Hrvatska javnost posljednjih se dana bavi pitanjem treba li Hrvatska sudjelovati na vojnom mimohodu u Parizu. Međutim, mnogo je važnije pitanje zašto je Emmanuel Macron ovogodišnji mimohod uopće zamislio drukčije od svih prethodnih.
Što treba podržati?
Odgovor se nalazi u pozivnom pismu koje je francuski predsjednik uputio predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću. Macron ne poziva Hrvatsku na još jednu proslavu Dana Bastilje. On ovogodišnji 14. srpnja posvećuje “strateškom buđenju Europe” i poziva predsjednike država i vlada članica Europske unije te Koalicije voljnih da zajedno sudjeluju u državnoj svečanosti. Istodobno predlaže da njihove oružane snage sudjeluju sa zastavama i počasnim gardama kao simbolom zajedničke ambicije jačanja europske obrambene solidarnosti.
To mijenja gotovo cijeli okvir hrvatske rasprave.
Posljednjih dana moglo se steći dojam da se vodi spor o NATO-u, Ukrajini ili čak o mogućem uključivanju Hrvatske u neku novu vojnu inicijativu. Međutim, sadržaj Macronova poziva govori nešto sasvim drugo. Hrvatsku nije pozvao NATO. Pozvao ju je predsjednik Francuske kao državu članicu Europske unije i kao strateškog partnera Francuske. Tema nije transatlantsko savezništvo, nego europska obrambena politika.
To nije samo diplomatska nijansa. To je razlika koja određuje smisao cijelog događaja. Jer, ako je polazište pogrešno, pogrešan će biti i zaključak, a upravo se to dogodilo u Hrvatskoj. Dok Francuska pokušava otvoriti raspravu o europskoj strateškoj autonomiji, kod nas se raspravlja o NATO-u i Ukrajini, premda Macronovo pismo ne govori ni o jednom ni o drugom.
Zato je prije bilo kakve rasprave o ustavnim ovlastima ili političkim motivima potrebno odgovoriti na jednostavno pitanje: što je francuski predsjednik zapravo pozvao Hrvatsku podržati?
Francuska ne organizira samo mimohod, Francuska promovira europsku obranu. Macronova ideja nije nastala preko noći. Još od govora na Sorbonni 2017. zagovara snažniju europsku stratešku autonomiju – ne kao zamjenu za NATO, nego kao sposobnost Europe da preuzme veći dio odgovornosti za vlastitu sigurnost. Rat u Ukrajini, ubrzano pogoršanje sigurnosnog okruženja i neizvjesnost oko dugoročne američke politike toj su ideji dali novu političku težinu.
Zato se danas u Bruxellesu više ne raspravlja samo o zajedničkoj vanjskoj politici. Raspravlja se o zajedničkoj obrambenoj industriji, europskoj proizvodnji streljiva, zajedničkoj nabavi vojne opreme, novim financijskim instrumentima za jačanje obrambenih sposobnosti i većoj koordinaciji europskih država u području sigurnosti. Drugim riječima, Europa pokušava izgraditi snažniji europski stup unutar transatlantskog savezništva.
Upravo je ovogodišnji pariški mimohod zamišljen kao politički simbol tog procesa.
Francuska ne okuplja europske partnere kako bi pokazala vojnu moć. Vojnu moć već posjeduje. Okuplja ih kako bi pokazala političko jedinstvo u trenutku kada Europa traži odgovor na pitanje kako dugoročno osigurati vlastitu sigurnost. Zato Macron u pozivu ne govori o NATO-u, nego o europskoj obrambenoj solidarnosti. Zato ne poziva samo šefove država i vlada, nego želi da njihove zastave i počasne garde prođu Champs-Élyséesom kao vidljivi znak zajedničke političke ambicije.
Upravo zbog toga hrvatski spor nije tek još jedna epizoda u sukobu Pantovčaka i Banskih dvora. On je prvi ozbiljniji politički prijepor u Hrvatskoj oko pitanja europske strateške autonomije – i zato ga nije moguće razumjeti ako se promatra isključivo kroz prizmu unutarnjih političkih odnosa ili ustavnih ovlasti.
Tek kada se razumije što Francuska ovim događajem želi postići, može se razumjeti i što zapravo znači hrvatsko prihvaćanje ili odbijanje takvog poziva.
Što predsjednik Republike zapravo odbija? Tek u tom kontekstu hrvatski spor dobiva svoje pravo značenje.
Predsjednik Republike nije odbio sudjelovanje Hrvatske u NATO-ovoj aktivnosti. Nije odbio slanje hrvatskih vojnika u međunarodnu misiju. Nije odbio sudjelovanje u vojnoj operaciji niti donošenje bilo kakve odluke povezane s ratom u Ukrajini. Odbio je sudjelovanje hrvatske počasne postrojbe na događaju kojim Francuska želi simbolično predstaviti svoju viziju snažnije europske obrane.
To nije nevažna razlika.
Vlada zato cijeli slučaj promatra bitno drukčije. U odgovoru predsjedniku Republike premijer Andrej Plenković ne ulazi u raspravu o europskoj strateškoj autonomiji, nego ostaje na pitanju zakona. Poziva se na članak 69. stavak 5. Zakona o obrani, prema kojem odluku o prelasku državne granice radi protokolarno-ceremonijalnih aktivnosti donosi ministar obrane. Budući da je riječ upravo o takvoj aktivnosti, Vlada smatra da je odluka ministra obrane zakonita, a predsjednikova zabrana bez odgovarajućeg pravnog uporišta.
O tome će svoje reći pravnici.
Ali, politička dimenzija spora mnogo je zanimljivija.
