Turska nudi znatno jačanje svog prisustva u europskoj obrani, odnosno nudi se da preuzme veliku ulogu kad je riječ o izgradnji obrambene samostalnosti Europske unije. Ponuda je nastala iz uočene potrebe za novim sigurnosnim preslagivanjem, nakon Trumpovih negativnih izjava o NATO-u kao tigru od papira, o EU, Grenlandu, Ukrajini, i posljedica koje mogu izaći iz njegove buduće nepredvidljivosti.

Ovakva turska ponuda bit će jasno iznesena na NATO samitu što će se održati 7. i 8. srpnja 2026. u Ankari, drugom takvom događaju u Turskoj nakon summita u Istanbulu 2004. Naravno da tamo nitko, a najmanje Turci, neće vrijeđati Ameriku, upravo obratno, oni  nastoje očuvati transatlantski savez. Ipak, kako se sve mijenja, Turska razmišlja o svojoj budućoj ulozi, sada u okviru jačeg europskog stupa NATO-a, a možda i u nekom budućem europskom NATO-u.

Turski ministar obrane Yaşar Güler iznio je ponudu o jačanju turske prisutnosti u obrani Europe na konferenciji “NATO’s Ankara Moment: Strategic Positioning for a Resilient Alliance” u Zakladi SETA u Ankari, održanoj povodom 74. godišnjice Turske u NATO-u.

U sklopu priprema za samit, (na kojem bi trebale sudjelovate i zemlje Zaljeva okupljene u tzv Istanbulskoj inicijativi za suradnju), glavni tajnik NATO-a Mark Rutte posjetio je Ankaru 21. i 22. travnja. Sastao se s predsjednikom Erdoganom, ministrom vanjskih poslova Fidanom i spomenutim ministrom obrane Gülerom.

Mark Rutte je poručio da će NATO braniti Tursku u slučaju da ju netko napadne. Time je oglasio i svima kojih se tiče potvrdio važnost članka 5. Povelje Saveza. Potom je razgledao i hvalio tursku obrambenu industriju i naglasio potrebu njezine integracije u NATO planiranje. Pitanje je, kako bi se to napravilo, kad je sve što EU planira, svi projekti zajedničke nabave, namjenjeno isključivo njenim članicama.

Da Turska očekuje neko rješenje jasno je, jer se turski ministar požalio kako EU nije dovoljno otvorena prema Turskoj u obrambenoj strategiji.

Turska se, prema ekspertima, želi uključiti u zajedničke projekte i zajedničku nabavu EU-a, želi  dakle pristup europskim sredstvima za obranu, želi da njeni sustavi budu formalno uključeni u NATO-ovo planiranje i interoperabilnost, ali da se istodobno sinkroniziraju s projektima EU-a, u kojima ona ne sudjeluje, a ne Turska ostane izvan europskih opskrbnih lanaca.

Interes za snažniju tursko vojno prisustvo u Europi postoji, ali se razlikuje od zemlje članice do zemlje članice: Rumunjska, Poljska i baltičke države zagovaraju jaču suradnju, dok su Pariz i Berlin rezervirani.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Poljska i Balti upozoravaju i inzistiraju da raste sigurnosni rizik na istočnom krilu NATO-a i zagovaraju tješnje veze s Turskom. Rumunjska je zainteresirana da netko prije nje presretne eventualne rakete iz Irana.

Ustanovilo se, naime, nakon što je dvije rakete oborene pokraj američko-britanske baze na otoku Diego Garcia, da barem neki iranski sistemi  imaju dojam do četiri tisuće kilometara, što tvrde i Izraelci. To znači da bi mnogi europski gradovi mogli biti u dometu i posljedično, to znači da se sada nervozno gleda i u tom pravcu, a ne samo prema Rusiji  Svi se boje da bi nestabilnost na Bliskom istoku mogla potrajati i nitko nije siguran kako će izgledati slika svijeta kad se ta kriza završi.

Specijalistička publikacija “Defense News” upozorava na važnost Turske, na to da je  položaj u sustavu proturaketne obrane NATO-a, a posebice radarski sustav ranog upozorenja u Küreciku, nezamjenjiv za praćenje balističkih prijetnji iz smjera Bliskog istoka prema Europi. Usto, u tekstovima iz provjerenih izvora često se spominje i američko nuklearno oružje za koje se pretpostavlja da je raspoređeno u bazi Incirlik, što također spada u obeshrabrivanje nečijih agresivnih namjera, tj odvraćanje. 

Što se tiče južnog krila NATO-a, nesumnjivo da je Turska ključna. Turska vojska je uvježbana, iskusna, a Turska strateški pozicionirana između Europe i Bliskog istoka. Njena razvijena obrambena industrija  brzo izbacuje na tržište ono što treba, a to su dronovi, streljivo, oklopna vozila i pomorske platforme, konstatira “Defense News”. S te strane, bila bi idealna da jače stupi u europsku obranu.

Međutim, iz europske perspektive, Pariz i London vjerojatno se boje da bi Turska, ako joj se preširoko otvore vrata  kroz obranu Europe, izgradila  utjecaj koji se ne bi mogao kontrolirati baš zato jer Turska nije zemlja članica. Akteru izvan EU-a dala bi se golema snaga, misle u Parizu i Berlinu.

Sad će se otvoriti debata i o tome tko što bi se s velikim otvaranjem vrata Turskoj moglo izgubiti i dobiti. Ali, kad pogledamo dublje u europsku povijest, kakav bi to zaokret bio!

