Sve češće u razgovoru s poduzetnicima mogu čuti kako regulatorna presija postaje sve zahtjevnija za implementaciju u njihovo poslovanje, a troškovi usklađivanja sve veći i izazovniji. Zaključak je, kažu poduzetnici, kako sve manje vremena i fokusa imaju za svoj core business, a sve više vremena troše na usklađivanje s novim propisima koji ih jednostavno zateknu.
Novi propisi nastaju iz novih politika, a pokretači novih politika sve su više EU zakonodavci, a ne nacionalna vlada. I zaista, kada s poduzetnicima počnemo analizirati koji ih propisi konkretno “muče”, vrlo brzo utvrđujemo da se radi o legislativnim aktima EU – direktivama i sve češće uredbama, delegiranim aktima Europske komisije i slično.
Od svima poznatog i već gotovo apsolviranog GDPR-a, paketa direktiva o otpadu, čitavog seta akata koji proizlazi iz Europskog zelenog plana, uredbi koja propisuje obavezu ESG nefinancijskog izvještanja poveznog s održivim razvojem, pravila o javnoj nabavi and EU uredbi o tržišnom natjecanju, posebno onih koji reguliraju izravna strana ulaganja i tako dalje, pa i novi porezi kao što je onaj na “ekstra profit” koji je odnedavno na snazi inicirani su i u velikoj mjeri definirani u Bruxellesu.
Natko Vlahović, osnivač i direktor Vlahović grupe/DAVORIN VIŠNJIĆ/PIXSELL
Legislativni okvir našeg gospodarstva se dominantno, i u sve većim detaljima, kroji u Bruxellesu
Prema analizi Vlahović grupe, u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora (od 2020.) čak 55% usvojenih zakona proizašlo je iz transpozicije i implementacije EU legislative, a ostalih 45% su tzv. domaći zakoni.
Dakle, već sada većinu zakonodavstva diktira Bruxelles, a kada se radi o gospodarskim temama, taj je omjer još i veći. To otvara pitanje kada se naši gospodarski subjekti i udruženja trebaju aktivirati u zagovaranju i zaštiti svojih interesa. Odgovor je – ovisno o vrsti legislativnog akta EU. Ukoliko se radi o direktivi, koja propisuje ciljeve ali se mora transponirati u nacionalno zakonodavstvo ostavljajući prostor nacionalnom zakonodavstvu da propiše kako te ciljeve postići, većina gospodarskih subjekata neće puno izgubiti ako se aktivira prema nacionalnim institucijama tek nakon što je EU direktiva izglasana, tj. uoči ili tijekom nacionalne transpozicije. Ukoliko se radi o uredbi, utakmica se igra u Bruxellesu, i to od samog početka njezinog nastanka.
Ovdje se mora reći da je “era direktiva” iza nas. Mandat aktualne Europske komisije izrazito je obilježen trendom donošenja zakonodavnih akata koji se u državama članicama izravno primjenjuju stoga je artikulirati svoj glas i zagovarati interes u institucijama u Bruxellesu u procesu donošenja odluka važnije nego ikada prije. Drugi trend povezan s ovim je da Europska komisija (od Lisabonskog ugovora 2009.) prisvaja sve više moći na način da donosi sve više delegiranih uredbi kojima propisuje razne “tehničke detalje” i na taj način ulazi i sve dublje regulira razne aspekte, na uštrb država članica i njihovih zakonodavaca kao i Europskog parlamenta.
Pravovremeni angažman u zagovaranju i zaštiti poslovnih interesa
Činjenica je da su naši gospodarski subjekti koji se na vrijeme angažiraju u zagovaranju i zaštiti svojih interesa u Bruxellesu i dalje rijetki. Radi složenosti procesa donošenja odluka u EU i puno točaka utjecaja, pojedinačnim gospodarskim subjektima bez pomoći profesionalnih konzultanata to je gotovo nemoguće. Odnosno izglednije je da će takav nevođeni angažman zbog “efekta raspršenja” unutar briselskog balona dovesti do ishoda gubitka resursa i razočaranja, nego polučiti očekivani uspjeh.
Nekoliko je modela angažmana prema EU institucijama, a svima je zajedničko da je za učinkovitost ključna izgradnja koalicija i povezivanje (među drugim državama članicama, na razini europskih strukovnih udruženja i interesnih skupina, među političkim opcijama u EU parlamentu). To je odgovor zašto je u Bruxellesu toliki broj profesionalnih lobista, ali i raznih udruženja, platformi i koordinacija koje se također smatraju lobistima i upisani su u Registar transparentnosti EU-a.
Unatoč percepciji da su profesionalni konzultanti/lobisti najbrojnija kategorija, oni su jedna od najmalobrojnijih kategorija (samo 6% od ukupno registriranih subjekata) i jedina čiji broj posljednjih godina opada. Tržište se konsolidira, ali broj zaposlenih konzultanata raste. Među kategorijama registranata najbrže raste broj in-house kompanijskih lobista i profesionalnih udruženja što je trend koji može ukazivati na dvije stvari s početka teksta – kompanije uspostavljaju vlastite mehanizme praćenja EU zakonodavstva kroz dedicirane odjele za EU regulatorna i politička pitanja, a kada se aktivno angažiraju u zagovaranju interesa, povezuju se s profesionalnim udruženjima i rade uz pomoć profesionalnih lobista.
