U vrijeme kada Europa s nervozom gleda na svoje istočne granice ozbiljno se procjenjuje koliku doista prijetnju predstavlja Rusija trenutačno zaokupljena agresijom na Ukrajinu.

Jedan od najiskusnijih vojnih i političkih stručnjaka u europskim institucijama Riho Terras, potpredsjednik Odbora za sigurnost i obranu Europskog parlamenta, bivši načelnik Glavnog stožera Estonije i aktualni europarlamentarac, na razgovoru s novinarima u Bruxellesu bio je vrlo izravan: Europa je zakazala i mora se hitno probuditi.

Kako ocjenjujete trenutačno stanje obrane u Europskoj uniji?
Iskreno, Europa je pacijent u komi. To nije metafora koja služi za dramatizaciju – to je stanje stvari. Godinama slušamo kako je neki događaj “poziv na buđenje”. Govorili su to za Gruziju 2008., za aneksiju Krima 2014., i ponovno 2022. kada je Rusija pokrenula opsežnu invaziju na Ukrajinu. No, ništa se nije dogodilo. Budilice su zvonile, ali nitko nije otvorio oči, a kad je pacijent u komi, nećete ga probuditi budilicom. Potrebna je terapija. U našem slučaju, ta terapija je – novac.

Europska unija nije napravila dovoljno?
Unatoč svim tim događajima i deklaracijama podrške, obrambena struktura EU nije značajno promijenjena. Dok su Komisija, Parlament i Vijeće politički podržavali Ukrajinu i Gruziju, nisu povukli ozbiljne korake u restrukturiranju obrambenog sustava. Prava prekretnica nije bila ruska agresija, već kada je američki predsjednik Donald Trump jasno rekao Europi: “Vrijeme je da se pobrinete sami za sebe.” To je bio stvarni šok. Do tada smo kao Europa živjeli u iluziji da će SAD uvijek biti naš jamac sigurnosti – na Balkanu, nakon pada Berlinskog zida pa i kasnije. Kad su Amerikanci pokazali znakove povlačenja, postalo je jasno da se moramo osloniti na sebe. No, kasno.

Imate li primjere iz osobnog iskustva o tromosti institucija?
Kao načelnik Glavnog stožera Estonije bio sam član Vojnog odbora Europske unije još 2011. godine – tri godine nakon Gruzije, tri godine prije Ukrajine. Ti su sastanci bili doslovno uspavljujući. Prisjećam se jednog posebno dosadnog izlaganja Europske obrambene agencije koje je trajalo satima. Kolega iz Velike Britanije pored mene je počeo hrkati. Nije se više nikada pojavio. Sada Ujedinjeno Kraljevstvo više nije ni član Unije. Tada nitko nije ozbiljno govorio o obrani, tema je jednostavno bila zanemarena.

Jesu li se stvari ipak promijenile nakon 2014.?
Naizgled jesu. Međutim, kad pogledate stvarne poteze – primjerice, višegodišnji financijski okvir EU koji je usvojen nakon 2014. – vidjet ćete da je Europski obrambeni fond prepolovljen. Planirano je više, a odobreno manje. Sredstva za vojnu mobilnost gotovo su potpuno uklonjena. To je bio naš “odgovor” na Krim. Dakle, opet – ništa. Promjena struktura nema, ulaganja su simbolična.

Danas ste potpredsjednik Odbora za sigurnost i obranu. Ima li sada promjena?
Prvi znak napretka je da je taj odbor konačno postao samostalan. Prije smo bili pododbor vanjskih poslova. Sada imamo puni odbor, što nam omogućuje dublju raspravu o obrambenim temama. No, to samo po sebi nije promjena obrambene politike EU. Daje nam platformu, ali ne i sredstva, a ono što Europi danas najviše treba je – novac.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Koliko je novca potrebno?
Analize pokazuju da bi prosječno 3,5 posto BDP-a godišnje u svakoj zemlji članici bilo potrebno kako bi se nadoknadilo 30 godina podinvestiranja u obranu. Neke zemlje to već ostvaruju – primjerice, Estonija ulaže 5,4 posto, ali druge, poput Austrije, ulažu 0,8 posto, a Irska samo 0,2 posto. To nije ozbiljno. Kada imate takve razlike među državama članicama, sigurnost se urušava jer sigurnost nije zbroj pojedinačnih napora, već zajednička otpornost.

A što je s inicijativom Europske komisije o 850 milijardi eura za ponovno naoružavanje Europe (ReArm Europe)?
To zvuči impresivno, ali ne treba se zavaravati. Ta sredstva nisu konkretna ulaganja. Riječ je o mogućnosti država članica da se zaduže pod povoljnijim uvjetima, ako to žele. Nema obveze. Od 27 zemalja, njih 15 je pokazalo interes. No, to nije zajednička obrambena politika, to je još uvijek niz zasebnih nacionalnih odluka. Uz to, fondovi poput kohezijskih sada se pokušavaju preusmjeriti na obranu, ali ni tu nema suglasnosti svih država članica.

