Cijena neulaganja u okoliš je prevelika, a koliko smo dosad opasnost od “vodnog bankrota” na razini Unije uzimali zdravo za gotovo oslikava činjenica da sam prva u nizu prethodnika kojoj u tituli funkcije koju obnašam sada jasno stoji naznačen preduvjet za život na Zemlji – voda.

Poručila je to uoči službenog posjeta Hrvatskoj 16. srpnja europska povjerenica za okoliš, otpornost vodoopskrbe i konkurentno kružno gospodarstvo Jessika Roswall. U četvrtak bi se trebala susresti s Vladom, posjetiti Sabor te održati zatvoreni razgovor s dionicima iz njezina sektora.

Udio industrije u BDP-u EU već godinama opada. Troškovi energije rastu, a Europa gubi korak s SAD-om i Kinom. Koliko EU doista ostaje pri odluci da industrija mora biti i ostati zelena i što to znači u praksi? Snažnije oslanjanje na vodik i jače ulaganje u elektrifikaciju?

Europa je doista usporila u odnosu na SAD i Kinu, i upravo zato Komisija već neko vrijeme gradi konkurentnu viziju Europe kao unije rasta, blagostanja i novih radnih mjesta. U tom okviru, zelenu i čistu tranziciju industrije vidimo kao put naprijed. Dakle, ne kao kontradikciju konkurentnosti, već kao njezin sastavni dio. To potvrđuje i činjenica da industrije diljem Europe zelenu tranziciju ne provode samo zbog klimatskih promjena, nego i zato što im se to poslovno isplati, a rat u Iranu dodatno je pokazao koliku cijenu nosi energetska ovisnost. Pritom smo svjesni da su troškovi energije u Europi visoki, a regulativa glomazna pa paralelno radimo na pojednostavljenju pravila bez snižavanja zelenih ambicija.

Konkretno, riječ je o snažnijoj elektrifikaciji i domaćoj proizvodnji energije, dok se u okviru mog portfelja fokusiramo na korištenje otpada kao izvora energije i razvoj biogospodarstva – prvenstveno radi sigurnosti industrije. Do sada smo predstavili 12 omnibus-paketa u sklopu agende pojednostavljenja. Prošle godine u prosincu predstavila sam omnibus o okolišu, o kojem bi pregovori, nadam se, trebali početi na jesen. Jedan njegov važan dio odnosi se na ubrzavanje izdavanja dozvola za dekarbonizacijske projekte jer diljem Europe postoje dobri projekti korisni za klimu koji zastaju zbog dugotrajne administracije. Međutim, jasno je da čitav posao Komisija ne može odraditi samostalno, nego ga moramo provoditi u tandemu s nacionalnim vladama, regijama i općinama.

Krediti za zaštitu prirode novi su instrument koji bi privatne kompanije trebao potaknuti da ulože u obnovu okoliša. Nacrt funkcioniranja takvog instrumenta Komisija će od stručne radne skupine dobiti tek krajem 2027., no stručnjaci nisu uvjereni da mehanizam neće ponoviti probleme tržišta ugljičnih kredita, uključujući greenwashing. Nije li prerano govoriti o poticajima kroz shemu čiji su temeljni obrisi još nejasni?

Koncept ugljičnog kreditiranja nije bio savršen, no mislim da je ipak uspio i zaživio. Javni novac i dalje će biti najvažniji izvor financiranja ulaganja u prirodu i njezinu obnovu, kako na razini Komisije, tako i na razini vlada, regija i općina, no jaz u potrebnim ulaganjima i dalje postoji (op. a. potrebno je 65 milijardi eura godišnje, a nedostaje oko 37 milijardi), pa moramo tražiti i inovativna rješenja. Brojna izvješća, uključujući ona Svjetskog gospodarskog foruma, EIB-a, ECB-a, vlade Ujedinjenog Kraljevstva i drugih vlada, kao i mnoga znanstvena izvješća, godinama upozoravaju da postoji rizik ako ne ulažemo u okoliš. Krediti za zaštitu prirode moguće su rješenje tog problema. Aktivno raspravljamo o tome kako vrijednost prirode uključiti u financijsko poslovanje, a za to nam treba metodologija na kojoj već radimo.

