Siniša Rodin sudac je na Sudu Europske unije sa sjedištem u Luxembourgu. Riječ je o najvišoj sudskoj instanci Europske unije, a ujedno jednoj od njezinih ključnih institucija i čuvaru njezina pravnog poretka. Sud Europske unije osigurava da se pravo EU tumači i primjenjuje jednako u svim državama članicama, čime se jamči pravna sigurnost i jednakost članica, građana, tvrtki i institucija.

Kao sudac tog Suda, dr. sci. Rodin sudjeluje u odlučivanju o predmetima koji često imaju dalekosežne posljedice za države članice, nacionalne sudove i građane EU, a koliko su one dalekosežne, naznačili smo u ovom razgovoru. Važno je znati da zemlje članice na Sud EU predlažu jednog predstavnika. Suce biraju predstavnici svih država članica, nakon čega oni daju prisegu te djeluju u ime Europske unije i moraju suditi prema njezinu pravu, a u svom su radu neovisni.

Upravo ta neovisnost daje težinu Europskom sudu i ta institucija uživa visoko povjerenje građana Unije. Kad je imenovan na Europski sud, iza Siniše Rodina već je bio dugogodišnji akademski rad. Generacije studenata zainteresirao je za europske teme i uveo ih u pravo EU, ali je, istodobno, izravno sudjelovao u razvoju hrvatskog i europskog ustavnog poretka. Sudjelovao je u radu radne skupine za izmjene Ustava RH prije ulaska u članstvo EU. Kombinacija teorijskog znanja i praktičnog sudskog iskustva, uz poznavanje pravnog sustava Sjedinjenih Država – gdje je magistrirao na Sveučilištu Michigan, bio Fulbright stipendist na Sveučilištu Harvard i gostujući profesor na Sveučilištu Cornell – oblikovala je njegov pristup pravu koji je analitičan, no uz duboku svijest o stvarnim posljedicama sudskih odluka.

Na Sudu Europske unije sudac Rodin danas sudjeluje u kolegijalnom odlučivanju u predmetima koji nadilaze nacionalne granice i izravno utječu na pravne sustave država članica. Njegova karijera tako odražava put od nacionalnog pravnog okvira do samog središta europskog pravosuđa. Sa svojim kolegama sucima u Luxembourgu, Siniša Rodin doprinosi kredibilnosti i legitimnosti Europske unije te štiti prava i interese europskih građana.

Na Europskom ste sudu od 2013., a tada je političko okruženje i unutar EU i globalno bilo relativno sigurno i solidno. Međutim više nije tako. U nekim državama članicama primjetno je slabljenje vladavine prava. I ne samo to, nego se osporava autoritet europskih institucija, što je vidljivo iz rasta antieuropskih političkih opcija u gotovo svim zemljama članicama. Osjećaju li se kod vas na Sudu te promjene i kako? Na primjer, kako odgovarate na slabljenje vladavine prava u nekim državama članicama – a da pri tome ne prijeđete granicu te i sami ne postanete politički akter?

Vaše pitanje počiva na nekoliko pretpostavki koje bih volio razjasniti kako bismo znali o čemu razgovaramo. Kada govorimo o globalnim zbivanjima, procesi koji su doveli do današnje situacije nisu od jučer. Do urušavanja međunarodnog poretka došlo je naglo, ali naznake su bile prisutne već dulje vrijeme. U jednom dijalogu iz Hemingwayeva romana “A sunce izlazi”, na pitanje kako je bankrotirao, protagonist odgovara: “Najprije malo po malo, a onda odjednom.” Kao posljedicu tog urušavanja danas još uvijek imamo međunarodno pravo i međunarodne institucije, ali sve manje imamo međunarodne odnose na koje bi se to pravo primjenjivalo, dok su neke međunarodne institucije postale ritualne, tj. zadržale su formu bez izvornog sadržaja. Naravno, međunarodni odnosi odraz su unutarnjeg stanja u državama koje su subjekti međunarodnog prava. Kada u moćnim državama poput SAD-a dođe do fundamentalne promjene gledanja na demokraciju, ustavnost, organizaciju vlasti i politički proces, o čemu piše, primjerice, Curtis Yarvin, takve promjene imaju svoje globalne posljedice.

Kako to da ste uopće spomenuli kontroverznog blogera Curtisa Yarvina, tog ljubimca ultrareakcionarne tehnološke elite, koji odbacuje demokraciju kao zapravo nefunkcionalnu?