Postoji li prostor za racionalizaciju vojne industrije u Europi?
Apsolutno, trenutačno imamo sedam različitih tipova tenkova i više od 30 različitih borbenih vozila pješaštva. To je skupo, neučinkovito i nespretno. Trebamo zajedničku proizvodnju, zajedničku nabavu i jedinstvene standarde. No, i tu dolazimo do problema: svaka država želi zadržati vlastitu vojnu industriju i proizvodnju. Bez političke volje da se odustane od parcijalnih interesa zajednička obrambena industrija neće funkcionirati.

Kakav je stav privatnog sektora prema ulaganju u obrambeni sektor?
Trenutačno vrlo negativan. Primjerice, kad sam htio investirati osobno u obrambenu industriju – konkretno u Rheinmetall – moj bankar mi je rekao: “Mi ne ulažemo u alkohol, kockanje i obranu.” To nije osobna odluka bankara, to je politika mnogih europskih banaka pod utjecajem regulativa koje isključuju smrtonosno naoružanje. Posljedično, startupi i mala poduzeća s naprednim obrambenim tehnologijama moraju tražiti sredstva u SAD-u, Emiratima ili Kini. To nije održivo.

Je li ideja o Europskoj vojsci – o kojoj se često govori – rješenje?
Ne, to je politička distrakcija. Ako ne želite riješiti konkretan problem, otvorite raspravu o nečemu nemogućem. Europska vojska protivna je Lisabonskom ugovoru. Ako otvorite taj ugovor da to promijenite, otvorit ćete i na desetke drugih kontroverznih tema. Imamo već europske borbene grupe. Znate li koliko su puta korištene? Nikada. A tko bi zapovijedao tom vojskom? 27 veleposlanika? Europski parlament? Nemoguće. To je gubljenje vremena i energije.

Koliko je stvarna opasnost od ruske agresije na članice EU ili NATO-a?
Opasnost nije trenutačna, ali je realna. Rusija ima volju, ali još nema kapacitet. No, onog trenutka kad osjete da imaju vojnu sposobnost, testirat će granice i testirat će NATO. Da bi nas to izbjeglo, moramo ih uvjeriti da NATO funkcionira. Ako Putin vjeruje u NATO, neće ga testirati. Zato je ulaganje u obranu ne samo pitanje oružja, već i odvraćanja. Ako ne investiramo sada, poslije će biti prekasno.

Što je konkretno lijek koji predlažete?
Isključivo – novac. Ne postoji drugo rješenje. Europski obrambeni sustav, vojska, infrastruktura i industrija desetljećima su kronično podfinancirani. Ta bolna istina je rezultat mentaliteta u kojem se vjerovalo da je rat stvar prošlosti. Prozivam, među ostalim, i poznatu tezu Francisa Fukuyame o “kraju povijesti” – koja je Europu uspavala. Mi u Estoniji nikada nismo povjerovali u to, još od 2008. trošimo najmanje dva posto BDP-a na obranu.

Unatoč tadašnjoj financijskoj krizi, nismo smanjili obrambeni proračun – dapače, ukinuli smo sve drugo, ali obranu nismo dirali. Danas ulažemo 5,4 posto BDP-a. Govorili su nam da pretjerujemo, da plašimo narod, ali mi znamo svoju povijest. Nismo imali iluzije o tome da će sigurnost doći sama od sebe. Danas svi priznaju da smo bili u pravu. No, čak i s tih 5,4 posto Estonija je mala. Da izdvajamo 100 posto BDP-a, bilo bi premalo. Zato su nam NATO i EU ključni. Male zemlje ne mogu same – zato vjerujemo u saveze.

Koliko bi novca Europa trebala izdvajati da bi sustav postao održiv?
Procjena je da je potrebno 3,5 posto BDP-a godišnje, u prosjeku, da se nadoknadi 30-godišnji zaostatak. Ali, to nije samo pitanje postotka, već raspodjele tereta. Estonija može uložiti i deset posto, ali bez ozbiljnog angažmana Njemačke, Francuske i drugih većih članica – to nema pravi učinak, sigurnost ne funkcionira linearno. Ako vi ne platite sigurnosni prostor, netko drugi će ga ispuniti, i to često neprijateljski.

Ukrajina se bori za nas. Ako ratovanje u Ukrajini stane, Rusija neće prestati proizvoditi oružje. Oni su sad u ratnoj ekonomiji, mobilizirani, u potpunosti fokusirani na vojnu proizvodnju. Tisuće dronova, na desetke projektila – svaki mjesec. Ako Europa ne odgovori jednakom mobilizacijom, za tri do pet godina Rusija će imati kapacitet da testira NATO – i to će učiniti.

