Kad se europski povjerenik za proračun pojavi u Zagrebu, potpuno je prirodno da ima sastanke s predstavnicima najvažnijih hrvatskih institucija: Piotr Serafin u utorak ujutro prvo je u zgradi Vlade razgovarao s premijerom i ministrima, potom sa zastupnicima u Saboru, a onda s Poslovnim dnevnikom, u intervjuu vođenom u Kući Europe. Razgovaramo o tome kako će izgledati budući sedmogodišnji proračun Unije, Višegodišnji financijski okvir (VFO) za razdoblje 2028.-2034., koji bi, u obliku Komisijinog prijedloga, trebao ugledati svjetlo dana u srpnju. “EU-proračun neće se pretvoriti u ratni proračun”, jasan je Serafin. Ali neće ni ostati isti kao i do sada jer će biti moderniziran pa i kroz povećanje izdvajanja za obranu.

“Kad pogledate paket za obranu, procjenjuje se da bi potencijalno mogao stvoriti prilike za ulaganje do 800 milijardi eura u obranu. Od toga je 650 milijardi eura potencijalno povećanje izdvajanja za obranu u nacionalnim proračunima”, kaže Serafin.

To je rezultat dodatne fleksibilnosti kada su u pitanju postupci u slučaju prekomjernog deficita. Nacionalna izdvajanja za obranu možete povećati za 1,5 posto BDP-a, a da ne budete kažnjeni u okviru Procedure prekomjernog deficita. Za preostalih 150 milijardi eura, riječ je o zajmovima. Zajmovi koji bi mogli biti atraktivni većini država članica, a nekim drugima manje atraktivni. Ali ipak govorimo o zajmovima koje moraju vraćati državni proračuni. Proračun EU-a u ovom kontekstu igra samo ulogu jamca, ali i posrednika kada je riječ o zaduživanju na financijskom tržištu. Zato bi ovi zajmovi mogli biti toliko atraktivni jer proračun EU ima AAA rejting. Ali izdaci za obranu ostat će primarno nacionalna odgovornost. Proračun EU neće se pretvoriti u vojni proračun. Naravno, trebali bismo trošiti više na obranu i kroz zajedničke alate, uključujući i iz proračuna EU-a, ali proračun EU-a neće nadomjestiti izdvajanja za obranu na nacionalnoj razini. Kada razmišljam o izdvajanjima za obranu koja se mogu ostvariti kroz europski proračun, mislim prvenstveno na vojnu mobilnost. To se zapravo odnosi na ulaganja u infrastrukturu, u mostove, u željeznice, u ceste i luke. Proračun EU-a također može potaknuti ulaganja u istraživanje i razvoj, u industrijsku bazu. Dakle, sigurno trebamo više trošiti na obranu, također u budućem višegodišnjem proračunu. No, VFO neće zamijeniti nacionalna izdvajanja za obranu.

Htio sam proći kroz ova tri pitanja, jedno po jedno. Na što bi se trošio proračun? Dakle, pitanje modernizacije proračuna. Koliki će biti VFO? Dakle, pitanje veličine proračuna. I koji će biti izvori financiranja. Krenimo od prvog. Na što će se trošiti proračun? Puno je novih prioriteta.

Svaki put kad ulazimo u pregovore o VFO-u vodi se rasprava o prioritetima koje bismo htjeli financirati. Vjerujem da će ovoga puta poseban fokus biti na kompetitivnosti i, drugo, na obrani. Kad je riječ o kompetitivnosti, jasno je da je sve veći konkurentski jaz između Europe s jedne strane te SAD-a i Kine s druge strane. To je izazov s kojim se moramo pozabaviti. Drugo, obrana jest i ostat će nacionalna nadležnost, i ostat će prvenstveno teret nacionalnih proračuna, ali EU može odigrati korisnu ulogu sa svojim alatima, uključujući financijske alate. To ne znači da možemo zaboraviti na potrebu ulaganja u koheziju. Također postoji i vrlo jak i racionalan argument zašto bismo trebali nastaviti ulagati u zajedničku poljoprivrednu politiku, imajući u vidu potrebu jamčenja sigurnosti opskrbe hranom. Ali mislim da će novost biti upravo ovaj fokus na konkurentnost i obranu.

Drugo važno pitanje: koliki će biti proračun? Postoji li jasna slika o veličini sljedećeg VFO-a?

Ostaje da se vidi. Moramo biti svjesni da će ovaj proračun biti postavljen u kontekstu fiskalne konsolidacije na razini država članica. Govorili smo o obrani kao prvenstveno nacionalnoj obvezi. Povećanje izdataka za obranu će biti tema mnogih državnih proračuna. Bit će teško očekivati političku volju, a ponekad i izvedivost, za povećanje nacionalnih doprinosa proračunu EU-a. To će sigurno biti jedno od ograničenja s kojim ćemo se morati uhvatiti ukoštac. To je i jedan od razloga zašto stavljamo toliki naglasak na autonomna sredstva proračuna EU, koja ne ovise o nacionalnom proračunu.

