Iako čudno: francuska krajnja ljevica, ali i europska krajnja ljevica, na primjer Janis Varufakis, oštro kritiziraju presudu francuskog suda prema kojoj Marine Le Pen, uz kaznu nošenja električne nanožnice, ne može sudjelovati na predsjedničkim izborima 2027. godine, uz pet godina zabrane političkog djelovanja.
Dakako, najveća podrška dolazi od glasača i simpatizera desno od centra, a podrška jača prema kraju desnog spektra. Kulminirala je na demonstracijama ove srijede u Parizu, na kojima je Marine Le Pen poručila da ne odustaje, da se bori dalje, denuncirala francusko pravosuđe i “elite”. Istodobno, i ljevica je održala kontrademonstracije, koje su osuđivale one lepenističke, “fašističke”.
Francuska socijalistička ljevica smatra da sudska presuda protiv Marine Le Pen nije kontroverzna, nego logična i da uzevši u obzir podnesene dokaze, Sud nije imao prostora za drugačiju odluku. Njeni simpateziri pak tvrde da jeste, jer Le Pen nije bila iscrpila sve pravne mogućnosti u dokazivanju nevinosti. Lider krajnje ljevice Jean-Luc Melenchon, šef “Nepokorene Francuske” (LFI), kritizirao je sudsku odluku o zabrani političkog djelovanja Le Pen. Njegovi razlozi, kao i Varufakisovi, kao i uglednog lijevog časopisa Jacobin koji je europska tribina lijevih ideja, principijelni su.
Svejedno, nakon demonstracija u srijedu, Melenchon je nervozno komentirao da je na njima naslutio nešto što mu se nikako ne sviđa te je najavio velike antidesničarske demonstracije za Prvi maj u Parizu. Dakle, Melenchon traži mobilizaciju protiv, kako on vidi, nove vitalnosti krajnje desnice u Francuskoj koja je profitirala osudom Le Penove.
Javnost ipak nije posve na strani Marine Le Pen, nego su podijeljeni, a dosta je i onih, oko 20 posto, koji ne znaju što bi mislili: je li ili nije Sud bio ideološki pristran, pa je donio političku presudu, te je li ili nije tročlano sudsko vijeće nepravedno preventivno osudilo Le Pen, budući da sudski proces još nije posve završen.
Sporan dio presude
Sporan dio sudske presude jest ovaj: “Sud uzima u obzir ozbiljno narušavanje demokratskog javnog poretka koje bi u ovom slučaju bilo uzrokovano činjenicom da je osoba osuđena u prvom stupnju, a također i dodatnom kaznom za djela pronevjere javnih sredstava te koja bi naknadno mogla biti pravomoćno osuđena, kandidatkinja ili čak i da bude zabrana na predsjedničkim izborima.”
Također se u presudi evocira Europska unija, što se smatra isto tako spornim: “Napad na interese Europske unije posebno je ozbiljan utoliko što ga provodi (…) strana koja tvrdi da se protivi europskim institucijama”.
Francuska je navikla na nezavisno pravosuđe, a sudske odluke se diskutiraju, ali i poštuju. Ovo s Marine Le Pen i ta buna i rađanje nepovjerenja u pravosuđe, nešto je novo. Prije Le Pen osuđivani su brojni političari, predsjednici republike Jacques Chirac za zloporabu javnih sredstava i trgovinu utjecajem, pa zatim i Nicolas Sarkozy na dvije godine strogog zatvora zbog korupcije i trgovine utjecajem. Već godinu dana nosi nanožnicu.
Mnogi ministri i gradonačelnici osuđeni su također, no nisu nužno bacani u francuski ekvivalent Remetinca. Evo, jedan od njih, Patrick Balkany zajedno sa suprugom služi u kućnom pritvoru zbog poreznih prevara, u predivnoj vili u Givernyju, tamo gdje je Claude Monet slikao lopoče. Služe kaznu i ministri iz lijeve, Hollandove vlasti, na primjer ministar financija Cahuzac, također za poreznu prevaru, isto nosi nanožnicu.