Upravo je to bila i tema ovogodišnjeg Zelenog tjedna, koji Glavna uprava za okoliš pri Komisiji organizira svake godine, a fokus je bio na zelenom financiranju, odnosno na povezivanju ljudi i kapitala u tom procesu. Tek smo na početku puta, no shemi kredita za zaštitu prirode ne pristupamo ‘odozgo’, samo puko propisujući kako bi oni trebali funkcionirati, već metodologiju za njih gradimo postupno, uz učenje na pogreškama. Može se raspravljati je li prerano govoriti o ovoj shemi, no s moje točke gledišta, nemamo vremena čekati jer je cijena nepoduzimanja ulaganja u okoliš prevelika.

Priprema li Unija, s obzirom na klimatske promjene, odgovor na moguću nestašicu pitke vode?

Riječ je o složenom pitanju jer se nadležnosti u tom području dijelom razlikuju, pa bih bila oprezna s davanjem posve jednoznačnog odgovora. U Strategiji za otpornost vodoopskrbe jasno smo poručili da sve države članice moraju učinkovitije upravljati vodnim resursima. Upravo smo zato u Strategiji smo postavili cilj da države članice povećaju učinkovitost korištenja vode za najmanje 10 posto. Govorimo o pametnijoj, racionalnijoj i učinkovitijoj uporabi vode. Taj cilj nije detaljno propisan za svakog pojedinog korisnika jer se okolnosti znatno razlikuju među državama članicama, kao i među sektorima. Kućanstva su jedan od korisnika, ali industrija je najveći potrošač, dok poljoprivreda također troši velike količine vode. Međutim, udio pojedinih sektora znatno se razlikuje od države do države, zbog čega nije moguće odrediti potpuno jednak model za sve.

promo

Hrvatska digitalizirala sustav prijevoza opasnih tvari

promo

Budućnost bankarstva je u dobrom korisničkom iskustvu

Ono što je svima potrebno jest promjena načina razmišljanja. Vodu moramo koristiti učinkovitije, primjenjivati suvremene tehnologije, znatno više ponovno upotrebljavati pročišćenu vodu te općenito odgovornije upravljati tim resursom. To je smjer kojim moramo ići. Može se raspravljati o tome je li cilj od 10 posto prenizak ili previsok te zašto nije obvezujući, ali ja ga prije svega vidim kao početak jednog procesa. Prvi put imamo povjerenika kojemu je voda izričito dodijeljena kao područje odgovornosti, što pokazuje da je to pitanje napokon dobilo političku važnost kakvu zaslužuje.

Kakvo je stanje sustava navodnjavanja i skupljanja kišnice u Hrvatskoj? Što bismo mogli poduzeti da ga poboljšamo?

Prva sam povjerenica za okoliš u čijem je nazivu portfelja i voda. To pokazuje da vodu svi moramo tretirati kao politički prioritet. Dosad smo je uzimali zdravo za gotovo, iako u Europi imamo problema i s količinom (ponegdje viška, ponegdje manjka) i s kvalitetom vode. Kad je riječ o količini vode, tu svi, uključujući i Hrvatsku, trebamo napraviti znatan iskorak. Komisija je prošle godine predstavila Strategiju za otpornost vodoopskrbe, a pritom se pokazalo da su gubici vode u cjevovodima velik problem. U Hrvatskoj su ti gubici čak za 70 posto veći od prosjeka EU-a. To je problem koji moramo riješiti. Dobra vijest je da postoje tehnička rješenja, a prilikom revizije Kohezijskog fonda prošle godine omogućili smo državama članicama da taj novac koriste i za ulaganja u vodnu infrastrukturu.