Vlastita sredstva, da.

Vlastita sredstva proračuna EU. Što se tiče veličine, svjestan sam da moramo biti ambiciozni, ali također moramo biti realni u pogledu onoga što je izvedivo.

Što nas dovodi do trećeg pitanja, o izvorima punjenja proračuna. Hoće li biti novih vlastitih sredstava, ili će doći do restrukturiranja duga, ili nečeg trećeg?

Od prethodnog povjerenika za proračun naslijedio sam prijedlog o novim vlastitim sredstvima. Taj prijedlog je na stolu. U ovom trenutku, iako postoji velika potpora u Europskom parlamentu za taj paket Komisije, države članice su još uvijek prilično skeptične. Možda ne u svim slučajevima, ali u velikoj većini slučajeva. Puno je skepticizma. Dio oko kojeg, rekao bih, ima najviše podrške je CBAM, mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama, koji na neki način također vraća pravdu na unutarnje tržište. Proizvođači u Europi plaćaju porez na ugljik. Ako uvozite robu proizvedenu izvan EU, ne plaćate porez na ugljik. CBAM rješava tu nejednakost, barem u ovom trenutku u ograničenim područjima industrijske aktivnosti. Ali ono što cijenim i što mi daje nadu je sljedeće. Sjećam se da je prije 10-15 godina bilo dosta ideoloških tenzija oko novih vlastitih sredstava proračuna EU-a. Bilo je država članica koje su govorile da o tome ne bismo trebali ni razmišljati jer to nije pravi put naprijed, da Europska unija ne bi trebala imati vlastite izvore financiranja, da bi se radije trebalo oslanjati na nacionalne doprinose. Sad vidim da više nema ideološke rasprave. Kad vodimo raspravu o vlastitim sredstvima, ona se prvenstveno vodi oko pitanja je li prijedlog fer ili nije, kakav bi bio učinak na različite države članice… Tako da bih rekao da se rasprava sada koncentrira na praktičnost, a ne na ideologiju. Mislim da trebamo graditi na tom zamahu. Moramo graditi na tome jer, ako želimo imati ambiciozan proračun EU-a, s dovoljno sredstava i za konkurentnost i koheziju te za poljoprivredu i obranu, moramo nastaviti ovu raspravu.

Otplate kredita iz mehanizma EU sljedeće generacije počinju 2028. i čujemo da će 20 posto proračuna morati ići na otplate tih rata. Postoji li opasnost da se proračun smanji za 20 posto?

Gledajte, prije svega moram reći da dug ima puno dobrih strana, ali ima i jednu lošu stranu: treba ga vratiti. Već servisiramo otplatu kamata, ali 2028. dolazi trenutak početka otplate glavnice. Moramo se držati svoje riječi, našeg obećanja da od 2028. počnemo vraćati glavnicu. Mislim da bi to trebala biti i osnovna pretpostavka prijedloga sljedećeg VFO-a. Da, prema raznim izračunima, to bi moglo značiti da bi svake godine teret servisiranja kamata i otplate glavnice mogao biti i do 25-30 milijardi eura godišnje. To bi nas, još više, trebalo gurnuti u smjeru rasprave o izvorima financiranja. Doista, možda i u smjeru blagog povećanja nacionalnih doprinosa. To je izazov, neću to skrivati. Činjenica da će proračun EU-a od 2028. imati i tu novu zadaću vraćanja duga, to je izazov. Također i za zadržavanje dobro financiranih politika.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Kako gledate na hrvatske prioritete unutar sljedećeg prijedloga VFO-a?

Dobro je vidjeti da Europska unija, također dijelom zahvaljujući proračunu EU-a, funkcionira kao stroj za sustizanje. Ovo je dobra priča koja je važna ne samo za Hrvate, nego mislim da je to dobra priča koja se mora cijeniti i u Bruxellesu. Dokazuje da su politike EU-a, u ovom specifičnom kontekstu kohezijska politika, ali i RRF, da su to alati koji ne samo Hrvatsku, nego i čitavu EU, mogu učiniti bogatijom i konkurentnijom. To je svakako pozitivan zaključak mojih sastanaka u Zagrebu. Drugo, moram reći da potpuno razumijem zašto će za Hrvatsku – a to je bila poruka premijera – kohezijska politika i zajednička poljoprivredna politika također biti važne u budućnosti. Dok je otvorena novim izazovima – konkurentnosti, obrani i drugim prioritetima – potpuno razumijem zašto će Hrvatska, na temelju dosadašnjeg iskustva, i dalje vrlo snažno braniti koheziju i poljoprivredu. Moj savjet, koji uvijek dijelim s kohezijskim zemljama, također i ovdje u Hrvatskoj, je: budite spremni prihvatiti reformu te politike, budite spremni također prihvatiti nove prioritete u okviru kohezijske politike, jer će to olakšati daljnje pregovore.