Svi upućeni ističu da narednih godinu do godinu i pol, uopće ne očekuju promjene u odnosu Amerike prema NATO-u, a ako se na midterms izborima promijeni odnos snaga u Kongresu, tada bi ipak bio brana Trumpovoj antipatiji prema Europi. No, sve se tako mijenja, da nitko ne zna po kojem će se scenariju odigravati budućnost. S druge strane, europski NATO u koji bi se Turska kao ugradila, jednostavno ne postoji, osim u mašti. To je jedna od projekcija budućnosti, moguća, ali ne i brzo ostvariva, upozoravaju eksperti. Na dnevnom redu je jačanje europskog stupa u Savezu te razvoj europskih kapaciteta paralelnih s NATO-om.

Međutim, važna je dinamika, prijedlozi, debate, pravac u koji se gleda. Jedno je da se zemlje koje graniče s Rusijom spremaju na mogućnost da budu napadnute, pogotovo kad se uzme u obzir naklonost Trumpa prema Putinu, nego se na jugu, a drugo da se Turska suočava sa sve složenijim sigurnosnim prijetnjama. To znači da turski fokus na Europu u Ankari nije pitanje podizanja njihovog ega i prestiža. Nije isključeno da i to, ali, prvenstveno se radi o tome da su Turci svjesni  da oslabljeni NATO ili europska obrambena politika koja se tek rađai nije jedinstvena, mogu Tursku ostaviti strateški ranjivijom, a istodobno, njen dio svijeta postaje sve nestabilniji. Naprotiv, snažnije europsko krilo NATO-a, ili što to bilo u perspektivi, možda čak i europski NATO, značio bi i da je snažnija Turska.

U spomenutom govoru na konferenciji u Zakladi SETA u Ankari, Yaşar Güler rekao je da, odgurne li Europa Tursku, to bi za Europu “bilo štetnije nego povlačenje američkih trupa iz europskih baza”.

 Kad se sve sažme, poruka iz Ankare Bruxellesu i zemljama članicama jest da su, budući se Amerika najvjerojatnije na dulje staze povlači, a na kratke tko zna što će napraviti Donald Trump,  Turska i Europa  postaju međusobno ovisnije nego prije.

Sve se ovo događa i uoči sastanka Zelenskog i Erdogana u Ankari, odnosno razgovora o tome da se pregovori Ukrajine i Rusije održe u Turskoj. Iako Turska i Rusija znatno ekonomski surađuju, te dvije zemlje ipak nisu bliske. Za trenutak, sanjajmo: Turska na jugu, Ukrajina na istoku, i Velika Britanija na zapadu zapravo bi mogle činiti sigurnosni prsten oko Europe. No, u stvarnosti, njihovi interesi i identiteti jako su različiti, i teško bi to bilo ostvariti izvan NATO-a. 

Turska je članica NATO-a od 1952.godine. Kandidatkinja je za članstvo u Uniji od 1999.godine, godine 2005. otvoreni su joj pristupni pregovori, a stopirani 2016.godine. Turska nema stvarnih šansi za punopravno članstvo u ovakvo strukturiranoj Uniji.

 Pod Erdoganom postala manje sekularna, a nazadovala je u smislu demokratskih standarda. No, da je i demokratska, punopravno članstvo nasljednice golemog carstva, oslonjene na islam, ne bi prošlo u ovoj Europi. Identitetske razlike prevelike su, politički izbori u Europi tome ne bi pogodovali. Također, Ankara ne priznaje Cipar, zemlju članicu EU-a, i jedina priznaje dio otoka pod turskom okupacijom kao posebnu državu.

Turska geopolitika nije fiksirana, slikovito rečeno, nije usidrena, nego pluta u svojoj široj regiji, udara na nekoliko obala. Za vrijeme Hladnog rata i mnogih desetljeća vladavine sekularnih kemalističkih elita, Ankara je bila dominatno i bespogovorno atlanticistička i proeuropska. Pod Erdoganom je postala ambivalentnija, balansira, postala je kompliciranija, ali zadržala je glavni prozapadni smjer. Postala je i srednje velika regionalna sila.

Turska surađuje s Rusijom u energetici, ali ne podržava rusku agresiju na Ukrajinu, i ne bi podržala eventalne agresivne provokacije prema Baltima, o kojima se sve češće govori.

 Ako zaista dođe do ruske agresije na istočnim granicama EU-a,  u dijelu istočnoeuropskih zemalja Turska se percipira kao potencijalno pouzdan partner, pa i više od nekih članica EU-a.

 Rusija nije Turskoj ni prijatelj ntii neprijatelj. U regiji gdje Ankara želi dominirati ona i Moskva su suparnici, ali paze da ne pretjeraju. Svejedno, Turci nemaju previše povjerenja u Ruse i Ankara želi u tom smislu u svojoj regiji zaštitu NATO-a i vidi se kako surađuje s Ukrajinom.

Stvar je i u tome da dok se Sjedinjene Države, i to ne samo Trump, pitaju što oni imaju od Europe i što imaju od NATO-a, Turska ima realan interes da NATO opstane u ovom ili onom obliku. Snažan NATO znači i snažnija Turska.

Međutim, zbog ciparskog ili grčkog veta,  pitanje je i kako bi se Turskoj omogućilo sudjelovanje u europskim obrambenim inicijativama i programima ili zajedničkoj nabavi. To ne može niti Velika Britanija, a ti bi programi bili važni za obje te velike zemlje povezane s EU, ali ne i članice Unije.

Kratko rečeno, Turska najvjerojatnije želi da NATO ostane ovakav kakav jest, ali ako se Savez razvodni, Turska ne želi  ostati visiti, nego želi postati sastavni dio europske sigurnosti. Za to ima cijeli niz razloga, od sigurnosnih, političkih do industrijskih interesa, pa nastoji predočiti Europi da bi to bila logična i dobra kombinacija.