Yarvin govori o autoritarnoj, jednopartijskoj tehnokraciji. Njegove riječi, koje u SAD-u imaju velik utjecaj, ne koriste pojam vladavine prava onako kako ga je definirao John Adams, utemeljitelj Ustava i drugi američki predsjednik – kao vladavinu prava, a ne ljudi. Yarvinov diskurs koji ignorira prosvjetiteljstvo potencijalno može utjecati na stvaranje nove realnosti. Čuli smo za okultni izraz “abrakadabra”, koji navodno potječe iz aramejskog i znači “stvaram dok govorim”. Što ako se Yarvinove riječi obistinjuju?

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Nije svejedno koji vokabular dominira u društvenom diskursu, osobito danas kada se pretežiti dio društvenog dijaloga odvija na društvenim mrežama. Postoji opasnost da neki novi narativ zamijeni narativ prosvjetiteljstva i vladavine prava i to nije ograničeno samo na Sjedinjene Države. Ovime dolazim do pojma vladavine prava i vaše tvrdnje o njezinu slabljenju u Europskoj uniji. Vladavina prava temelji se na idejama prosvjetiteljstva koje su prenesene u ustavnu teoriju i praksu. Te ideje polaze od koncepta apstraktnog građanina kao subjekta društvenog ugovora i titulara ustavnih i drugih prava. Prema takvom društvenom ugovoru javna vlast ima samo one ovlasti koje su na nju prenijeli građani i legitimna je zato što ih štiti. Odatle dioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, neovisno sudstvo, ustavna zaštita temeljnih prava i sloboda.

To je, između ostalog i podloga čl. 2 Ugovora o EU koji definira vrijednosti Unije. Valja reći da temeljni Ugovori Europske unije nisu formalni ustav, niti je EU država, nego međunarodna organizacija. Međutim, temeljni Ugovori u pravnom poretku EU imaju status najvišeg prava i imaju funkciju ustavnog akta Unije kao međunarodne organizacije. Navedeni čl. 2 navodi te vrijednosti, a to su ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava. Ista odredba Ugovora navodi da su te vrijednosti zajedničke državama članicama, u društvu u kojem prevladava pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.

Drugim riječima, EU je organizacija koja se u svojoj samoj biti temelji na stečevinama prosvjetiteljstva i ustavne ograničene vladavine. Naravno, te stečevine ovise o vjeri građana u njih. O vjeri u nesavršenu vladavinu prava nedavno se govorilo i u Davosu. Svjetski poredak utemeljen na pravu uvijek je bio nesavršen; a sada dolazi do suočavanja s realnošću u kojoj, kako su neki parafrazirali Tukidida, jaki čine što žele, a slabi trpe ono što moraju. Možda je u međunarodnim odnosima to uvijek bilo tako, a ono što se promijenilo jest da slabi shvaćanje prema kojem moć mora biti opravdana.

Kada govorimo o vladavini prava unutar EU, govorimo o afirmaciji navedenih prosvjetiteljskih ideja koje nazivamo liberalnim konstitucionalizmom ili liberalnom demokracijom, dakle o poretku u kojem je javna vlast ograničena pravom. Kada Sud Europske unije štiti vladavinu prava, on ne djeluje politički, nego kao zaštitnik pravnog poretka EU. Sve države članice dragovoljno su prihvatile taj pravni poredak u času pristupanja. U takvom pravnom poretku sloboda građana i njihovih nacionalnih država članica zaštićena je pravom. To podrazumijeva odgovornu slobodu, a njezina su granica jednaka prava drugih.

To je vladavina prava koju Europski sud štiti. Što se tiče vašeg pitanja o autoritetu institucija EU, pojam autoriteta ima dva aspekta – unutarnji i vanjski. Unutarnji autoritet uređen je pravom i moguće ga je zakonito osporavati pred Sudom EU, što države članice redovito i čine. Potpuno je uobičajeno da države članice vode sporove protiv institucija EU pred Sudom EU. One putem svojih pravnih zastupnika iznose svoja pravna shvaćanja, brane svoje ovlasti ili traže poništavanje određenih akata EU. To afirmira položaj Europskog suda kao neovisne i nepristrane institucije. Vanjski autoritet razumijem kao legitimitet pravnog poretka u kojem se unutarnji autoritet ostvaruje. Nisam primijetio da bi ijedna država članica osporavala legitimitet Suda Europske unije.