Francuska danas Hrvatskoj nije bilo koji partner. Kupnja Rafalea nije bila samo komercijalni posao ni modernizacija Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njome je uspostavljeno strateško partnerstvo koje uključuje vojnu suradnju, obuku, logistiku i političku koordinaciju unutar Europske unije i NATO-a. Nije slučajno da Macron u svom pozivu Hrvatsku naziva strateškim partnerom Francuske. To nije diplomatska kurtoazija, nego politička kvalifikacija.
Poruka Parizu
Upravo zato odbijanje takvog poziva nije tek pitanje jednog mimohoda.
Države strateška partnerstva ne potvrđuju samo potpisivanjem ugovora ili kupnjom vojne opreme. Potvrđuju ih i simboličkim gestama koje pokazuju međusobno povjerenje i političku bliskost. Pariški mimohod upravo je jedna od takvih gesta.
Naravno, svaka država ima pravo odbiti poziv, pa i poziv Francuske. Nitko nije dužan prihvatiti svaku inicijativu svojih partnera. Ali, svako odbijanje nosi i političku poruku. U ovom slučaju ona nije upućena NATO-u. NATO neće biti ni jači ni slabiji zbog dvadesetak hrvatskih vojnika na Champs-Élyséesu. Nije upućena ni Ukrajini jer sudjelovanje počasne postrojbe ne znači ulazak u rat niti preuzimanje bilo kakvih novih vojnih obveza.
Poruka je upućena Parizu – i europskim partnerima koji upravo oko francuske inicijative pokušavaju graditi snažniju europsku obrambenu suradnju. Ovdje dolazimo do pitanja koje se u hrvatskoj javnosti gotovo uopće ne postavlja.
Koja je zapravo alternativa?
Pariški mimohod nije izoliran slučaj. Posljednjih nekoliko godina predsjednik Republike redovito se protivio europskim sigurnosnim i obrambenim inicijativama. Protivio se misiji EUMAM, osporavao hrvatsko sudjelovanje u aktivnosti NSATU, protivio se sudjelovanju načelnika Glavnog stožera na sastancima Koalicije voljnih, a sada odbija i sudjelovanje Počasno-zaštitne bojne na događaju kojim Francuska želi simbolično predstaviti svoju viziju europske obrane.
Katalog odbijanja
Svaki od tih slučajeva imao je svoje posebno obrazloženje. Jednom je riječ o Ukrajini, drugi put o NATO-u, treći put o zaštiti ustavnih ovlasti, četvrti put o navodnom uvlačenju Hrvatske u rat. Ali, kada se svi ti slučajevi stave jedan uz drugi, obrazac postaje teško zanemariti.
Gotovo svaka inicijativa kojom Europska unija ili njezine vodeće države pokušavaju razviti snažniju europsku sigurnosnu i obrambenu suradnju nailazi na predsjednikovo protivljenje.
To može biti legitimna politička pozicija, ali ozbiljna vanjska politika ne može se svesti na katalog odbijanja – ona mora ponuditi alternativu.
Ako europska strateška autonomija nije odgovor, što jest? Ako Hrvatska ne bi trebala sudjelovati u europskim obrambenim inicijativama, na kojem bi konceptu trebala graditi vlastitu sigurnost? Ako nije Francuska kao jedan od ključnih partnera u Europskoj uniji, tko jest? Ako nije ovaj smjer razvoja europske obrane, koji jest?
Na ta pitanja predsjednik Republike već godinama ne daje odgovor. Hrvatska javnost vrlo dobro zna čemu se protivi. Zna mnogo manje što predlaže umjesto toga.
To nije nevažan detalj. Vanjska politika nije popis veta. Nije niz pojedinačnih odbijanja. Nije strategija u kojoj se svaka nova europska inicijativa promatra kao potencijalna prijetnja hrvatskim interesima. Vanjska politika mora odgovoriti na jednostavno pitanje: gdje Hrvatska želi biti za deset ili 20 godina i s kim želi graditi svoju sigurnost?
Macronovo pismo zato otvara raspravu koja daleko nadilazi jedan vojni mimohod. Francuski predsjednik nije pozvao Hrvatsku u novu vojnu operaciju. Nije tražio slanje vojnika u Ukrajinu. Nije pozvao Hrvatsku da preuzme nove međunarodne obveze. Pozvao ju je da, kao članica Europske unije i strateški partner Francuske, simbolično podrži ideju snažnije europske obrambene suradnje. Predsjednik Republike ima puno pravo smatrati da to nije u hrvatskom interesu. Ali, tada ostaje pitanje koje će prije ili kasnije morati dobiti odgovor. Ako nije to, što jest? Možda će se spor oko pariškog mimohoda za nekoliko dana završiti odlukom, novim priopćenjem ili još jednim krugom prepucavanja između Pantovčaka i Banskih dvora. Ali, pitanje koje je otvorio neće nestati. Europa se ubrzano mijenja. Države članice ulažu desetke milijardi eura u zajedničke obrambene sposobnosti, razvijaju novu obrambenu industriju i traže odgovor na pitanje kako dugoročno osigurati sigurnost kontinenta. Hrvatska u toj raspravi neće moći ostati po strani.
Pravi sadržaj
Zato pravi sadržaj ovog spora nije jedan mimohod niti 20-ak pripadnika Počasno-zaštitne bojne. Pravo pitanje glasi želi li Hrvatska biti aktivan sudionik europske obrambene politike ili promatrač koji će svaku novu inicijativu dočekivati s nepovjerenjem, ali bez vlastite strategije. Macronovo pismo samo je učinilo vidljivim pitanje koje će hrvatska politika prije ili kasnije ionako morati riješiti.
Jer, politika koja godinama odgovara samo s “ne” prije ili kasnije mora odgovoriti i na pitanje “što onda?”.