Konačno, najsličniji slučaj Le Penovoj je onaj bivšeg Sarkozyevog premijera Francoisa Fillona, koji je koristio javna sredstava da omogući sebi i obitelji život u dvorcu, a svojoj supruzi isplaćivao je velika sredstva na ime honorara za nepostojeće tekstove u stručnim časopisima. Bio je to krajnje nepažljiv potez koji je odmah upao u oči, uzevši u obzir male honorare za intelektualni rad…
No, nijedan slučaj nije izazvao tkavu reakciju u javnosti kao ovaj Marine Le Pen, makar je baš Francois Fillon, kad je bio osuđen, također 2017. bio predsjednički kandidat. Doduše, Fillon je smjesta potonuo u očima javnosti. Le Pen nije. Mnogi njeni žestoki politički protivnici u Francuskoj izražavaju razumijevanje za bijes Marine Le Pen povodom presude, jer im je pred očima razvoj događaja oko pokušaja da se u Bidenovom mandatu politički onemogući Donald Trump. Makar su neki dokazi protiv Trumpa bili čvrsti, a optužbe, kao poticanje rulje da zauzme Kapitol ozbiljne, svaki napor sudova da mu stanu na kraj rezultirao je povećanjem njegove popularnosti. Sad se to događa s Marine Le Pen.
Varufakis: Zašto baš nju?
Le Pen je osuđena jer je, kao zastupnica Europskog parlamenta, lažirala svrhe trošenja 480 tisuća eura, i oko dva milijuna iz proračuna Francuske. Sredstva koja je dobila iz Europskog parlamenta, europski novac koji se smije samo namjenski trošiti, usmjerila je drugdje. Oboje je dokazano, a svejedno njeni glasači misle da joj se trebalo progledati kroz prste.
Čak je i Janis Varufakis rekao da iako ne opravdava Le Pen, i iako to nije dozvoljeno, da u Europskom parlamentu “mnogi eurozastupnici” sredstva koja dobivaju za svoje zastupničke urede, a ona mogu biti i do trideset tisuća eura mjesečno, upotrebljavaju tako da ih vraćaju u svoje stranke. Ili pak nekako pomognu sebi bliskima. Dakle, kaže Varufakis u podcastu DiEM25 od četvrtka, ljudi će se pitati zašto su baš nju izabrali da ju osude, baš kad je vodila u anketama. Smatra da će to ljevici smanjiti šansu da skrše njenu ideologiju na izborima, kao što i treba.
Janis Varufakis kaže da je za njegov argument svejedno radi li se o Marine Le Pen, nego smatra da se postavlja pitanje tko smije uskratiti pravo bilo kome da sudjeluje u političkom nadmetanju.
“Želimo ih vidjeti poražene moralno i politički, a za to moraju biti u političkoj areni”, rekao je. Međutim, francusko društvo je kao razrezano na dvije strane. Na jednoj su strani oni koji odbijaju, na ideološkoj razini, sve tekovine liberalizma i kapitalizma. Na drugoj su strani oni koji odbijaju sve tekovine modernizacije društva nakon 1968. godine.
Centar je tamo vrlo uzak. Ili si lijevo, ili desno. Nema šanse da se dvije krajnosti pomire. Odnosno, nema šanse da bi ljevica ikada glasala za ideologiju Marine Le Pen, tako da, iako je ona sada imala najviše glasova u anketama za predsjedničke izbore, ipak nije baš tako očigledno da bi pobijedila. Da bi pobijedila, Le Pen bi morala imati i podršku francuskog finog građanstva, a to još nema. I ljevice.
Sad je pitanje koliko se Marine Le Pen uspjela odmaknuti, i stvarno i u imidžu od naslijeđa svog oca, koji je osnovao stranku, utro joj put, sistemom prožimanja krajnjeg konzervativizma i provokacija stvorio potrebu za ekstremnim rješenjima koje je nudio. Osamdesetih i devedestih godina 20. stoljeća, bio je najekstremniji desničar u Europi. Kao samozadovoljni šovinist, antisemit, branitelj metoda mučenja u zatvorima, bio je karikatura krajnje desnice, a ipak stvaran. On je bio čovjek davnih dana, Alžirskog rata, političar koji je konzervativnog nacionalista De Gaullea smatrao previše mekanim.
