Goleme su razlike između očekivanja, ambicija, strahova, razlike u sustavu vrijednosti u društvima zemalja članica.
Bez obzira na sadašnji kaos u stavovima koji su se pokazali na Macronovoj konferenciji u Parizu sigurno znamo ovo:
Kad se nađe zajednički pristup problemu povlačenja Amerike iz bliskog savezništva i posljedicama tog čina, tada će se postaviti biti skica konstrukcije nove faze Europske unije.
Bez obzira na sadašnji kaos u stavovima koji su se pokazali na Macronovoj konferenciji u Parizu sigurno znamo ovo:
Kad se nađe zajednički pristup problemu povlačenja Amerike iz bliskog savezništva i posljedicama tog čina, tada će se postaviti biti skica konstrukcije nove faze Europske unije.
To znači, da će se vidjeti tko ide dalje blisko i zajedno, a tko ostaje u drugom ili trećem planu. Neki će sigurno nastaviti skupa, prema mottu koji se od belgijskog, dakle lokalnog, ponekad navodi kao zajednički europski: union fait la force – snaga kroz zajedništvo.
Nova faza bit će realizacija ideje tzv Europe krugova. U jezgri će biti zemlje najčvršće integracije, a zatim, kako će krugovi širiti, kao kad se baci kamen u vodu, tako će se razmjestiti i druge zemlje. To i sad postoji. U najčvršćoj jezgri su zemlje Schengena, zajedničke valute, zajedničkog uhidbenog naloga i onog što se ne može opipati, ali postoji, a to je sistem vrijednosti.
Međutim, izrastao je novi osnov zajedništva, a to je određivanje prema geopolitici, a sada prema Americi i prema Rusiji. I to već sada postoji na terenu.
Doduše, EU se ne mora mijenjati, može ostati i ovakva kakva je sada, ali zastat će u geopolitičkoj i vrijednosnoj rasputici. Goleme su razlike između očekivanja, ambicija, strahova, razlike u sustavu vrijednosti u društvima zemalja članica. Jedni koče druge. Sve je teže naći najmanji zajednički nazivnik, kako se u briselskom žargonu naziva dogovor koji omogućava barem mali pomak.
Kad se razmišljalo može li se što promijeniti, svaki put bi se stalo pred zidom, jer Ugovori – a na tome organizacija EU počiva umjesto Ustava – toliko otežavaju promjene, da su one praktički nemoguće. Konkretno, nema šanse da će Hrvatska odustati od principa zapisanom u Ugovorima da se odluke o proširenju donose samo kvalificiranom većinom, jer želi imati kočnicu prema članstvu Srbije.
Osim – ako će biti moguća Europa krugova, slojevita pripadnost. Tada će biti mjesta i za zemlje koje se sada drže po strani. Ili, bliže sadašnjoj situaciji, nema šanse da Mađarska, Slovačka ili uskoro možda Rumunjska, možda Austrija, glasaju na sastancima najvišeg tijela EU-a, Vijeća, protiv Rusije.
Ali, isto tako, dosada EU nije bila zaista u tako teškoj potrebi da se odredi, zato jer ništa nije ugrožavalo njenu jezgru. Sastanak u Parizu koji je sazvao francuski predsjednik Macron, naznačio je buduću jezgru. Ta grupa bit će sigurno otvorena još nekim zemljama, među kojima i Hrvatska.
U Parizu su neformalno razgovarali samo oni kojih se sve najdirektinije tiče, Francuska i Njemačka, Španjolska, Italija prirodno jer su najveće ekonomije, Poljska, velika nova članica koja izdavanje skoro pet posto BND-a za obranu. Prisutvo britanskog premijera bilo je logično, a i time što je bio tamo, i Keir Stramer se odredio s kim je.
Koji su bili tamo drže se zajedno, iako imaju vrlo različite stavove kako odgovoriti na novu situaciju nakon povlačenja Amerike. Tek inicijalno curi što su razgovarali, a najviše detalja u New York Timesu. Analize njihovih stavova uslijedit će nakon kompletnijih informacija.
Za sada znamo da su razmijenili mišljenja i dojmove što to Donald Trump hoće od Europe i od pojedinačnih zemalja. Govorili su koliko su spremni sudjelovati u Ukrajini, financijski i ljudstvom, koliko su spremni odvajati za obranu od BND-a, zatim što svatko od njih može dati kratkoročno, a što dugoročno.
Za sada dok se ništa ne zna o primirju Rusija-Ukrajina, ne žele razgovarati o mirovnim snagama u Ukrajini, no duboko su svjesni da ih ta u svakom pogledu skupa obaveza čeka u budućnosti.
Najozbiljnije poruke s ovog sastanka su stavovi prema Americi: Njemačka, Nizozemska, Poljska smatraju da se, koliko se može, treba držati Amerike, i vjeruju u transatlantski savez, konkretnije, u transatlantski NATO. Prema NYTimesu, nizozemski premijer Dick Schoof rekao je da misli da je oštar Trumpov stav prema EU, taktika da se Europa trgne i poveća davanja za obranu i da se jača angažira u Ukrajini.
Bez obzira što je Emmanuel Macron vrlo slab kao lider, što će njemački kancelar umjesto Scholza biti netko drugi i što je Velika Britanija izvan EU-a, naslućuje se kako će izgledati buduća skica sigurnosti Europe.
Iz tog geopolitičkog imperativa, trebale bi izaći i druge promjene u Europskoj uniji. To što je izbjegnuto da budu baš svi, znači da se još daje šansa istočnoeuropskim zemljama koje su nesigurne u svojoj lojalnosti da se odluče. U budućoj konstrukciji EU-a, neke od njih sigurno će preći u drugi krug, neće biti u jezgri, ali to će se vjerojatno dogoditi nakon dubokih društvenih debata.