Kakva je kvaliteta pitke vode u Hrvatskoj u odnosu na prosjek EU-a?

Kvaliteta vode u cijeloj je Europi ugrožena onečišćenjem, a izazovi se razlikuju od članice do članice. Moglo bi se reći da je stanje bolje nego što je nekoć bilo diljem Europe, zahvaljujući regulativama koje su stupile na snagu, no prostor za popravak itekako postoji. U Hrvatskoj su površinske vode pod pritiskom, ponajviše zbog poljoprivrednog onečišćenja i drugih antropogenih čimbenika – to pratimo i mjerimo zajedno s Europskom agencijom za okoliš. Samo 33 posto hrvatskih voda ima dobar ekološki status, dok 80 posto njih ima dobar kemijski status. Podzemne vode, s druge strane, u vrlo su dobrom stanju. Dakle, situacija je pomalo dvojaka. Unatoč dobrim primjerima, postoje i očiti problemi koje moramo riješiti. Svima je jasno da je čista voda preduvjet za zdravlje ljudi, ali i za funkcioniranje mnogih industrija koje ovise upravo o njoj.

Postoji li država članica bez pristupa kvalitetnoj pitkoj vodi?

Većina građana u Europi ima kvalitetnu pitku vodu. Mislim da bismo trebali biti ponosni na tu činjenicu, kao i na to da nam je lako dostupna. No, tako mora ostati i u budućnosti. Kao što sam rekla, moramo riješiti problem s gubicima vode u cjevovodima zbog čega je nužno ulagati u infrastrukturu. Unija raspolaže opsežnim regulatornim okvirom u području voda – od Okvirne direktive o vodama i propisa o vodi za piće i kupanje do Direktive o poplavama. Unatoč brojnim pravilima, u praksi se i ona i dalje nedostatno provode. Upravo je zato važno utvrditi gdje postoje poteškoće te, ondje gdje je to potrebno, osigurati potporu Komisije kako bi se postojeći propisi učinkovitije primjenjivali. Vodimo strukturirani dijalog sa svakom pojedinom državom članicom. Kada je riječ o raspoloživim količinama vode, mediteranske države suočavaju se s osobito zahtjevnim okolnostima, a taj je problem još izraženiji na otocima poput Cipra.

Projekt ‘Poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Karlovac – Duga Resa’ je pri kraju, no dio građana umjesto bolje vode dobio je smeđu, nepitku vodu. Tijekom projekta, oštećene su zgrade u staroj gradskoj jezgri. Građani kažu da su se Komisiji obratili za pomoć zbog aljkavosti, nestručne i loše provedbe projekta na terenu, no tvrde da nisu dobili adekvatne odgovore. Prati li EK stvarne posljedice EU projekata na terenu, a ne samo birokratski?

Naravno. Uvijek pratimo trošenje zajedničkih sredstava EU-a kako bismo osigurali da se upotrijebe mudro i da daju rezultate. No, sam projekt provode države članice te regionalne i lokalne uprave, ovisno o njegovoj vrsti i namjeni. Mi nastojimo pružiti podršku kako bi se postigli rezultati koji su svima potrebni.

Dio građana žali se da nasipi i zidovi izgrađeni u sklopu projekta ‘Sustava zaštite od poplava karlovačko-sisačkog područja’ uništavaju vizure i kupališta na Kupi, a uzvodna područja, dosad pošteđena plavljenja, sada izložena novom riziku. Zašto se u projektu koji sufinancira EU nije više inzistiralo na prirodnim rješenjima (NBS)?