Malo, pomalo, devedesetih i početkom 2000-ih, počeo je upozoravati srednju klasu kako imaju pravo na nezadovoljstvo. Iskreno, tko zna Francusku, zna kako se dobro živjelo u svakom aspektu. Zdravstvo, socijala, običaji i očekivanja da svi imaju jednake šanse, plaće, mirovine… Sve je bilo, osim za doseljene Arape, dobro da bolje ne može biti. Stari Le Pen gradio je potpaljujući rasizam prema Židovima i Arapima i zagovarajući čistoću krvi pravih Francuza.
Skrenula s očeva kursa
Marine Le Pen nije samo njegova biološka kći, nego je počela kao prava nasljednica. Ismijavala je kako mole muslimani, i smatrala da je Francuska pod muslimanskom okupacijom. No, shvatila je da ako tako nastavi, neće izgraditi široku bazu. Ona je skrenula s kursa svog oca prema “nacionalnom populizmu”. Promijenila je ime stranke iz Nacionalna fronta u Nacionalno okupljanje. Izbacila je starog Le Pena iz stranke.
Distancirala se od još radikaliziranije rodbine, na primjer nećakinje koja također gradi karijeru na desnici. Odrekla se vulgarnog semitizma Jean-Luc Le Pena, pa je čak prošle godine sudjelovala u demonstracijama francuskih Židova protiv Hamasa. Prigrlila je Netanyahuov Izrael, ali, i to se zna, njena stranka je zadržala antisemtiski ton. Više se vrijeđa izravno muslimane, od toga se odmakla, nego govori o opasnosti od islamskog fundamentalizma za Francusku, no svi znaju što hoće reći.
Ono što je počeo stari Le Pen, a to je sijanje nezadovoljstva u institucije, nastavila je i Marine. Sve joj je sumnjivo, sve stranke osim njene, svi mainstream mediji, a sad je dobila potvrdu da se sudovima ne smije vjerovati, odnosno da sudovi nisu, kako je rekla, iznad demokracije. Svoju dokazanu prevaru, skretanje dva milijuna eura državnih sredstava u privatne interese, pretvorila je u svoju pobjedu, ispala mučenica sistema, žrtva montiranih političkih procesa. A tek je trijumf bio što je skrenula pola milijuna europskih sredstava. Zapravo, kad se uživo sretnu istaknuti članovi Nacionalnog okupljanja, kad se vide njihovi aktivisti, čuje što i kako govore, vidi njihova ikonografija, kad se sociološki prouče, vidi se da su krajnja desnica.
Još je jedan element koji ju, prema autorima koji to proučavaju, svrstava u krajnju desnicu u ovom, sadašnjem vremenu. A to je razaranje postojećih međunarodnih institucija. U primjeru Marine Le Pen, ona je protivnica Europske unije. Konačno, u debati koju je imala, kao treći put predsjednička kandidatkinja, s Emmanuelom Macronom, zalagala se za izlazak Francuske iz eura, što je za njen prolaz bilo fatalno loše.
Ali, situaciju komplicira što je Nacionalno okupljanje u socijalnom dijelu svog programa prigrlilo neka rješenja koje je inače zagovarala ljevica. Zagrabili su u veliki bazen nezadovoljnika globalizacije, nezadovoljnika modernizacijom, radništva, obećaju im život bez imigranata i povratak na status quo ante. Svejedno, pažljivi francuski sociolozi i politolozi tvrde da Nacionalno okupljanje još nije fašistička stranka, nego stranka na križanju ekstremne desnice i tradicionalizma.
Na predsjedničkim izborima vjerojatno će Marine Le Pen na mjestu predsjedničkog kandidata zamijeniti 29-godišnji Jordan Bardella, koji je i šef stranke Nacionalno okupljanje. Sposoban, elokventan, Bardella, taj savršeni zet u svake majke, kako ga zovu, imidžom je još umiveniji od Marine Le Pen. Jako je srčano brani, ali zna i da je nastupio njegov trenutak.
