Dvojica vode zemlju, Plenković i Milanović, a njihovi stavovi i procjene svega – od razloga ruske invazije na Ukrajinu, o Zapadu kao političko-vrijednosnom konceptu, o NATO-u, o Europskoj uniji, o Bruxellesu kao sjedištu uprave nad organizacijom Unije, o Rusiji i Putinu, o tipu, tempu, smislu naoružavanja Hrvatske – doslovno o svemu, toliko su različiti da paraliziraju političku scenu. Prestali su biti vic.
Rezime: Plenković je pro-EU, pro-strateška suverenost EU-a, pro-NATO dok NATO postoji, pro-Ukrajina politički i za pomoć Ukrajini, uz Koaliciju voljnih, pro-Zapad kao političko-ideološki koncept, također anti-Putin, šuti kod Trumpa da se ne zamjeri, snalazi se na skliskom briselskom parketu.
Milanović je briselofob, duboki euroskeptik, izrazito kritičan prema NATO-u, ima razumijevanja za napad Rusije na Ukrajinu koju, pak, s visoka često kritizira, protiv je financijske pomoći Kijevu, protiv Koalicije voljnih. Plenković je diplomatičan u međunarodnoj komunikaciji, a Milanović se osjeća slobodnim da istupi kao provokator, kao neki dan kad je ispalio doskočicu oko strateški važnog norveškog otočja Svalbard i Trumpu preporučio da ga uzme umjesto bezvrijednog Grenlanda. Pogledala sam Reddit, jedan kaže, pošaljimo ovog hrvatskog predsjednika odmah u Venezuelu, fali im. Onda jedan drugi ne vjeruje da je to Milanović rekao, nego da je vjerojatno kriv prijevod ili mediji. Norvežani su reagirali mrtvo ozbiljno.
Potresi, a oporba šuti
Opozicija ima za cilj rušenje Plenkovića pa nas koje zanima, ako se to dogodi, što misle dalje s Hrvatskom u ovom povijesnom trenutku. Interesne sfere se pomiču i ruše pred sobom, transatlantski obrambeni savez vjerojatno uskoro nestaje, Amerika i Rusija stručno rastaču Europsku uniju. Oporba, čini se, ne razmišlja o tome. Neke se države članice bez buke, prirodno kako im potreba nalaže, i bez birokracije, preslaguju tako da se sad već vide nove grupacije unutar Unije. Taj razvoj događaja je fascinantan, povijest se odvija pred našim očima, ali vide li to – neugodno mi je nabrajati imena političara i pogotovo političarki, da se ne shvati kao osobni napad – vide li to ovi naši? U Saboru, kao i obično, šale i pošalice jednih na račun drugih, ili alternativno, naizgled strasni, uzrujani, a sadržajno prazni istupi.
O novim savezima koji se stvaraju, na primjer grupi od Skandinavaca, Balta i Poljske – nula reakcija. NATO se topi, treba ga održavati koliko god se može, a Europa razmišlja o svojoj obrambenoj suverenosti – jesmo što čuli o tome iz njihovih usta?
Europska unija sigurno neće biti kao što je sada, možda je neće niti biti, ali naslijedit će ju sigurno neka nova formacija, i sad bi i mi trebali smišljati svoju budućnost. No, debata, tj. informirana debata po političkim klubovima koja bi došla do nas u javnost – zero.
U intervjuima interesenata na premijersko mjesto, osim odlučnosti da pod svako cijenu tamo stignu, o ovim ključnim pitanjima ali baš ništa. Dva su razloga. Prvi, najvažniji jest da ne žele divergirati od stavova predsjednika Republike jer smatraju da se jedino zaštićeni njegovom kabanicom mogu popeti do državne vlasti, a drugi je razlog da naprosto ne znaju, nisu se dovoljno zainteresirali za materiju, preteško im je bilo. K tome, uvjereni su da znaju, ali jedno je misliti da se zna, a drugo je znati. Iza “znati” mnogo je truda, mnogo više nego što se kod njih vidi.
Pravila se tope, knjige u kojima piše što i kako treba šutirane su u kut, ali ih je prije toga trebalo pročitati, trese se svijet. Uz prethodno poznavanje materije i stranih jezika, treba doslovno šest-sedam-osam sati dnevno praćenja vijesti i diskusija te čitanja ekspertskih izvještaja da se ostane u toku. Dok ovo pišem, u sebi nabrajam istaknute ličnosti SDP-a i Možemo!, koji nastupaju u javnosti – predočite si ih sami – i nažalost, nema tu čak niti pregleda situacije, a kamoli uvida u težinu i ozbiljnost ovog povijesnog momenta. Dobro, SDP ima simpatizera intelektualaca koji bi mogli uskočiti, ali badava je uskočiti, to znanje treba kapilarno prodrijeti u stranke. U Francuskoj, po kojoj se sada iz Hrvatske lupa zbog Rafalea, uostalom s pravom, svaka šuša iz Skupštine, peta, šesta stranačka garnitura može nešto suvislo reći o prvorazrednim europskim pitanjima, kod nas – niti prva.
