Europa bi već do kraja desetljeća mogla generirati čak bilijun dolara dodatne ekonomske vrijednosti zahvaljujući razvoju naprednih tehnologija, prema procjeni McKinseyja. U samom središtu tog potencijala nalazi se umjetna inteligencija (AI) koja se danas promatra kao ključni geopolitički i gospodarski resurs, usporediv s naftom u 20. stoljeću. Tko kontrolira razvoj, primjenu i monetizaciju umjetne inteligencije, potencijalno kontrolira i sljedeći ciklus globalnog rasta.

No, dok brojke zvuče impresivno, stvarnost poslovne primjene AI-ja pokazuje znatno složeniju i selektivniju sliku. Tek oko 20 posto kompanija uspijeva pretvoriti ulaganja u umjetnu inteligenciju u konkretne financijske rezultate, otkrilo je paralelno istraživanje PwC-a.

Još je indikativnije da upravo ta manjina prisvaja čak 74 posto ukupne vrijednosti koju AI trenutno generira u poslovnom sektoru. Ostalih 80 posto poduzeća dijeli tek četvrtinu vrijednosti, iako većina formalno „ima AI strategiju” i ulaže u alate.

Europa u toj utrci ne kreće s nule. Kontinent raspolaže vrhunskim sveučilištima, istraživačkim centrima i visokoobrazovanom radnom snagom, a u nizu deep‑tech niša – od robotike do kvantnih tehnologija – već sada igra ulogu jednog od vodećih svjetskih aktera. McKinsey međutim upozorava na kroničnu boljku europskog ekosustava: slabiju sposobnost komercijalizacije i skaliranja inovacija. U području umjetne inteligencije taj se problem vidi posebno jasno. Brojni startupovi razvijaju vrhunsku tehnologiju, ali se u fazi rasta sudaraju s manjkom kapitala, fragmentiranim tržištem i sporom regulativom. Zbog toga ključni talenti i kompanije često završavaju u SAD-u.

Najnovije istraživanje PwC zorno prikazuje mehanizam ubrzane koncentracije tržišne moći. Tvrtke koje spadaju među AI lidere ostvaruju više od sedam puta veći doprinos prihoda i ušteda temeljenih na umjetnoj inteligenciji u odnosu na konkurente u istoj industriji.

Uz to bilježe i profitne marže više za nekoliko postotnih bodova. To im daje znatno veći manevarski prostor za nova ulaganja, akvizicije i širenje na nova tržišta, čime dodatno učvršćuju svoju prednost. Umjetna inteligencija, ukratko, postaje multiplikator postojećih konkurentskih razlika.

PwC-ovi rezultati na prvi pogled ne idu u prilog priči da „svi već ulažu u AI“. Međutim, oni su u skladu s njihovim globalnim istraživanjima među CEO-ima, gdje više od polovice direktora priznaje da još ne vidi jasan financijski povrat od ulaganja u umjetnu inteligenciju.

Većina kompanija zato ostaje zarobljena u tzv. „pilot fazi“: provode se testni projekti i proof-of-concept rješenja, ali ona se rijetko šire na razinu cijele organizacije. Istovremeno, često nedostaje jasna povezanost između AI inicijativa i konkretnih poslovnih rezultata poput prihoda ili ušteda.

Upozorenje stručnjaka

Umjetna inteligencija nije čarobni štapić: Evo gdje svi griješe

INSPIRACIJA IZ PRIRODE

Zašto nam najbolje misli padaju na pamet kad najmanje radimo?

AI lideri izdvajaju se upravo po sposobnosti da primjenu umjetne inteligencije izravno povežu s financijskim rezultatima poslovanja. Umjesto raspršenih pokušaja, sustavno mjere prihode i uštede koje proizlaze iz primjene umjetne inteligencije u odnosu na industrijski prosjek, pa jasno prepoznaju što donosi rezultate, a što ne. 

Umjesto niza nepovezanih projekata, razvijaju platformski pristup – uspostavljaju zajedničke podatkovne temelje, ponovno upotrebljive modele i API-je te standardizirane procese upravljanja modelima i rizicima. Takav pristup zahtijeva veća početna ulaganja, ali omogućuje da se svaki sljedeći slučaj primjene razvija brže, uz niže troškove i veći povrat.

Ključna razlika nije samo u visini budžeta, nego u strategiji korištenja AI‑ja. Većina tvrtki i dalje gleda na umjetnu inteligenciju kao na alat za automatizaciju i smanjenje troškova – digitalni ekvivalent nekadašnjih programa racionalizacije. PwC‑jevi podaci pokazuju da AI lideri najveći dio koristi ostvaruju na strani rasta: kroz novu ponudu, personalizirane proizvode i usluge, ulazak na nova tržišta i sofisticiranije upravljanje cijenama i rizikom.

U europskom kontekstu taj raskorak dobiva dodatnu dimenziju. S jedne strane, kontinent ima znanje, istraživačku infrastrukturu i ambiciju – što potvrđuje i McKinseyjev scenarij bilijuna dolara dodatne vrijednosti do kraja desetljeća. S druge, kapital, tržišna dinamika i regulatorni okvir često guraju najperspektivnije AI kompanije preko Atlantika.

Za Europu, a osobito za manje ekonomije poput hrvatske, poruka je jasna. Potencijal postoji, ali vrijeme nije neograničen resurs. Ako želi ostvariti svoj udio u McKinseyjevom „bilijunu”, Europa mora ubrzati procese donošenja odluka, pojednostaviti regulatorni okvir i, prije svega, osigurati dovoljno rizičnog i razvojnog kapitala za skaliranje tehnoloških kompanija. Istodobno, poslovni sektor mora napraviti jasan iskorak: od izoliranih pilot projekata prema sustavnoj transformaciji poslovnih modela u kojima umjetna inteligencija postaje integralni dio rasta, a ne samo alat za optimizaciju troškova.