Na našim društvenim mrežama upravo se razvija debata o odluci Europske unije o zajmu od 90 milijardi eura Ukrajini i negativnom komentaru predsjednika Milanovića o toj odluci.

Priličan broj građana, čine se zabrinuti da će teret otplate zajma Ukrajini pasti na njihova leđa, a možda i leđa njihove djece. Nelagoda i zabrinutost su razumljivi, ako vidimo da je Hrvatska supotpisnik tog zajma, a slika svijeta se trese i mijenja. Mnogima nije jasno što hrvatski građanin ima od tog zajma, osim brige da će imati financijsku, a Zoran Milanović upozorava i političku štetu.

Pogledajmo. Prvo treba znati da suma neće biti smognuta transferima iz proračuna zemalja članica, nego posudbom koju će EU-a izvesti na međunarodnom tržištu.

Noć djevojke sa žigicama

Zatim neće biti poreza i nameta u ime tog duga, niti na europskoj, niti na državnoj razini, baš ništa što bi financijski opteretilo građanina Hrvatske ili neke druge članice.

Kolateral za posudbu na međunarodnom tržištu bit će novi europski zajednički proračun 2028-2034 koji će iznositi, prema Europskoj komisiji, negdje između 1,8- 2 bilijuna za tih sedam godina, što je 1,26 posto ukupnog BDP-a Europske unije.

EU zajam za Ukrajinu diže vrlo povoljno i, kako god da se okrene, svi su svjesni da se on u svakom momentu može naplatiti.

Međutim, zamislimo da se netko udari čizmom o vrata EU-a i kaže, ne može ovako kao dosad, nego svaka zemlja članica mora otplatiti svoj dio za ovaj ukrajinski zajam. To je ono čega se boje neki građani. Koliko bi to bilo za našu zemlju? Računalo bi se prema udjelu u ukupnom GDP u Europsku uniju. Najviše bi platili Njemačka, Francuska, Nizozemska, dakle veliki i bogati.

Hrvatski, pak, udio u europskom GDP-u je blizu 0,5 posto ukupnog europskog GDP-a. To je oko 1,5 milijardi eura. Teoretski, izračunao je naš sugovornik iz Europske komisije, udio Hrvatske u ovom EU zajmu Ukrajini je oko 450 milijuna eura. Usporedimo to s time da je Hrvatska samo u 2025. dobila preko jednu milijardu eura iz EU fondova, plus stotine milijuna kroz investicije EIB, dakle, mnogo više nego jednu milijardu.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Zamislimo da sve ode k vragu, da Trump i Putin preko noći sruše Europsku uniju, Bruxelles postane filijala Moskve, Zagreb mala podružnica, možda kontrolirana iz Banja Luke. Tada bi Hrvatska trebala godišnje, kroz sedam godina, vraćati po 50 milijuna eura.

U slučaju da Banja Luka ipak ne zavlada, onda je ovaj scenario po 50 milijuna godišnje malo vjerojatan.

Uostalom, ako će EU propadati, to neće biti od danas do sutra, a osim toga, neće “propasti”, nego će se restrukturirati, pa će se one zemlje koje razumiju da im je dobro unutra ponovo okupiti i držati skupa, a one koje to ne shvaćaju ostat će na vjetrometini kao djevojčica sa žigicama u mračnoj noći.

Fascinantno je da to dio političke javnosti u Hrvatskoj ne shvaća i ne prihvaća: kad se Zagreb uskladi s jezgrom Europe to jača naš politički utjecaj, naš politički kapital jer se pokazuje da se kod nas razumije načelo solidarnosti i zajedništva. To pak, jača pregovaračke pozicije Zagreba u svjetovnim, prizemnim pitanjima, kao što je, primjerice, koliko i koji fondovi se mogu dobiti. Nema tu automatizma, kao što se često misli, to se pregovara. Hrvatska je dosad, primjerice, dobila preko 20 milijardi iz kohezijskih fondova. Kad želiš ostati izvan, kao što je to radio Orban, onda se slavina zavrne. Dakle, politički je izuzetno korisno za Hrvatsku što je supotpisala taj zajam.

Vratimo se Ukrajini. Ne postoji fiksni period u kojem bi Kijev trebao vratiti 90 milijardi, nije jasno hoće li uopće vratiti, zato što ovaj zajam nema isti karakter kao neki koje je Ukrajina ranije podizala, nego ima političke i strateške razloge važne i za Europsku uniju.

Dogovoreno je da bi Ukrajina trebala vratiti dug kad i ako dobije ratne reparacije od Rusije. Nikad se ne zna, čak i to može biti jednog dana. Inače, dio sredstava, oko 60 milijardi koristit će se za ukrajinsku obranu, a trideset za funkcioniranje države. Dio je za obnovu od ratnih šteta, a dio za podršku gospodarstvu.

Ovaj zajam Ukrajini omogućen je time da je u EU-u zamrznutih 200 do 300 milijardi eura sredstava koje je Centralna banka Rusije kroz mehanizam Euroclear pohranila u Belgiji.

EU ta sredstva neće oteti Rusiji, ne samo zato što bi to bilo nelegalno, nego i zato što 200-300 milijardi eura generiraju stalnu dobit, tako da, poslužimo se pjesničkom slikom koju je popularizirao Trump – Europa ima karte u rukama. Najnovije što se čuje jest da će se dobit od smrznutih ruskih sredstava, a to bi trebalo biti između 2,5 do 4 milijarde eura godišnje, koristiti barem dijelom za servisiranje ovog duga.

Hrvatske tvrtke imaju koristi

Moguće je i da EU naprosto apsorbira ovaj dug jer drugdje vidi korist. Postoji dakako ekonomska korist za EU i za hrvatske tvrtke, jer se one mogu ugraditi u tih 60 milijardi eura, tj. dijelu zajma koji će se koristiti za obranu. Niz je hrvatskih tvrtki iz tog sektora za koje je ovo čista prilika.

Ipak, najveća korist za EU, a i za Hrvatsku je sigurnost. Ako Ukrajina izgubi rat, onda Rusija izbija na istočne granice EU-a, ako napreduje u ratu s Ukrajinom, jačaju snage u regiji koji nisu prijateljske prema Hrvatskoj. Hrvatskoj treba stabilnost, jer joj treba turizam, trebaju investicije, i otvoreni trgovinski putevi.

Rat je skup za obje strane, Rusiju pomaže Kina, a politički Amerika. Nekoliko je scenarija za naredne dvije godine od kojih će ovisiti razvoj rata i mira oko Ukrajine. Jača ukrajinska obrana znači jače pozicije Ukrajine u pregovorima za pravedni mir.

Također veću stabilnost u Europi i u regiji.