Osvrnuo bih se i na vaše pitanje o jačanju antieuropskih političkih opcija u državama članicama. Ja se kao sudac ne bavim politikom i sudska neutralnost zahtijeva od mene da sva pravna pitanja rješavam isključivo u okvirima prava. Sve je u redu dok svi akteri djeluju u pravnim okvirima Osnivačkih ugovora i Povelje temeljnih prava EU. Sada je to tako. Države članice sudjeluju u sudskim postupcima i prihvaćaju sudske presude. EU funkcionira, i to možda bolje nego ikad prije.

Je li Sud danas pod većim pritiskom da štiti europske vrijednosti nego prije desetak ili petnaest godina?

Nema pritisaka. Činjenica je da se u sporovima koji se vode pred Europskim sudom stranke danas češće pozivaju na vrijednosti EU, navedene u čl. 2 Ugovora o EU. Budući da je zadaća Suda EU da, citiram, “osigurava poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ”, ta zadaća obuhvaća i interpretaciju čl. 2 koji definira EU kao liberalno-demokratski pravni poredak koji se temelji na vrijednostima koje uključuju i demokraciju, temeljna ljudska prava i vladavinu prava. Europska unija oduvijek se temeljila na tim vrijednostima.

One su prvi put formalno artikulirane u tekstu Ugovora iz Amsterdama iz 1997., ali ispravno je reći da su one od početka implicitno ugrađene u same temelje europske integracije. Europska unija nije bilo kakva zajednica. Povijest je svjedočila tragičnim pokušajima prisilnog ujedinjenja Europe koji nisu bili utemeljeni na vrijednostima. Njemački pravnik Gustav Radbruch je 1946. osmislio teško prevodiv izraz “Unrechtstaat”, koji prevodimo kao bespravna država, a koji označava pravo utemeljeno na goloj sili, a ne na moralnim načelima.

Za razliku od toga, Europska unija je egzistencijalno vezana za vrijednosti navedene u čl. 2. Ugovora o EU. Bez vjere u njih, ona se ne bi znatno razlikovala od ranijih povijesnih projekata europskog ujedinjenja. Sve institucije EU, pa tako i Europski sud, ne samo da prihvaćaju te vrijednosti nego su i ovisne o njima. Ustrojene su tako da omogućuju odvagivanje interesa i država članica i građana. To vidimo po njihovu sastavu koji odražava ravnopravnost nacionalnih država članica te po načinu donošenja odluka koji uzima u obzir i ravnopravnost država i ravnopravnost građana.

No zašto se baš sada sve više problematiziraju te vrijednosti EU o kojima govorite?

Meni se čini da je na takav razvoj utjecalo više razloga, a izdvojio bih dva. To je dinamika odnosa prava EU i nacionalnog prava i razumijevanje demokracije kako je vrijednosti EU izražavaju. Prvo, počevši od 1963., kroz praksu mog Suda razvila se doktrina koja je poslije ugrađena i u temeljne ugovore Europske unije. Prema toj doktrini, pravo Europske unije nadređeno je pravu država članica što stvara izravno primjenjiva prava i obveze za pojedince. Tijekom godina i desetljeća razvila se dinamika u kojoj su države članice nastojale na različite načine obuzdati nadređenost prava EU nacionalnom pravu.

To su opravdavale zaštitom temeljnih prava, strukturom nacionalnog ustavnog poretka, nacionalnim ustavnim identitetom, doktrinom prekoračenja ovlasti EU, tehnički termin je ultra vires, ili odlukama vlastitih ustavnih i vrhovnih sudova. Cijelo to vrijeme praksa Europskog suda ostala je stabilna. Pravo Europske unije ima prvenstvo nad pravom država članica u bilo kojem obliku – zakona, ustava, presuda ustavnih i vrhovnih sudova. Povećan broj predmeta vezanih za vrijednosti samo je najnovija i posljednja etapa u tom nadmetanju za prvenstvo. Riječ je o definiranju univerzalnih vrijednosti koje obvezuju kako Uniju tako i njezine države članice. Želio bih naglasiti da je upravo nadređenost prava EU nad pravom država članica jamstvo njihove jednakosti.

Pravo EU vrijedi jednako i u Francuskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, Danskoj ili Hrvatskoj. Drugi razlog vidim u različitom shvaćanju demokracije. Članak 2. navodi demokraciju kao jednu od vrijednosti Europske unije. Gledano izolirano od drugih vrijednosti, demokraciju je moguće shvatiti na različite načine. Riječ je o demokratskoj praksi koja se različito razvijala u Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Poljskoj itd. Međutim, gledano zajedno s drugim vrijednostima iz čl. 2., jasno je da nije riječ o bilo kakvoj, već o liberalnoj demokraciji, dakle takvoj u kojoj je volja većine ograničena pravom višeg ranga koje štiti neovisna sudbena vlast. Vidite, veliki broj država članica ima povijesna iskustva totalitarizma.

