velikih viškova, skupoće tog pristupa, prigovora iz međunarodnih organizacija. U samo godinu dana prihodi francuskog seljaka porasli su za 25 posto, kad je, 1974., zbog prve velike naftne krize, stagflacije, političke nestabilnosti u Americi nakon Watergatea, pada burzi, europska poljoprivreda doživjela prvi veliki udarac. Briselski blok zemalja omogućio je europskom seljaku da relativno lagano to prebrodi, ali tada se počelo shvaćati da je model kojim se to postiže preskup. Krajem 70-ih i početkom 80-ih proizvodnja mlijeka i mliječnih proizvoda imala je viškove s kojima se nije znalo što bi. Planine od putra, jezera od mlijeka, kako su se viškovi nazivali, trebalo je smanjiti, piše Christoph Blanc, francuski stručnjak za poljoprivredu.
Zemlje s visokom produktivnošću poput Nizozemske i Velike Britanije tražile su od Bruxellesa veliki pad cijena mliječnih proizvoda, ali to bi za poljoprivrednike značilo gubitke prihoda. Odlučeno je da se uvedu kvote za mlijeko. Maksimalne količine proizvodnje dodijeljene su državama članicama koje su ih mogle slobodno raspodijeliti među svojim poljoprivrednicima. Proizvodnja više od kvote podrazumijevala je visoke kazne. Premije su dodijeljene poljoprivrednicima koji su prestali s proizvodnjom mlijeka, a poticano je i rano umirovljenje mljekara. To je zaustavilo rast proizvodnje i broj mliječnih farmi opao je do kraja 80-ih za deset posto. Kvote su smanjivane nekoliko puta tijekom sljedećih godina. No, sve to nisu bile baš reforme. Politika CAP-a prerasla je ono zbog čega je bila osnovana, a to je rješavanje krize gladi i puste zemlje nakon Drugog svjetskog rata.
Prve stvarne reforme
Viškovi žitarica također su postali problem početkom 80-ih. Naime, visoke cijene žitarica dovele su do toga da su seljaci prestali njima hraniti stoku. Intenzivno stočarstvo brzo se razvilo u Europi, pogotovo u zapadnoj Francuskoj i Nizozemskoj, 1960-ih i 1970-ih i sve se više oslanjalo na zamjene za žitarice koje su se mogle uvoziti bez carine i bile jeftinije od europskih žitarica. Stoga je potrošnja europskih žitarica u stočarstvu rasla vrlo sporo, a viškovi su se izvozili na svjetsko tržište uz subvencije.
Sve to dovelo je do kritika na račun ove zajedničke europske politike, a na braniku je uvijek i stalno bila Francuska. CAP je nešto što je ona ugradila u sve avatare Europske unije od početka do danas, a recimo, Njemačka, mnogo više industrijalizirana, manje je ovisila o sredstvima iz poljoprivrednog fonda. U to doba, 80-ih godina prošlog stoljeća, financijska omotnica CAP-a iznosila je čak 70 posto cjelokupnog europskog zajedničkog proračuna. To se polagano smanjivalo i danas, za period od 2021. do 2027. iznosi 25 posto, što je čak 386 milijardi eura.
U svakom slučaju, kad je Sicco Mansholt, koji je, između ostalog, bio i najdugovječniji povjerenik neke zemlje u Bruxellesu, a jedno vrijeme i predsjednik Europske komisije, vidio problem, počeo ga je rješavati. To se tada nije tako zvalo, ali današnjim rječnikom, zauzimao se za poštivanje okoliša, za održivost, smanjenje viškova. S druge strane, zapravo, zauzimao se za zdrav razum. Predstavio je svoj plan reformi u tom smjeru, ali bio je zaustavljen velikim protestima poljoprivrednika.
Nismo rekli tko zapravo vodi Europsku zajedničku poljoprivrednu politiku – vode je Europska komisija pod ruku s ministrima poljoprivrede zemalja članica i Europski parlament.
Prve stvarne reforme počele su 1992. godine i uvele smanjenje garantiranih cijena, posebno za žitarice i govedinu, zauzvrat seljaci su dobili tzv. izravna plaćanja. Uvedene su i prve ekološke mjere, a seljaci su bili obvezni ostaviti dio zemlje na ugaru. Sljedeća reforma nastojala je pripremiti situaciju za pristupanje novih zemalja, iz istočne i srednje Europe. Ranije su već ušle Španjolska i Portugal, što je bio potres, ali se pretpostavljalo da će Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka, a u budućnosti i Bugarska i Rumunjska, biti veći problem.
Stvorena su dva stupa ZPP-a, jedan su izravna plaćanja, a drugi, iznimno bitan, bio je ruralni razvoj. Ruralni razvoj postao je, zapravo, glavni dio ovog dijela EU-a, a postoji i danas.
Duboke podjele
Kad su ušle nove članice, s posve drukčijom tradicijom upravljanja i poljoprivrede, najveći problem bila je prilagodba svih sistema i povećanje troškova plaćanja, a da se uza sve ostane konkurentnima. Nakon ulaska u EU, potpore novim europskim seljacima uvodile su se postupno, a ne odjednom, bile su manje nego prema farmerima starih članica, visina potpora temeljila se na rezultatima proizvodnje zapadnih zemalja, što je favoriziralo stare članice. Zelene mjere i birokracija živcirale su slabije razvijene poljoprivredne sustave. Uglavnom, stvorio se kao neki osjećaj nepravde kod novih članica.
Cijelo to vrijeme francuski poljoprivrednici branili su visoke potpore i snažnu zaštitu tržišta, u strahu da će proširenje na nove članice EU-a i reforme CAP-a smanjiti njihovu financijsku situaciju, njihovu stabilnost. Iduće reforme ciljale su na jače pripreme za prilagodbu klimatskim promjenama i nastojale napraviti zaokret prema što većoj ekološkoj poljoprivredi. Farmeri u velikoj mjeri – ne svi – odbijaju ekološke obveze, a sve u svemu, brane svoju situaciju, stečene privilegije. (Na primjer, Nizozemci, što baš izrazito osjećaju klimatske promjene, imaju najviše sluha za ekološke mjere, a Francuzi kojima se jako smanjuju prihodi zbog povećanja površine zemlje koja se mora ostaviti na ugaru, najviše se protive.)
Ukratko, današnja je slika da stare zemlje članice brane razinu potpora, istočne traže pravedniju raspodjelu, a svi kritiziraju birokraciju i rast troškova. Tek kad ovo imamo pred očima, shvaćamo koliko su duboke podjele između Francuske i Njemačke oko ugovora EU-Mercosur, koliko je iznimno složeno postići kompromis, ako do kompromisa dođe. Davno, Njemačka se bila povukla, a tko zna kako će biti ovaj put…
