Grčka, Italija, Španjolska, Portugal i Irska. Ne, nije riječ o kvalifikacijama za nogometno prvenstvo. Ovo je skraćeni popis zemalja koje su pogurale eurozonu, ali i cijelu Europu (da ne kažem i svijet) na rub provalije. Najčešći novinski naslovi posljednjih mjeseci su: Višestruki bankrot zemalja eurozone, Europa dviju brzina, Recesija s dvostrukim dnom, Pad kreditnog rejtinga, Bankarski sektor je slomljen, Političari bez odgovora i dogovora, Propast eurozone, Devalvacija eura, Kraj eura… Sve to utječe i na našu zemlju i na naše gospodarstvo, ma koliko to u ovoj izbornoj kampanji prešućivali izborni akteri. U opisanim se okolnostima približavamo i jednom za nas vrlo važnom datumu. Naime, 9. prosinca će premijerka i predsjednik države potpisati pristupni ugovor. U normalnim i stabilnim okolnostima vijest o 28. članici Europske unije bila bi udarna u svim informativnim emisijama diljem Europe. Ovako, bojim se da će to biti udarna vijest samo u našoj zemlji. U ostalima će to biti tek vijest na marginama europskog sastanka na vrhu koji će biti usmjeren na (ne)dogovor o rješenjima za spas eurozone, pa i Unije.

Izgubljena prilika za raspravu
Hrvatska ulazi u Europsku uniju u najteže vrijeme i za Uniju i za Hrvatsku. Unija je opterećena velikim problemima proizašlim iz neshvatljivo loših rješenja kojima se uletjelo u monetarnu uniju bez mehanizama zaštite i/ili kontrole zemalja članica, što dolazi na naplatu. Visoke kamate na te dugove dolaze u političkoj sferi (nepovjerenje među članicama i politička nestabilnost), financijskoj (propast eurozone, kriza bankarskog sustava), ekonomskoj (pad gospodarske aktivnosti i nova recesija), socijalnoj (potencijalni gubitak milijuna radnih mjesta diljem kontinenta, protesti nezadovoljnih i nezaposlenih posebno mladih i obrazovanih). Sve bi to moglo imati opasne posljedice ne samo za projekt ujedinjene Europe, već i za stabilnost i mir na kontinentu. S druge strane naša zemlja, pošteno govoreći, i nije izašla iz krize u koju smo svom silinom tresnuli prije tri godine. Imali smo utješne kvartale s rastom od 0,2%, 0,8% ili 0,6%, ali ako znamo da smo u ostalim kvartalima padali po 5%, 6%, pa skoro i 7%, ovi porasti s nulom na početku više sliče na statističku pogrešku.

Gospodarstvo nam stagnira, a stagnacija je propadanje na dugi rok. U takvim smo vanjskim i unutarnjim okolnostima dočekali izbore u kojima se izgubilo mnogo toga. Najgori je gubitak argumentirane rasprave o rješenjima za uništeno gospodarstvo. Izgubljena je prilika da politički igrači meritorno raspravljaju o najvećim problemima zemlje u što svakako spada nacionalna ekonomija. A sada je od životne važnosti da se ponude kvalitetni programi za izlazak iz duboke i opasne krize. Nevjerojatno je da većina političkih analitičara govori da stranka koja bude na vlasti i krene raditi ono što se mora i treba gubi na sljedećim izborima? U mješavini poruka izgubila se temeljna nit što mi i koga biramo i što pobjednici moraju raditi, što je njihov temeljni zadatak? Opstati na vlasti pošto-poto sigurno nije i ne smije biti cilj političkih elita s mandatom vođenja zemlje. Kriza kroz koju pune tri godine plovimo pokazala je brojne pogreške u našem sustavu: ekonomskom, socijalnom, poreznom, zdravstvenom, obrazovnom, mirovinskom i dr. Predstoji nam veliko pospremanje ili nas neće biti. Za veliko pospremanje trebat će puno više od 76 ruku u Saboru. Trebat će nam sposobna vlast i konstruktivna oporba, široki društveni konsenzusi koji se sad pod pritiskom izvana postižu u Italiji i Grčkoj. Trebat će nam zemlja državničkog ponašanja na svim razinama. Potrebni su nam hrabri, odlučni, pošteni, odgovorni političari, odnosno državnici koji će zemlji, gospodarstvu i građanima dati nadu koja izvire iz njihove vizije i programa. A za to je kultura dijaloga prva stepenica.

Nova paradigma
Promjene neće biti moguće provesti u situaciji isključivosti elita, u uvjetima kad je svaka tema teren političke borbe. Kako će se riješiti nerazuman broj jedinca lokalne uprave i samouprave odlukom samo jedne stranke? Kako će jedna opcija riješiti višak zaposlenih u upravi, u državnim poduzećima? Kako će se doći do promjena u politikama poticaja i raznih socijalnih transfera koje žuljaju gotovo sve političke opcije? Kako će se doći do održivoga ekonomskog modela? Kako napraviti porezni sustav stimulativan za gospodarstvo? Kako izvršiti reformu cjelokupnog sustava kad smo na samom rubu provalije? HUP zagovara razvoj upravljačkog modela u kojemu prevladava državnički duh nad političkim i stranačkim. Zagovaramo model upravljanja u kojemu je temeljno načelo javnog djelovanja sposobnost, poštenje, odgovornost i odlučnost. Prema tom konceptu vrijedi okupiti puno više ljudi od političkih nomenklatura svih stranaka. U takvom konceptu odgovornosti prema općim interesima puno će lakše biti izraditi i provesti održiv program oporavka koji će uključivati širok prospekt mjera taktičkog i strateškog dosega.

I ponovno napominjem: za to neće biti dovoljno 76 ruku. Trebat će po hitnom postupku razviti svijest o potrebama hrvatskog društva, a posebice gospodarstva koje je na koljenima. Treba imati izražen osjećaj odgovornosti za državne interese, za opći interes koji je iznad stranačkog ili partikularnog interesa pojedinih društvenih skupina. Trebat će nam puno više državnika, a manje političara. Treba nam nova paradigma, novi scenarij koji pišu, režiraju i igraju državnici, a nikako političari. Traže se državnici!

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a