Počevši od Njemačke, preko Grčke, Portugala, Španjolske, država koje su bile podčinjene Sovjetskom Savezu, pa i Hrvatske. Američki povjesničar Timothy Snyder naziva Europsku uniju, parafraziram, sigurnom lukom nakon imperijalizma. Međutim, iako je pojam liberalne demokracije dobro poznat, mnoge države članice nemaju u tom području mnogo povijesnog iskustva u praksi. Stoga je od presudne važnosti da Europski sud, tumačeći vrijednosti Europske unije, precizno razjasni njihov sadržaj te nedvojbeno utvrdi da se članak 2. odnosi na liberalnu demokraciju.

A ne na iliberalnu, kako se navodi za neke zemlje. Utječu li promjene u globalnoj sigurnosnoj slici i prestrojavanje utjecaja na svjetskoj sceni, a znamo da je dio toga i Unija, na tumačenje prava EU?

Još je prerano o tome govoriti. Potrebno je određeno vrijeme dok takvi predmeti stignu do Suda Europske unije.

Treba li pravo EU biti fleksibilnije u vremenima krize ili upravo obratno, strože? Na primjer, postoji li opasnost da se pravni standardi kompromitiraju u ime sigurnosti?

Ako sam dobro shvatio, pitanje se odnosi na to kakva je interpretacija prava na Sudu EU. Mogu reći da se Sud postojano drži svoje ustaljene prakse. Ta praksa evoluira, ali rijetko na dramatičan način, već korak po korak. Također, razvoj sudske prakse ovisi o predmetima koje stranke donose pred Sud i o njihovoj argumentaciji. Pravo ne može imati različito značenje u različitim vremenima. Ono se testira upravo u kriznim situacijama. Ako pravo ne vrijedi u vremenima krize, ne vrijedi uopće.

Drugi dio vašeg pitanja izuzetno je relevantan. Kada se sudska praksa stabilizira i postane ustaljena, a time i teško izmjenjiva, dolazimo do stanja pravne sigurnosti. Međutim, takvo stanje ne odgovara svima, osobito ne onima koji nastoje destabilizirati pravni poredak i delegitimirati institucije. To mogu pokušati na dva načina; manipulacijom prava, a u tom slučaju govorimo o zloporabi prava, ili manipulacijom činjenica, a u tom slučaju govorimo o prijevari. Stoga je izuzetno važno zadržati stabilnost značenja prava kao i razlučiti činjenice od neistina.

Je li Europski sud postao politički akter u EU?

Treba razlikovati odvojenost politike i prava od političkih i drugih društvenih posljedica koje sudske presude mogu imati. Posve je prirodno da se Sud susreće s političkim pitanjima, uključujući odnose između Europske unije i država članica, odnose među institucijama EU, te pitanja prava, pa i političkih prava građana. Međutim, sva ta pitanja rješavaju se isključivo pravnim putem uz punu neovisnost i neutralnost u odnosu na politiku. S druge strane, svaka sudska presuda, kad bude objavljena, postaje politički relevantna činjenica. Sudske presude mogu dati povod za promjenu propisa što je, naravno, u sferi demokratskog procesa, a time i u sferi politike.

Možemo li zamisliti što bi se dogodilo da neka država članica sustavno ignorira odluke Europskog suda? Kakve bi bile posljedice?

Postupak za takve situacije postoji i on je propisan ugovorom. Europska komisija ima ovlast pokrenuti postupak zbog povrede prava EU protiv bilo koje države članice, a u slučaju nepoštovanja presuda Suda EU, postupak koji rezultira novčanim kažnjavanjem države. Europski sud može izreći visoke novčane kazne državama članicama pa je zbog toga kršenje prava EU neatraktivno. To je uobičajena praksa.

Je li Sud prema nekim članicama ljubazniji i oprezniji jer imaju veću političku, ekonomsku težinu od drugih? Je li se ikada dogodilo da Sud donese presudu koja bi izravno dovela do pada vlade u nekoj državi članici, odnosno utjecala na političke promjene?