U Strategiji za otpornost vodoopskrbe zagovaramo rješenja utemeljena na prirodi. U slučaju poplava, voda prolazi kroz velika područja, vrlo često ne samo kroz jednu zemlju, nego i prekogranično. Riječ je o zajedničkom pristupu koji podrazumijeva praćenje toka vode, što uključuje zaštitu od poplava i ublažavanje klimatskih promjena, a to je važno imati na umu. Mislim da imamo i dobre primjere kako rješenja utemeljena na prirodi mogu biti brža za provedbu, a ponekad i jeftinija. No, kako se to konkretno provodi na terenu, nije na Komisiji da odlučuje. Mi samo pružamo podršku, no smatram da su rješenja utemeljena na prirodi jedan od ključnih pristupa.

Nova omotnica Zajedničke poljoprivredne politike donosi 22 posto manje novca za poljoprivredu i gotovo 60 posto manje za ribarstvo, dok trgovinski sporazum s južnoameričkim tržištem EU-Mercosur otvara vrata jeftinom uvozu hrane. Kako u takvim uvjetima od poljoprivrednika očekivati veću produktivnost, jaču konkurentnost i održivu proizvodnju?

Provodimo program EU-a koji podupire otporan poljoprivredni sektor u Europi u kojem poljoprivrednici ostvaruju pravedne prihode, u kojem mladi poljoprivrednici imaju budućnost te u kojem konkurentnost i održivost idu ruku pod ruku – kako u EU-u tako i u našim trgovinskim sporazumima u koje ugrađujemo potrebnu zaštitu za naše poljoprivrednike.

Kakve koristi građanima donosi Novi europski Bauhaus? Kako priču o ‘lijepom, održivom i uključivom’ pretvoriti u konkretne projekte, niže račune, jeftinije stanovanje i jaču uključenost lokalne zajednice – a ne samo u obnovljene fasade?

Novi europski Bauhaus dobar je upravo zato što funkcionira po principu “projekt po projekt”, pri čemu širenje ideje dolazi odozdo, iz same zajednice. Ne radi se o tome da Komisija propisuje direktive koje nalažu kako nešto treba raditi. Riječ je o velikoj zajednici koja raste gotovo sama od sebe. Komisija to podržava financiranjem, ali i platformama za razmjenu iskustava i primjera dobre prakse. Nedavno smo u Bruxellesu imali festival Novog europskog Bauhausa, na kojem su sudjelovali mnogi mladi arhitekti. Ideja je graditi održivo, pritom koristiti regionalne, pa i lokalne materijale, u tom procesu štedljivije koristiti vodu i uključiti lokalnu zajednicu u kreiranje ljepših prostora za život.

Radi se o konkretnom pristupu koji je vrlo blizak ljudima i zajednici, a ujedno je i međusektorski. Na viziji Novog europskog Bauhausa, surađujem s kolegom Danom Jørgensenom, zaduženim za stanovanje i kolegicom Ekaterinom Zaharievom, zaduženom za istraživanje i inovacije te s drugim povjerenicima i predsjednicom von der Leyen. Imam konkretne primjere iz Ukrajine, gdje se, unatoč ratnom stanju, materijali koji su im dostupni koriste za obnovu oštećenih objekata i izgradnju novih, što je impresivno. Dakle, ne radi se samo o uljepšavanju pročelja zgrada. Dobar primjer za to su i škole, gdje se pokazalo kako zgrade možemo koristiti učinkovitije. To su, mislim, konkretni primjeri kako se održivost, pristupačnost i ljepota mogu uspješno objediniti.

Projekt za eksploataciju litija u Srbiji obustavljen je zbog otpora lokalnog stanovništva, no i dalje je na popisu strateških projekata EU-a. Stoji li EK još uvijek iza njega i kako namjerava uskladiti gospodarski interes s pravima lokalne zajednice?

Komisija ima sveobuhvatan pristup osiguravanju pristupa kritičnim sirovinama. Od ključne je važnosti da svaki projekt u području strateških sirovina, u EU-u ili izvan njega, ispunjava standarde zaštite okoliša i društvena očekivanja te da se pri provedbi poštuju odgovarajući postupci.