“Nikad više neću doći u Njemačku. Ni na odmor, ni u posjet. Ni po koju cijenu!” Mariana Costea je dva mjeseca radila na jednom seoskom imanju u Bavarskoj. I nije više izdržala. Neplaćeni prekovremeni sati. Prljavi smještajni kapaciteti. Bez zaštitnih mjera protiv korone. „Nisam htjela prihvatiti da nas osmero spavamo u jednoj sobi, da osam ljudi dijeli jednu kupaonicu, a 30 jednu kuhinju“, priča za DW ova sezonska radnica iz Rumunjske. U jednom mini-busu s osam sjedala svako jutro bi se 14 ili 15 osoba prevozilo na polje na kojem se radilo, a navečer ih se vraćalo „kući“, priča ona. Pravila zaštite od korone u Njemačkoj ustvari izgledaju sasvim drugačije – i ona su trebala vrijediti i za istočnoeuropske sezonske radnike.

ŠTO NAM DONOSI JESEN?

‘Ako i gripu i covid-19 dobijete istovremeno, onda padaju šanse za preživljavanje’

Mariana Costea je samo jedan slučaj, proteklih tjedana i mjeseci su brojni istočnoeuropski radnici skupili dovoljno hrabrosti da javno govore o nemogućim uvjetima rada i života u njemačkim poduzećima – u mesnoj industriji, kod dostavljača, u sektoru njege, na građevini ili u poljoprivredi. To je situacija koja je, kako priznaje i savezni ministar rada Hubertus Heil, već odavno poznata: „Korona je poput povećala. Zbog nje vidimo i stvari koje već i ranije nisu bile u redu”, rekao je Heil na konferenciji za novinare u Berlinu. A o tim „stvarima“ za DW priča i Alex B. On želi ostati anoniman. Boji se mogućih represija. Dvije godine je radio u pogonu Tönniesa, kod najvećeg njemačkog proizvođača mesa: „Oni su nam krali radne sate. Umjesto osam sati, plus 45 minuta pauze, radili smo i po deset do 13 sati dnevno. I nakon toga si gotov, pa i psihički.”

„Oni” – to su poduzeća kod kojih je formalno zaposlena većina istočnoeuropskih radnika. I Rumunj Alex B. nije potpisao ugovor izravno s Tönniesom, već s jednom firmom koja „posreduje“ inozemne radnike. To je bila jedne eksterna tvrtka koja je u klaonici preuzela jedan dio proizvodnje. Ti radnici nisu zaposleni pod istim uvjetima pod kojima rade zaposlenici klaonice, već pod uvjetima kooperanata. Odgovornost za radne uvjete na koncu konca snosi dakle taj kooperant – a ne njemački proizvođač mesa.