Mislite da će Rusija stvarno pokušati napasti članice NATO-a?
Ne kažem da će to biti odmah – prijetnja nije trenutačna, ali je realna. Rusija danas nema kapacitet, ali ima volju. Čim ponovno stekne vojnu sposobnost, testirat će sustav. Možda neće ići direktno, možda će to biti provokacija, incident, “sivo područje” – ali da, pokušat će testirati članak 5. NATO-a. Zato Putin mora vjerovati da je NATO stvaran, samo uvjerenje u snagu NATO-a može ga spriječiti. Ako osjeti slabost, djelovat će.

Spominjali ste i da su europske države industrijski neusklađene. Koliko nas to koči?
Nevjerojatno mnogo. Imamo sedam glavnih tenkova, 30-ak oklopnih vozila pješaštva, na desetke različitih sustava. Svaka država razvija svoje, umjesto da zajednički ulažemo u jednu platformu i smanjimo cijene. Zbog toga su troškovi golemi, interoperabilnost slaba, a brzina reakcije niska. Ako želimo učinkovit sustav, moramo standardizirati opremu, zajednički proizvoditi i pojednostaviti nabavu.

Što je s obrambenim “omnibusom” koji najavljuje Europska komisija?
Naziv “omnibus” je zbunjujući – nije tramvaj, nije vlak, ali eto, tako su ga nazvali. Poanta je dobra: manje birokracije, brža nabava, više zajedničkog djelovanja. No, opet – sve ovisi o državama članicama. EU ne može natjerati nikoga da se priključi. Ako žele, super. Ako ne žele, ništa. Problem nije u Bruxellesu, nego u glavnim gradovima.

Koliko je vremena Europi ostalo za pripreme?
Nemamo vremena. Imamo “minus vrijeme”. Zalihe municije su male, proizvodnja prespora, budžeti nedostatni. Treba djelovati odmah. Moramo početi investirati danas da bismo za tri godine imali kapacitet. Kad se rat u Ukrajini završi, Rusija neće stati. Samo će se preorijentirati i pripremiti za sljedeći korak. Mi to moramo spriječiti.

I za kraj, što nas može zaštititi?
Jedino snažan NATO i stvarna spremnost Europe. Putin se neće usuditi testirati sustav u koji vjeruje. Ako vjeruje da je NATO jak i jedinstven, neće ga testirati. Zato moramo djelovati, investirati i govoriti jednim glasom. U protivnom, budilica će prestati zvoniti, a pacijent će ostati u komi.

Dotaknuli smo se mogućnosti da Rusija testira granice sigurnosti EU-a. Ako dođe do incidenta – netko pogine od vojnog osoblja – bi li to bio okidač za aktivaciju članka 5.?
To ovisi o okolnostima. Uvijek postoji trenutak u kojem vojni zapovjednici, u suradnji s političarima, moraju donijeti vrlo tešku odluku – reagirati ili ne. To nije jednostavno. U Estoniji imamo dugo iskustvo s ruskim povredama zračnog prostora. Od 1991. naovamo gotovo svake godine imamo po tri do četiri takva incidenta. Kad bismo svaki put reagirali vatrom, živjeli bismo u trajnom ratnom stanju – u Trećem svjetskom ratu. To jednostavno nije održivo.

Pojedinačni slučajevi ne smiju biti temelj za pokretanje rata. Moramo imati širu sliku. Znamo što se događa uz naše granice, imamo obavještajne podatke, procjene. Znamo da trenutačno nema koncentracije ruskih snaga uz estonsku granicu – gotovo svi su u Ukrajini, ginu doslovno po bataljunima. Naravno, situacija se može promijeniti, ali sada nije trenutak za paniku. Treba ostati pribran, odlučan, ali ne ishitren.

Zašto smatrate da europska vojska nije realna opcija?
Zato što je pravno i politički neprovediva. Za početak, bila bi potrebna izmjena Lisabonskog ugovora, a otvaranje tog ugovora povlači sa sobom stotine drugih tema i nesuglasica. Osim toga, imamo već nešto što sliči europskoj vojsci – borbene grupe EU. Znate koliko su puta korištene? Niti jednom. Nikada. Imamo vojnu strukturu koju nitko ne koristi, a sad želimo stvoriti novu!? To je čista politička iluzija.

Ali, postoji potreba za većom koordinacijom i zajedničkom snagom. Kako to riješiti bez ‘europske vojske’?
Naravno da postoji potreba, ali rješenje nije u velikim, apstraktnim konstrukcijama. Rješenje je u zajedničkoj nabavi, interoperabilnosti, zajedničkim standardima, modernizaciji. Umjesto da svaki proizvođač u Europi razvija svoj tenk ili borbeno vozilo, trebamo udružiti kapacitete. Umjesto da politički raspravljamo o fiktivnoj zapovjednoj strukturi za vojsku koja nikada neće postojati, trebamo ulagati u ono što možemo koristiti sutra. Na bojnom polju ne pomažu simboli, već konkretna sredstva.