Sve države članice EU su ravnopravne. Europski sud ne može i ne smije biti politički akter, već djeluje isključivo u pravnim okvirima. Presude mogu biti činjenično politički relevantne, ali to nije stvar mog Suda, već načina kako građani i drugi akteri te presude shvaćaju. Bitno je reći da interpretacije prava EU sadržane u presudama Suda EU te obvezuju sve države članice, čak i kada se predmet odnosi na samo jednu. Stoga sve države članice mogu pred Sudom iskazivati svoja pravna shvaćanja i u predmetima koji se tiču drugih država članica.

Na terenu i u političkom životu primjećujemo trend gubitka povjerenja u demokraciju i institucije. Može li Sud svojim presudama na neki način zaštititi našu djecu i djecu naše djece od eventualnog lošeg razvoja događaja, pa čak i ako takav razvoj ima potvrdu demokratske većine. Ili je to izvan vaše moći?

Teško mi je dati sud o takvim zapažanjima. Mogu tek reći da sam svjestan različitih shvaćanja demokracije, a znam i da postoje zloglasni povijesni primjeri kako su diktatori i zločinci dolazili na vlast putem demokratskih izbora. Može li Europski sud spriječiti takav razvoj? Mislim da može pridonijeti da se takav razvoj izbjegne. Odgovornost je na svim institucijama i svim akterima, ponajprije na građanima.

Dotaknimo se još pitanja identiteta i vrijednosti Europske unije. Što se događa ako države članice taj identitet više ne dijele u praksi, ali ga formalno ne osporavaju? Što će se dogoditi ako vrijednosti koje ste naveli, ili identitet Unije, velik građana EU prestane doživljavati kao svoj?

Načelno, identitet je ono što nekoga ili nešto istodobno čini jedinstvenim i različitim od svega drugog. Isto vrijedi kako za EU tako i za svaku državu članicu. U suštini, identitet EU konstituira se kao zaseban i različit od identiteta drugih međunarodnih subjekata, ali i od identiteta država članica. U suprotnom, ne bismo mogli imati postojeću strukturu EU, u kojoj su države članice konstitutivni subjekti. Ukratko, i EU i države članice imaju svoje zasebne identitete. Sud na kojem služim pojasnio je pojam identiteta EU u presudi u predmetu C‑156/21 od 16. veljače 2022. u kojem se radilo o zaštiti proračuna Unije u slučaju povrede načelâ vladavine prava, rekavši da su “Države članice prepoznale (…) i dijele vrijednosti koje članak 2. Ugovora o EU sadržava” Te vrijednosti “određuju sam identitet Unije kao zajedničkog pravnog poretka”.

Može li se govoriti o zajedničkoj europskoj obrani bez implicitnog napuštanja dijela njezine antimilitarističke tradicije?

Nemojmo zaboraviti da ideja o zajedničkoj europskoj obrani nije nova. Još 1952. šest europskih država potpisalo je ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice. Ugovor međutim nije nikada ratificiran i nije nikada stupio na snagu, no govori o tome da je zajednička obrana od početka bila nešto o čemu su države članice razmišljale. U pogledu vašeg pitanja o promjeni antimilitarističke naravi Unije, rekao bih da je projekt europske integracije ostvario izuzetan uspjeh. Od samih početaka, nakon Drugog svjetskog rata do danas, između država članica nije bilo ratnih sukoba. Što se tiče vanjskih okolnosti koji sigurno utječu na Uniju, citirao bih Schumanovu deklaraciju, jedan od ranih temeljnih akata na kojem se EU i danas temelji: “Europa neće biti dovršena odjednom, ni prema nekom jedinstvenom planu. To će se dogoditi putem konkretnih postignuća koja će ponajprije stvoriti de facto solidarnost.”

Ova postavka Roberta Schumana danas je važnija nego ikada. Da se vratim na vaše pitanje. Ja ne vidim promjenu antimilitarističke naravi EU, već potrebu za novim konkretnim postignućem, zajedničkom obranom Europske unije od globalnih izazova koji prijete samim vrijednostima na kojima se ona temelji i njezinom identitetu kao zajednice ravnopravnih nacionalnih država i slobodnih građana. Ulaganje u obrambenu industriju ne znači promjenu kursa ili militarizaciju EU, već preuzimanje temeljne odgovornosti za vlastitu sigurnost i doprinos kolektivnoj sigurnosti u okviru međunarodnih ugovora o kolektivnoj obrani.

U zadnje vrijeme svjedočimo i napadima na međunarodno pravo. Ako međunarodno pravo prestane biti učinkovito, može li pravo EU opstati kao izolirani normativni otok?