Opozicija ima tri dobra europarlamentarca koji, tko zna zašto, svoje znanje ne komuniciraju svojim strankama ili im možda sve prenesu, ali ovi u Zagrebu to ne prepoznaju, ili ih je baš briga ili dječje naivno misle sad ćemo mi to, nema brige, samo da skinemo Plenkovića.
Tri stranke desno od HDZ-a nemaju niti to. U zadnje vrijeme, SDP, provjerite kvalitetu tih napisa na njihovoj stranici, barem prezentira stavove o vanjskoj politici, doduše kad se ta mišljenja ne razlikuju od predsjednikovog. Primjerice, poziva se na poštivanje suvereniteta Danske, ajde, barem nešto. Doduše, svi smo za suverenitet Danske. No, nema prožetosti interesom, a možda niti sposobnosti da zarone dublje, a ako nema stvarnog interesa, onda nema niti mogućnosti da se pokrene društvena debata.
Većina euroskeptična?
Ta se debata treba voditi o tome hoćemo li mi ostati u Europskoj uniji ili nećemo? Ako ćemo ostati, zašto ostajemo? Kako? S kim?
Dobro, dugo je do parlamentarnih izbora, ali valjda javnost može znati na kojim su pozicijama stranke dok se oko nas sve ruši? Gdje su oko suvereniteta ne samo Gaze nego i Ukrajine, oko toga da li vide u budućnosti obrane Europe uz Ukrajinu, ako da zašto, ako ne, onda zašto ne. Jesu li da Mađarska ostane u EU? Ako da zašto, ako ne, zašto ne? Vide li mjesto Hrvatske uz Orbana, Fica i Babiša, ili, horresco referens, tamo gdje Hrvatsku uklapa Plenković, u jezgru, uz Njemačku i Francusku, uz nadu da te dvije zemlje neće pasti u desni populizam. Vjerojatno neće, Njemačka ipak neće.
Je li pristajanje lijeve opozicije uz sadržaj Milanovićeve političke ideje, kad je riječ o Europi i Zapadu potpuno ili djelomično? Imaju li crvenu crtu? Misle li možda da su učeni i upućeni kad komentiraju, primjerice “glupa Ursula” ili “glupa Kaja Kallas”, ili “Ursulica”, kao što je običaj u tim krugovima.
Napokon, je li ova naša, nominalno lijeva opozicija uistinu anti-EU, anti-Zapad, cum-razumijevanje za invaziju Rusije na Ukrajinu? Ako jest, onda je to težak šok, ali dajte, razgovarajmo svi skupa! Prema mom anegdotalnom iskustvu, većina naroda je euroskeptična, antisistemski raspoložena, makar je moguće da ipak nije posve tako, nego da koriste proklamiranu naklonost za Putina kao izraz prkosa prema svojim političkim elitama i životnim razočaranjima. No, ako je to uistinu izbor i presuda narodne volje, ako je proeuropska Hrvatska, u smislu vrijednosti na kojima je Europa postavljena, bila tek epizoda u povijesti ove naše zemlje, što se može. Ali otvorite karte, prvaci stranaka. Također, i unutar stranaka.
Opozicija desno od HDZ-a vjerojatno je po pitanju EU-a, Rusije, Zapada, isto takva, možda je to isti bazen glasova. Koliko nas, zapravo, još ima koji smo pro-EU, i pro-Zapad u konceptu kojeg je i vrijednost kritičkog sagledavanja, to uopće ne znamo. Isto tako, ne znamo može li se naći zajednički nazivnik koji ne bi ovisio od toga što zastupa Plenković, a što Milanović. Možda ima žena i muškaraca u opoziciji koji ne odbacuju s Plenkovićem ujedno i EU i Zapad.
Poruka: Sad se svaka država članica pozicionira za zajednicu europskih zemalja koja će preživjeti ovu veliku krizu. Neki će otpasti ili biti gurnuti pod stol. Drugi rade na svojoj budućnosti. Gdje smo mi? Kad smo se pridružili EU-u, tada smo se prilagođavali i prihvaćali pravila postojećeg kluba. Sad se možemo ravnopravnije ugraditi, ali za to treba poznavati gradivo i imati viziju i misao vodilju ne samo o interesima, nego i o vrijednostima.