Pravo EU autonomni je pravni poredak različit i od međunarodnog prava i od prava država članica. U tom smislu ono nije izravno ovisno o međunarodnom pravu koje uvažava i primjenjuje. Dijelovi međunarodnog prava čvrsto su integrirani u europski pravni poredak. Primjerice, Povelja temeljnih prava EU, koja ima jednaku pravnu vrijednost kao i temeljni ugovori, u potpunosti prihvaća temeljna prava koja priznaje i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Spekulirate o pitanju može li međunarodno pravo kolabirati. Stranke međunarodnih ugovora uvijek mogu istupiti iz njih, ali to ne utječe na činjenicu da postoji međunarodno običajno pravo. Nadalje, međunarodno pravo nije samo pravo koje vrijedi i primjenjuje se između država već i unutar država.

Možete li dati neki primjer?

Pogledajte primjerice čl. 6 st. 2 Ustava SAD-a, koji propisuje da su Ustav i međunarodni ugovori “vrhovno pravo države”, u originalu “supreme law of the land”. Drugim riječima, i u Sjedinjenim Državama se važeći međunarodni ugovori primjenjuju kao izvor prava unutar države i izjednačeni su s Ustavom. Europski sud također primjenjuje međunarodne ugovore kao izvor prava no, u skladu s načelom pravnog dualizma, oni, u pravilu, moraju biti preneseni u pravo EU.

Ispada da kršeći međunarodno pravo, države krše i vlastito pravo. Zanimljivo. Što predstavlja veću opasnost za nezavisnost pravosuđa, otvoreni pritisci ili pak normalizacija loših praksi?

Neovisnost pravosuđa od neprocjenjive je važnosti za opstanak ustavnog poretka. Neovisni suci jamstvo su vladavine prava. Sud EU razlikuje dva aspekta neovisnosti pravosuđa: vanjski i unutarnji. Vanjski aspekt, po riječima Suda, “zahtijeva da predmetno tijelo posve samostalno izvršava svoje funkcije, a da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu narušiti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke”. Unutarnji aspekt “…dovodi se u vezu s pojmom “nepristranosti” i ima za cilj osiguranje jednakog odmaka od stranaka spora i njihovih pripadajućih interesa u odnosu na predmet spora. Taj kut gledanja zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila.”

Mogu li suci uopće biti neovisni budući da se imenuju političkom odlukom?

Sud EU imao je prilike očitovati se o tome u predmetu iz 2021. C-896/19 Repubblika, kada je rekao da činjenica da grana političke vlasti imenuje suce “…ne može stvoriti njihovu ovisnost u odnosu na njega niti izazvati sumnju u njihovu nepristranost ako te osobe, nakon svojeg imenovanja, nisu izložene nikakvom pritisku i ne primaju upute u okviru obavljanja svojih dužnosti…” Drugim riječima, u pravnim sustavima u kojima političke grane vlasti imenuju suce, a takav se model široko primjenjuje, sam čin političkog imenovanja nije problematičan sve dok je sudačka neovisnost zajamčena nakon čina imenovanja.

Drugi aspekt sudske neovisnosti je unutarnji. O tome se Sud EU izjasnio 2024. u presudi u predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 Hann-Invest. Unutarnja neovisnost odnosi se na jamstvo unutarnje autonomije suca, ili sudskog vijeća, koji rješava predmet u odnosu na druge aktere unutar samog suda. Naravno, sudačka neovisnost, vanjska i unutarnja, djeluje u okviru ustavnog poretka koji takvu autonomiju jamči. Stoga su suci, već po samoj svojoj funkciji, čuvari pravnog poretka utemeljenog na ustavnosti i vladavini prava. Oni moraju biti otporni na pritiske, kako subjektivno tako i objektivno.

Kada kažem subjektivno, mislim da moraju ignorirati moguće pritiske koji se povremeno javljaju, a tu je riječ i o snazi karaktera. Kada kažem objektivno, mislim da moraju postojati institucionalna jamstva sudačke neovisnosti. U liberalnoj demokraciji ona postoje i bez njih nema ni liberalne demokracije. Što se tiče normalizacije loših praksi, za to je potrebno otvoreno, javno djelovanje s ciljem delegitimiranja suca ili suda. To vam je kao kada navijači ili novinari koji prate nogometnu utakmicu javno okrivljuju suca za poraz momčadi za koju navijaju. Imate pravo, ta opasnost uvijek postoji i treba je biti svjestan. Osobno nisam nikada osjetio nikakve pritiske niti sam im svjedočio.